Josipa Lisac: ’Imam novu pjesmu, ali mnoge radiopostaje to ne zanima. Kad nisi prosječan, ne dopadaš se svima’
Legendarna pjevačica govori za Telegram uoči velikog koncerta u zagrebačkom Domu sportova
"Ja se nisam nikada svima dopadala, niti bih to poželjela. Ali voljela sam da me se zavoli, samo što to nisam baš očekivala. To je moj put i, da me pitate bih li birala drugi, rekla bih ne. I, slušaju me novi, mladi ljudi. Pa ja sam uvijek mlada!"
Godina je 1970. i dvadesetogodišnja Josipa Lisac, tad već afirmirana glazbena senzacija jugoslavenske scene, nastupa na Opatijskom festivalu s pjesmom “Oluja”. Simbolično, nakon festivala, svojim istupima izaziva pravu oluju unutar tadašnjeg medijskog i javnog prostora. Gabi Novak i Arsen Dedić, njeni stariji kolege, stali su tada u obranu mlade pjevačice i izrekli nekoliko proročkih misli. Arsen se zapitao treba li uopće raspravljati o tome je li Josipa Lisac izuzetna pojava u našoj zabavnoj muzici, a Gabi je ustvrdila da se Josipa izdvaja iz kalupa svih pjevačica, da je ona “avangarda na sceni, a te tokove slijedi i u svom privatnom životu” – umjetnica koju se “može voljeti ili ne voljeti”.
“Ja bih rekla: treba je prihvatiti takvu kakva jest”, rekla je tada Gabi. Josipa Lisac do danas nije stala izazivati kolebanja, kako naših unutarnjih bića tako i našega društva. Neprikosnovena glazbena ikona, uvijek jednaka u svojim mijenama, ova velika umjetnica danas će nastupiti u zagrebačkom Domu sportova i tako zaokružiti ciklus obilježavanja 50 godina od izlaska njenog antologijskog albuma “Dnevnik jedne ljubavi”. Razgovor s ikoničkom figurom hrvatske glazbe počinjemo, očekivano, od tog njezina poslanja da svojom pojavom provocira, fascinira, zadivljuje.
TELEGRAM: Pred veliki koncert koji datumski pada uz Valentinovo i vaš 74. rođendan i kojim zaokružujete ciklus obilježavanja pedeset godina od vašeg prvog albuma koji ima ljubav u svojem naslovu, moram pitati, izlazite li i dalje na pozornicu s ciljem da zaintrigirate publiku?
LISAC: Svaki put. To je moje nepisano pravilo i neka tajna čiji ključ ne posjeduju svi. S pozornice bi uvijek trebalo zaintrigirati i zanositi. Iznenađenja moraju biti prisutna, moraš imati poriv za tim da budeš interesantan. Mene to nikada nije napustilo, i uvjerena sam da je to bit. U krajnjoj liniji, to je i bit dugog postojanja i dugovječnosti. Mada, morate znati da je teško uvijek zainteresirati. Ali zato postoje mašta, želja, strast i zanos. Lijep je osjećaj pružiti ljudima nešto što ih oduševljava, što ih iznenađuje.
TELEGRAM: Jeste li kroz život kročili hazarderski?
LISAC: Hazarder je pjesma čiji je tekst napisao Ivica Krajač za Karla. Opisuje ga odlično. Kad bolje razmislim – ima tu i mene puno, također, da, da. Ne možeš ići kroz život jako sigurno, to je tako obično i glupo. Istina je da moraš biti realan i čvrsto stajati na zemlji, ali, s druge strane, i u konstantnom riziku. Moraš imati snage otići probati i vidjeti hoćeš li uspjeti ili nećeš. Život je rizik. Hazard kao životni put je prisutan. Ja sam na svom putu i nikoga ne susrećem. Sama sam na tom putu, to je moj put, ja sam ta koja kročim tim putem. Trebalo je jako puno vremena da me se počne razumijevati, da me se shvati, da me se podrži, tolerira, i da me se – zavoli.
TELEGRAM: Je li tomu baš tako? Mnogi su – koji su u doba vaših početaka bili etablirani – čvrsto stajali uz vas i davali vam bezrezervnu podršku. Gabi Novak je nakon vašeg nastupa u Opatiji 1970. rekla da pjevačicu poput vas dugo nismo, niti ćemo imati.
