Rodila se u Sisku 1926., gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Djetinjstvo joj je bilo iznimno teško, rano joj je umrla majka, pa se otac opet oženio. Maćeha je bila grozna, neprestano ju je tukla, gađala je stvarima, pa ju je jednom i teže ozlijedila. Zbog toga je zamrzila oca. Često je morala bježati od kuće kako bi se spasila batina.

Umijeće promatranja

“Točno se sjećam”, ispričala je za jednog od brojnih druženja, “kako sam, kad sam imala pet godina, nakon što sam se rasplakala jer me maćeha maltretirala, ugledala tratinčice. I to me odmah smirilo. To promatranje cvijeća stvorilo mi je distancu prema tada mog grubom svijetu.” Prisjetila se kako je bilo apsolutno čudesno gledati voćke i ruže u cvatu, kako oživljavaju i umiru…

“Umijeće promatranja nije neki talent, ali mi je puno pomoglo u životu. Sposobnost promatranja je dar, kao kad priroda nekome pokloni lijep glas. Od tada pa do kraja života promatranje slika ispunjavalo me vrhunskim osjećajima, uživala sam u tomu kao što ljudi koje vole glazbu uživaju u muzici.”

Sa šest godina počela je pisati dnevnik u kojem je opisivala stvari oko sebe. “Bila sam mjesečarka, pa sam se noću znala probuditi na ulici ili u velikom vrtu. Hvala bogu, nisam se penjala na krov, niti sam išla do mosta s kojeg sam mogla pasti u rijeku.”

Godine gladi i snalaženja

U gimnaziji je bila sekretar SKOJ-a te je davala instrukcije kako bi zaradila nešto novaca. Jednom joj je razrednica Mila Kumbatović, inače supruga velikog slikara Otona Glihe, spasila život jer ju je na vrijeme upozorila da u školu stiže ustaška racija. Jedan kolega koji je bio nesretno zaljubljen u nju proširio je po školi da je Vera, kojoj se želio osvetiti, odala ustašama imena članova skojevske ćelije. Zbog toga su joj mnogi prijatelji okrenuli leđa, a ona se prestala družiti s ljudima.

Nakon što je maturirala, upisala se u ustašku radnu službu kako bi preživjela. Zbog nemogućih uvjeta u kojima je živjela, Vera Horvat je napokon zauvijek pobjegla od kuće te je živjela u napuštenom štaglju. Jedan školski kolega kojeg je molila da joj nabavi hranu nosio joj je cigarete i govorio neka ih proda i tim novcem kupi hranu. “Kako nisam bila talentirana za biznis, počela sam pušiti i tako umirivati glad”, prisjećala se kasnije.

Pri kraju rata pobjegla je u Zagreb, gdje je srela prijateljicu iz Siska koja joj je ponudila da se na neko vrijeme smjesti kod nje. Odvela ju je u menzu u Hatzovoj ulici, gdje se prvi puta nakon dugog vremena pošteno najela. “Čak mi je i kosa otpala zbog gladovanja, pa sam morala nositi kratku frizuru”, pričala je Vera Horvat Pintarić.

Put iz dronjaka u zvijezde

Jednom je u gradu srela Veru Cvetković, suprugu tadašnjeg visokog komunističkog rukovodioca, koja ju je, čim ju je vidjela, čvrsto zagrlila. “Začudila se što sam uopće živa, jer se po Sisku pročulo da sam poginula u partizanima. A ja sam se pak prepala da će me predati vlastima i da će me strijeljati jer sam se upisala u radnu službu.”

U Zagreb je došla poderane odjeće, kaput joj je bio sav u krpama, a na nogama je umjesto cipela imala cokule. “To me proganjalo cijeli život. Zbog toga sam se, čim sam zaradila prve novce, počela odijevati elegantno i nositi skupe i luksuzne cipele. Tako sam ostvarila obećanje koje sam si dala kao dvadesetogodišnjakinja.”

