Jasno je zašto bi iz Chicaga mogli maknuti Meštrovića. No pravo je pitanje: treba li rušiti bilo koji spomenik?
Ovdje je sam Meštrović tek dio šireg procesa i puno bitniji za nas, nego za ljude u Chicagu
Sve ovo što se u posljednje vrijeme događa s rušenjem spomenika na zapadu moglo je iznenaditi samo one koji su istinski vjerovali u to da svijet nije bio globaliziran još puno prije nego što je taj termin postao relevantan, u to da je doista nastupio kraj povijesti s padom Berlinskog zida i Istočnog bloka i da je vrijeme ideoloških rasprava oko prošlosti zauvijek prošlo.
Odgovor na pitanje što se zapravo događa jasan je svakome tko je pratio demonstracije vezane uz pokret Black lives matter, kada su se logično počeli dovoditi u pitanje pa i otvoreno rušiti spomenici ljudima koji su bili neupitni velikani nacija koje su ih podizale, ali je istovremeno potpuno zanemarena njihova uloga u kolonijalizmu i rasizmu.
Pravo građanstva na kulturu sjećanja
No, unatoč tome što čitav pokret jeste bio motiviran ovim konkretnim pitanjima, on se širi i dalje s ključnim zahtjevom da marginalizirane i manjinske zajednice i ljudi dobiju pravo građanstva na vlastitu kulturu sjećanja. Što nas dovodi do informacije koja se stidljivo pojavila u rubrikama kulture, o tome kako su postali upitni i Meštrovićevi spomenici Indijancima u Chicagu.
Naime, Chicago Monuments Project je pokrenuo raspravu o četrdeset po njima spornih javnih spomenika o kojima treba raspraviti, među kojima su i Meštrovićevi Indijanci, i to zbog ‘romantiziranog i reduciranog prikaza Indijanaca’. Inače, riječ je o možda i najuspjelijim Meštrovićevim javnim spomenicima, Strijelcu i Konjaniku, koji su postavljeni 1928. na ulazu u Grant Park. Teško je prognozirati kako će čitava priča završiti, no ona ima nekoliko dimenzija. Jedna je konkretno vezana uz Meštrovića i njegovu poetiku, druga uz samu ideju o uklanjanju spomenika generalno, a treća uz motivaciju kojim se u čitavu priču krenulo.
Je li rušenje spomenika pravi put?
S obzirom da sam već napomenuo kako je riječ o sasvim razumljivoj motivaciji, odnosno o pravu na vlastitu kulturu sjećanja i želji za jednakošću, nužno je postaviti pitanje treba li uopće rušiti bilo koje spomenike i predstavlja li to pravi put do jednakosti. Generalno mislim da je taj pristup potpuno kriv jer svi ti spomenici svjedoče o jednom vremenu u kojem su postavljeni i sama ideja da će se njihovim brisanjem izbrisati prošlost iznimno je problematična, o čemu najbolje može posvjedočiti naše iskustvo nakon društvenog i političkog loma 1990. godine.
Pojednostavljeno govoreći, bio sam apsolutno protiv toga da Tuđman dobije spomenik u Splitu, ali ga sada nema nikakvog smisla uklanjati. Staviti kraj njih neku vrstu objašnjenja sa svim spornim mjestima pak ima smisla, kao i dodavanje druge vrste spomenika i memorije u javni prostor. S imenima ulica je drugo, jer one predstavljaju osobnu iskaznicu vrijednosti u koje aktualno društvo vjeruje, ali opet kao jedini ispravan pristup se čini ostaviti na početku svake ulice informacije o tome kako se ta ulica zvala kroz povijest jer je to opet jedini način da se obesmisle pokušaji brisanja sjećanja.
Ljevica nije ništa naučila iz poraza
Općenito je zastrašujuće koliko malo je zapad naučio od iskustva socijalističkih zemalja i masovnog uklanjanja spomenika i memorije, kako u zemljama Istočnog bloka, tako i na jugoslavenskom prostoru. Tim prije što čak i ako bismo mogli knjige koje su napisane o našoj situaciji po tom pitanju smatrati neinteresantnima i slabo pročitanima, stoji činjenica da je ‘Imaginarni Balkan’ Marije Todorove imao ozbiljnu recepciju u SAD-u, ali očito bez ikakvog učinka.
Ovdje je sam Meštrović tek dio šireg procesa i puno bitniji za nas, nego za ljude u Chicagu, međutim da išta znaju o njegovom radu, bilo bi im jasno da je ta vrsta romantizacije i redukcije predstavljala njegov način istinskog odavanja počasti onima kojima je podizao spomenike, o čemu njegovi junaci iz dinarskih epova najbolje svjedoče. Stoga je očito problem s kojim se ovdje suočavamo taj što se po tko zna koji put pokušava izbrisati kompletno prethodno nasljeđe, iskustvo pa i znanje, u ime jednakosti i pravde. Porazno je što je upravo takav pristup na koncu doveo do poraza suštinski plemenitih ideja, ali je očito kako ljevica iz svih tih poraza još uvijek ništa nije naučila.