LISAC: Predivna Gabi! Krajač je za Gabi napisao onu predivnu pjesmu “Još uvijek”. Volim Gabi. Uvijek sam je voljela. Putevi su nam bili različiti, ali napravila je izuzetno veliku karijeru s krasnim pjesmama, i ostavila ogroman trag. Što se podrške meni tiče – pa normalno da su mi je davali, oni su sve shvaćali. Bila sam takva kakva sam bila. Neuobičajeno je bilo vidjeti djevojku od 20 godina koja nosi haljinu koju je oslikao Nebojša Uglješić. Pjevala sam “Oluju”, sve je prštalo gore po Primorju.
Bila sam interesantna i iznimno je puno njih bilo na mojoj strani. Poštujem te ljude koji su me razumjeli, shvatili i tolerirali, na kraju i zavoljeli. Ne okrećem se onima kojima se ne sviđam, jer njima se sviđa nešto drugo. Svi imamo ukuse i izbore i apsolutno je potrebno vrijeme – i to duže vrijeme – da se čovjek profilira. Znate, ja nisam pjevala komercijalu, ali svaki je put moja izvedba – kako je to rekao Krajač – bila senzacija.
TELEGRAM: Kad ste već spomenuli Krajača, zanimljivo je kako je on još na počecima vaše karijere detektirao da ste “hendikepirani” jer je malo skladatelja koji bi mogli pisati za vas.
LISAC: Ivica je mislio isto što i ja. Znala sam da mi treba netko, i taj je netko došao. To je bio Karlo Metikoš, koji je napravio sva čuda i divne pjesme, zajedno s Ivicom kao suradnikom. Napravili su stvarno najbolje, jer su tako željeli. Tada je bilo malo skladatelja – a i danas ih je malo – koji bi mene zadovoljiti. To mogu suditi i po suradnjama kojih je, tijekom moje karijere, bilo puno – od raznih bendova, pa do Bajage i Dvornika. Sve su to bile divne pjesme. Odgovorila sam na njihove pozive za suradnjama jer sam nešto čula u njima: čula sam sebe. Čula sam neku ljepotu. Osjetila sam da ja tu mogu nešto napraviti.
Tako nešto veliko i lijepo donio mi je 1971. u život Karlo. Ivica je to prvi znao, s obzirom na to da me vidio i ranije – još 1968. kao osamnaestogodišnjakinju. Moja se karijera dugoročno stvarala. Nije došla na prvu loptu, nije sjedala. Bila je atraktivna i iznenađujuća – da se vratimo na taj faktor iznenađenja – a čim je iznenađujuća i intrigantna, kod ljudi se pojavljuju misli: “hm…, i da i ne”. Kad nisi prosječan, to znači da se ne dopadaš svima. Nisam se nikada svima dopadala, niti bih se poželjela svima se dopadati. Baš oni koji se mnogima sviđaju upadaju u prosjek. To je famozno – svi su sretni. Ali i ja sam voljela da me se i zavoli, samo što to nisam baš očekivala.
TELEGRAM: Da, to je ona Salvadora Dalija na koju ste se svojevremeno referirali: “Volim da se o meni piše, pa makar i dobro”. Kada smo već kod toga – kako gledati na planirano stvaranje javnog imidža, na promidžbu?
LISAC: Današnji je PR naročito atraktivan. Moj ne, ali PR generalno jest. Svaka riječ koja se izusti protiv mene je PR – PR bez kojeg je nezamislivo postojati na sceni. Nisam, bit ću vam iskrena, željela svoj PR, ali lijepo ga je imati, lijepo je donijeti informaciju, oglasiti nešto što si napravio. Lijepo je kad je tvoj rad primijećen. Puno sam razmišljala o poštovanju prema ljudima koji stvaraju. Čovjek je složeno, jako složeno biće. I razumijem da me ljudi ne razumiju. Razumijem da me ti ne razumiješ. I odmah mi je lakše. Međutim, mora postojati poštovanje prema ljudima koji su stvaraoci.
Zadržimo se na našem uskom, malom, ali ne tako malom prostoru. U mojem stanu na zidovima vise slikari, gledam u knjige na polici, slušam ploče glazbenika. Sjetimo li se mi svih tih ljudi koji su nas zadužili? Razgovaramo li o njima? Podsjećamo li se svako malo na glazbenike koji su stvarali unutar naše kulture? Uzmimo za primjer Grammyje. Ove je godine nastupio i Billy Joel. Gledala sam tri njegova koncerta u Americi. On je fantastičan, a njegov “New York State of Mind” pojam za pjesmu. Nakon dvadeset godina, izbacio je novu pjesmu. Kad sada otvorite YouTube, ne možete ne primijetiti svu pozornost koja mu se posvećuje: “Gle, Billy Joel ponovno komponira!” On je sada kantautor, a imao je svih ovih godina svaki mjesec u Madison Square Gardenu solistički koncert. Unatoč tome, sada su se najednom svi iznenadili i svima je drago što se “vratio”, toliki su mu požurili dati poštovanje i pažnju.