Zahvaljujući pomoći prijatelja upisala je Povijest umjetnosti i povijest na Filozofskom fakultetu, gdje je u roku diplomirala te postala asistentica, izvanredna i redovna profesorica. Iako nije pohađala školu stranih jezika, sama je je naučila talijanski, francuski, njemački i engleski jezik.

Na braniku umjetničkih sloboda

Za lakoću kojom je studirala najzaslužniji je jedan stariji kolega iz gimnazije koji je išao u sedmi razred, koji joj je dao da pročita knjigu “Pisma mladom pjesniku” Rainera Marie Rilkea. “To mi je otvorilo novu dimenziju u životu. Potom sam odmah otkrila i Miroslava Krležu i njegove eseje, te djela Marcela Prousta. Zahvaljujući njihovim knjigama i esejima saznala sam kako se gleda ljudsko lice, figura i ambijent. U Sisku je bilo izvrsnih knjižara. Jedna se zvala Bujak. I tu sam posuđivala knjige.”

Nakon što je počela raditi na fakultetu, u životu Vere Horvat došlo je do dramatičnog preokreta. Od mlade i hrabre skojevke te lojalne članice Partije, Vera Horvat Pintarić zarana se prometnula u personu non gratu, zapravo disidenta, neprijatelja i opasan element.

Ta transformacija dogodila se zbog toga što je stala u obranu slobode umjetničkog stvaralaštva, a posebice je bila odlučna u obrani apstraktne umjetnosti. Objasnila je da umjetnost postaje na neki način opasna onda kad je ljudi počnu razumijevati. “Obrana apstraktne umjetnosti značila je obranu individue, pravo na različito mišljenje. Nije vrijednost u onomu što jest prikazano, nego kako je to prikazano”, bio je tada osnovni moto Vere Horvat Pintarić.

Opasna ‘dekadentna’ djevojka

Zbog toga što je i na predavanjima inzistirala na intelektualnim i umjetničkim slobodama, našla se na udaru politike. Krajem pedesetih godina bila joj je otkazana suradnja u Vjesniku jer je objavila intervju s tadašnjim predsjednikom međunarodnog udruženja kritičara umjetnosti (AICA), a jedan slikar požalio se direktoru Vjesnika Đuri Kladarinu da je namjerno izostavila iz razgovora njegovo ime.

Do definitivne promjene njenih političkih stavova došlo je za studijskog boravka u Parizu, nakon što je pročitala knjige Jeana Paula Sartrea i Alberta Camusa. “Oni su stvorili razmak između mene i politike i ideologije. Tada sam još naivno vjerovala da se u okviru komunizma može učiniti nešto što su Česi zvali ljudskim licem komunizma. Tek kasnije sam shvatila da je to nemoguće.”

No, njeni problemi počeli su već za studija, kad je čuveni kipar Vojin Bakić predstavio javnosti njen portret. Tada je kritika ustvrdila da je riječ o dekadentnoj djevojci. Kad je pak u jednom intervjuu kazala da su protiv apstraktne umjetnosti ljudi koji ne razumiju umjetnost, u toj se rečenici prepoznao slavni književnik Miroslav Krleža, pa su ju zamalo izbacili iz Partije.

Stalno na udaru prokazivača

Kad je 1956. dobila na Venecijanskom bijenalu uglednu međunarodnu nagradu za analizu stvaralaštva slikara Pieta Mondriana, na nju se obrušio gnjev pravovjernih kritičara, ali i umjetnika. Odmah joj je oduzeta putovnica pa nije mogla primiti nagradu, a za to su, pričalo se, navodno odgovorna dva kasnije velika slikara koja su je prijavila Agitpropu Partije tvrdeći da je u Italiji klevetala Jugoslaviju. Tek nakon mnogih intervencija koje su trajale godinu dana vraćena joj je putovnica.