Dat ću vam poveznicu, neću se uspoređivati. On ima 75 godina, znači stariji je od mene godinu dana. Cijelo vrijeme stvaram, radim, imam koncerte, pjevam pjesme koje sam snimila posljednjih 50 i više godina. Napravila sam novu pjesmu. Sama. Alka mi je napisala tekst, a ja sam skladala. Lijepa je pjesma. Ali koja je razlika između jedne velike Amerike i jedne velike pažnje koja se tamo daje umjetnicima, naspram ovog našeg stanja u glavi i načina razmišljanja? Nama nije dana nikakva pažnja. Nitko nije napisao: “Josipa se ne predaje. Josipa ide dalje. Josipa sklada, pjeva, stvara…”. A da vam ne govorim da me neke radiopostaje uopće ne puštaju, nemam im pristupa. To ih ne zanima. A kako njih u Americi zanima? Kakvo je naše stanje duha i uma kad ne znamo voljeti svoje i dati pažnju svome i onome što je naše?
TELEGRAM: Zato vas javnost obožava, a svaki vaš medijski istup ili video na Instagramu dožive viralni uspjeh.
LISAC: Trudim se napraviti neki štos, kao kad se upjevavam – taj je video pogledalo zastrašujuće puno ljudi. Onda video gdje izvodim Kyrie Eleison, ali bez riječi, samo vokal aaa, ooo… koji broj pregleda! To je fantastično. Uvijek treba upotrijebiti maštu, dodati malo ideje. Ideja je bitna! Pa i da me samo snime dok se češljam pred koncert… uvijek se nekoliko minuta prije nastupa može snimkom uhvatiti poneki zanimljivi trenutak. Kad je riječ o društvenim mrežama, vi kao novinar puno bolje znate što su to društvene mreže. Moj je Karlo kupovao tiskovine, a ja ne kupujem novine. Otvorim svoj mobitel i tada saznam sve. Pratim sve što se piše po portalima i čitam ono što me zanima. To je sve krcato, pretrpano, to je taj virtualni svijet koji meni nije stran.
Da budem iskrena – i predosjećala sam dolazak virtualnog svijeta, odavno. Imala sam virtualne koncerte za vrijeme pandemije i meni je to vrlo zabavno. Putovanja me znaju umarati, a vlastiti si avion nisam mogla kupiti, naročito ne ovdje, stvarajući ovakvu vrstu glazbe. Zato i volim virtualni svijet. Sjedim u svome stanu, naručim si nešto što mi nedostaje – možda kakvu ukosnicu – pritisnem, nazovem i – eto je. Meni je to olakšalo život. Meni je to interesantno. Meni se to sviđa. Facebook je već staromodan – sada sam na Instagramu, koji je moderniji, a tu je i TikTok.
Među prvima sam imala Facebook i web stranice. Koristila sam ih za promociju svoga rada, za informacije o koncertima. Međutim, nisam nikada išla na tuđe Facebook stranice ili Instagram profile. Eventualno kada me netko upozori na neki sadržaj, pa onda odem pogledati. Ljudi se preko Facebooka jako čudno razgovaraju. Ej, čuj, onda se vidimo na kavi, zar ne? / Aha, dobro, onda. / Kad si rekao, jedan ili pola dva? / Ok, vidimo se. Meni ne pada napamet ovako nešto napisati na Facebooku. A ne bih ni stigla. A niti kavu ne pijem. Puno je tu stvari koje meni ne bi odgovarale.
TELEGRAM: Osjećate li da je privatnosti danas puno manje no ranije? Kako je vi čuvate?
LISAC: Premalo je privatnosti. Vi me ne pitate o privatnim stvarima, ali ja vam se otvaram, i pitam se – koliko je to javno-privatno uopće do mene? Nazvali ste me, sama sam tu, nešto ću pogledati, poslije ću se upjevavati i napraviti si nešto za jesti (iako sam zapravo na dijeti kako bih mogla ući u kreaciju za nastup). Vrlo malo je toga privatno. Kada izađem kroz vrata svoga doma, postajem javna osoba. Ljudi me, po zagrebački, pozdravljaju na ulici: “Kak’ ste, Josipa”. Ne poznajemo se, ali smo sugrađani koji se pozdravljaju i porazgovaraju. To je danas puno rjeđe. A i ja rjeđe izlazim.