Nagradom je kupila pisaći stroj, znameniti Olivetti Lettera 22 kojim su se tada služili talijanski pisci. Slično se dogodilo kad je 1959. godine u časopisu La Biennale objavila tekst o likovnoj umjetnosti u Jugoslaviji. Kod kuće su je žestoko napali tvrdeći da je napisala tekst protiv političkih prilika u zemlji. I jedan savjetnik ambasade u Rimu napisao je protiv nje pamflet na četiri stranice, optužujući ju za izdaju.

“Tek kad je nakon nekoliko mjeseci tekst preveden i kad se pokazalo da nisam rekla ništa protiv Jugoslavije, napadi su prestali, ali je ostala sumnja zašto sam pisala za zapadne novine”, ispričala je profesorica Horvat Pintarić.

Odbila petljati s politikom

Nakon svega toga, kako bi izbjegla daljnje sukobe, duže se vrijeme bavila samo likovnim stvaralaštvom baroka. “Sudbina mi je bila da sam s jedne strane bila sumnjiva osoba, a s druge strane, mogla sam javno djelovati, putovati svijetom, nastupati na televiziji, pisati u novinama. Što, dakako, nije bilo loše.”

Unatoč svim tim problemima, Vera Horvat Pintarić već se tada pozicionirala kao vodeća teoretičarka likovnih umjetnosti u Hrvatskoj. I tada su je studenti prozvali skraćenicom VHP, što joj je ostao nadimak do kraja života. Vera Horvat Pintarić vratila je partijsku knjižicu 1967., a 1972. je u Centralnom komitetu predložena za ministricu kulture. “Tu sam ponudu glatko odbila jer sam znala da me partijske strukture žele iskoristiti u političke svrhe.”

Osim što je obrazovala generacije studenata, profesorica Horvat Pintarić imala je iznimno važnu ulogu i po tomu što se, iako je bila sveučilišna profesorica, nije libila pisati o umjetnosti u novinama. Od 1952., kad je objavila u Narodnom listu tekst o knjizi Honoréa Daumiera, pa sve do nekrologa Vjenceslavu Richteru u Globusu 2002., među ostalim, pisala je o fenomenu televizije, naivnoj umjetnosti, o stripovima Andrije Maurovića te o Zagrebačkoj školi stripa.

Vrijedan književni opus

Profesorica Horvat Pintarić, među ostalim, odigrala je iznimno važnu ulogu u preobrazbi magazina Start u časopis koji se počeo baviti kulturom. Tu je prvi puta počela objavljivati ozbiljne tekstove o velikanima svjetske i domaće likovne umjetnosti. “U to vrijeme, Start je za akademsku zajednicu bio šund. Mnogi su profesori tada govorili: zamislite, ona piše u Startu. Čak se o tomu govorilo na Vijeću fakulteta. Ali imala sam dobro zaleđe, branili su me kolege filozofi iz Praxisa.”

Krajem sedamdesetih godina dovela je u Zagreb čuvenog poljskog dizajnera i umjetnika Romana Cieślewicza, koji je redizajnirao tadašnji kultni magazin Start i dao mu svjetski izgled. Među najvažnijim njenim knjigama su svakako “Od kiča do vječnosti”, “Svjedok u slici”, “Tradicija i moderna” iz 2009., “Kritike i eseji” iz 2012., “Umijeće opisivanja”.

Napisala je također knjige posvećene arhitektu i likovnom umjetniku Vjenceslavu Richteru te velikom hrvatskom slikaru Miroslavu Kraljeviću. Napisala je brojne tekstove, kritike i eseje o Dušanu Džamonji, Miroslavu Šuteju, Otonu Glihi, Edi Murtiću, Borisu Bućanu, Zvominiru Kristlu, Vojinu Bakiću, Juliju Kniferu, Ivi Steineru, Josipu Račiću, Vilku Gecanu, Ljubi Babiću…

Napuštali su je, pa žalili

Sva ta njena djela od neprocjenjive su važnosti i vrijednosti za hrvatsku kulturu i likovnu umjetnost. U svima njima lako je prepoznati likovni stil i spisateljsku osobnost Vere Horvat Pintarić, jer su sve njene knjige autorska djela od prve do posljednje stranice. Njene su knjige bile spoj znanstvenih radova, novinskih eseja i kritika.

U svojim je tekstovima, uz afirmacije mnogih likovnih umjetnika, pomogla da se na drugačiji način vrednuju umjetnička ostvarenja na plakatima i stripovima. Sva su njena djela imala prosvjetiteljsku ulogu, dok je studenti pamte kao strogu i zahtjevnu profesoricu.

Vera Horvat Pintarić u trenucima iskrenosti znala je priznati kako je zbog toga što je od petnaeste godine života živjela sama, oduvijek željela imati obitelj. “Nažalost to nisam uspjela ostvariti, jer su me dvojica muževa i nekoliko intimnih prijatelja uvijek napuštali. Nitko nije bio lud živjeti sa ženom koja je pametnija od njega.” Ali, s ponosom je napomenula, nakon što bi ju napustili, svi su ubrzo htjeli da im se vrati.

Trojica važnih ljudi

“Čak me i drugi muž, koji je promijenio bravu kako ne bih mogla ući u stan, vrlo brzo pozvao natrag. No, tada sam otkrila da je samoća najbolja za moje stvaralaštvo, da imam svoj mir i radim što hoću, pa sam ga odbila. Mogla sam putovati i družiti se s kim sam htjela, a da me nitko nije ništa pitao. Od kada sam sama, nastupilo je najljepše razdoblje mog života”, zaključila je profesorica Horvat Pintarić.

 

Iz njene autobiografske knjige “Susreti i sjećanja” lako je razabrati da su tri osobe imale posebno mjesto u njenom životu. Na jedno predavanje koje je držala u Parizu došao je i čuveni likovni kritičar Pierre Restany: “Izvukao me sa simpozija, unajmio kočiju, vozili smo se kroz prelijepe parkove u kojima je Federico Fellini snimao film “Osam i pol”. U to vrijeme bio je već na vrhuncu slave, kao najprominentniji likovni kritičar Pariza”.

Na jednom drugom predavanju upoznala je i velikog talijanskog književnika Umberta Eca. Dugo su bili vrlo bliski, a on joj je u znak pažnje poklonio dvanaest svojih crteža, jedinih koje je napravio u životu. Treći važan čovjek bio je slavni talijanski skladatelj Ernesto Rubin de Cervin Albrizzi, kojega je upoznala u Berlinu. Godinama je kod njega boravila u njegovom dvorcu Castello Enn, a kad je umro 2013., njegova ju je smrt, kako je zapisala u knjizi, duboko dojmila.

Život prepun susreta

Takvih priča u knjizi Vere Horvat Pintarić ima bezbroj, a vezane su uz tako slavne ličnosti kao što su bili talijanski filmski redatelj Michelangelo Antonioni, pisac Claudio Magris, slikari i umjetnici Gillo Dorfles, Dominique Bozo, Allan Kaprow, Guido Crepax, kritičarka Lea Vergine, povjesničar umjetnosti Lionello Venturi, slavna kolekcionarka Peggy Guggenheim te teoretičar umjetnosti Marshall McLuhan. Mnogi od njih dolazili su joj u posjet u Zagreb ili na ljetovanja u Premanturu.

Opisala je, primjerice, svoje poznanstvo s kolekcionarkom Peggy Guggenheim, jednom od najvažnijih ličnosti suvremene umjetnosti. Nakon što joj je Horvat Pintarić protumačila svoje viđenje stvaralaštva Pieta Mondriana, odmah joj je predložila da bude njena tajnica. “Ionako ćete propasti u komunizmu, rekla mi je. Nisam ni trenutka razmišljala, odmah sam odgovorila: ‘Žao mi je, ali svoj nastavnički rad smatram svojim pozivom, vokacijom. Hvala Vam na povjerenju, to mi zaista mnogo znači’.”

Vera Horvat Pintarić također je detaljno opisala poznanstvo s Tillom Durieux, slavnom europskom glumicom između dvaju ratova, koja je dio života, u doba nacizma, provela u Zagrebu. Premda je cijela knjiga “Susreti i sjećanja” posvećena stranim umjetnicima, posebice je istaknula važnost dvojice domaćih kipara, Vojina Bakića i Dušana Džamonje, arhitekta i slikara Vjenceslava Richtera, te slikara Ljube Babića, Miroslava Kraljevića, Julije Knifera…

Stan kao umjetničko djelo

Njenu kulturu, obrazovanje, ukuse i bogat unutarnji život, možda najbolje ilustrira stan u potkrovlju. Ulazna vrata u njen penthouse krasila je impresivna željezna tapiserija Dušana Džamonje. Stan je bio prepun slika, grafika, skulptura, starog namještaja, od kojih su mnoga djela velike umjetničke vrijednosti, pa je njen apartman bio zapravo njeno umjetničko djelo.

Znameniti francuski likovni kritičar i povjesničar umjetnosti Pierre Restany kazao je kako stan Vere Horvat Pintarić nije samo odraz njenog ukusa i kulture, već da je to visoko personaliziran prostor “stvoren po mjeri tvoje ruke, tvoga tijela i hoda kroz prostor.”

Bio je tu stakleni stol Ludwiga Miesa van der Rohea, jednog od najpoznatijih autora moderne arhitekture i dizajna, te fotelja i stolica glasovitog arhitekta Le Corbusiera, ali i oko sedam tisuća knjiga, koje je, kako kaže, zapravo sve pročitala. Tu je bila i spomenička minijatura Vojina Bakića, crteži poljskog dizajnera i slikara Romana Cieslewicza, talijanskog književnika Umberta Eca i arhitekta i slikara Vjenceslava Richtera, slike Borisa Bućana, Otona Glihe, Miroslava Šuteja, Miroslava Kraljevića, Marcela Muževića…

Intimno ostaje zaključano

Za jednog od posljednjih posjeta, unatoč poodmaklim godinama, pokazivala je nevjerojatnu intelektualnu svježinu, energiju, intenzitet, koncentraciju i entuzijazam koje je unosila u svaki svoj novi projekt. Pokazala mi je, iza radnog stola, gomilu od dvadesetak bilježnica. To su bili dnevnici koje je pisala od šeste godine, ali ih je, po vlastitu priznanju, polako bacala.

Na pitanje zar nije šteta baciti tako važne bilješke, profesorica Horvat Pintarić već je imala spreman odgovor. “Ne želim da itko drugi osim mene čita moje zapise.” “A na temelju čega ćete onda napisati autobiografiju?”

“Ma kakva autobiografija, nije mi na kraj pameti pisati o svom privatnom životu, svojim emocijama, ljubavima, flertovima, pa koga to može zanimati? Ljude eventualno može interesirati moj rad. Privatne stvari nikada neću objaviti: pročitala sam puno autobiografija o ljubavnim aferama, najintimnijim stvarima ili skandalima, te se uvjerila ne samo koliko je to nezanimljivo i marginalno, nego i koliko su takve stvari nanijele bola i štete brojnim ljudima.”

Nikad se nije žalila

Ta naša najznačajnija povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, redovita članica HAZU-a, dobitnica je Nagrade grada Zagreba i Nagrade za životno djelo. Među ostalim, osnovala je Katedru za vizualne komunikacije i dizajn 1967., te je vodila poslijediplomski studij povijesti umjetnosti od 1980. do 1993. Bila je autorica i voditeljica emisija Obrazovnog programa RTV Zagreb od 1966. do 1986.

Iako je njen put od siromašne, nesretne i ponekad gladne djevojčice do vrhunske europske intelektualke, dame i akademkinje bio pun uspona i padova, nikada se nije žalila. “Takvi bogati i zanimljivi životi mogu se imati samo u prevratničkim i ratnim vremenima”, zaključila je Vera Horvat Pintarić.