Htjela sam reći – odite samo u neki normalan dućan, ne mora biti šoping centar. Ušli ste unutra s idejom da si nešto kupite, a sa svih strana udaraju glasni telefonski razgovori; toliko glasni da čitav prostor zvoni. Čujem te razgovore, sve te teme, vidim slike u glavi o stvarima, o kojima ljudi pričaju. Sve to je puno pretjerano. Čak je i razgovor dvoje ljudi toliko glasan da ga svi čuju. Nedostaje li im oko javnosti? Jesu li nesretni što ih nitko ne čuje? Možda i žele da ih čuju? Ja to njihovo izderavanje čujem kao proderavanje. Htjela sam samo reći – privatnost je postala izuzetno rijetka.
TELEGRAM: Mikrofon ste u ruke uzeli kao desetogodišnjakinja i aktivni ste na sceni više od 55 godina. S vama se može otvoreno razgovarati, pa ću reći da ljudi često imaju dojam da ste stariji no što zapravo jeste – upravo zbog vaše polustoljetne, velike pojave na našoj sceni.
LISAC: Pozornicu sam prvi put doživjela još u pubertetu, a zanimljivo je da smo 1962. u francuskome Lilleu s Dječjim zborom Televizije Zagreb osvojili Grand Prix. Da bi tada bio u Dječjem zboru morao si biti savršen. Dinko Fio nas je vodio. Tada bi ne bi mi dozvolili da ovako puno govorim (smijeh). Hoću reći – od tada se na pozornici osjećam lijepo i svečano. Dugo egzistiram, dugo sam prisutna. Svake godine u Zagrebu imam koncert, gostujem posvuda i sve je rasprodano.
Da… da… jako sam prisutna. To je možda i najrealniji odgovor na vaše pitanje. Zato ljudi i misle da sam metuzalem i da imam sto godina, a imam 74. Sad kad to spominjete, to jest nešto što me prati. Ali to je moj put i, da me pitate bih li birala drugi, rekla bih ne. On je takav, morao je biti takav i izuzetno sam sretna što je taj moj put upravo takav. I vraćam se na vaše pitanje – pa ja sam uvijek mlada! Nema veze koliko imam godina. Slušaju me novi, mladi ljudi. Dolaze na moje koncerte. Još ako me puste na radiopostaje, tek tada će me se slušati.
TELEGRAM: Pretpostavljam da su vam često dosađivali s pitanjima vezanim uz ekstravagantni modni stil koji njegujete?
LISAC: Puno sam riječi potrošila objašnjavajući svoj stil novinarima i ljudima oko sebe. Volim se mijenjati. Obožavam to. Zamislite da sam stalno jedna te ista! To bi bila sramota, bilo bi to grozno za moje stanje uma. To bi bilo nešto strašno. Godinama sam to pojašnjavala, upozoravala da se pjesme moraju oživljavati, da i kroz nastup pokazuješ muzikalnost. Kako ideje frcaju sa svih strana. Objašnjavala sam svoju zanesenost i snove (imam godina koliko imam, a još uvijek sanjarim!), i sve ja to ljudima tako objašnjavam i objašnjavam… Grlo me boljelo od objašnjavanja. A onda sam našla savršen izraz. Sada na to pitanje samo kažem – ja se ažuriram.
TELEGRAM: Za razliku od mnogih, nikada se niste libili otvoreno govoriti o mnogim temama, pa tako ni o erotici. Jednom ste izjavili kako dok pjevate imate osjećaj da ste možda nekoga erotski uzbudili.
LISAC: Nedavno sam gostovala kod Danijele Trbović, razgovaralo se o erotskom filmu Marija Kovača. Na pitanje nedostaje li nam erotika, odgovorila sam da mislim da nedostaje. Ovo društvo ne doživljava dovoljno erotike, barem ne onoliko koliko bi trebalo. Prevarila sam se za vrijeme pandemije i lockdowna i donijela preuranjeni zaključak da ćemo, kada sve to završi, doživjeti baby boom. Ali nisu se rađale bebe, nego rastave, jer su ljudi shvatili s kime žive i da se ne poznaju. Karlo i ja živjeli smo 24 sata na dan 21 godinu. Ja sam idealist. Mi vodenjaci smo altruisti i, za dobrobit čovječanstva, pomičemo granice.
TELEGRAM: Još ste osamdesetih rekli kako vam je žao tridesetogodišnjaka koji žive s roditeljima. Situacija se, po tom pitanju, nije popravila, dapače.
LISAC: Danas je gore i drugačije se živi. Znate što, kad sam se ja rodila, teško se živjelo. Bilo je to doba poraća, ali ni kasnije nije bilo bolje, tijekom sedamdesetih i osamdesetih. Politička je situacija bila kakva je bila, ali mi smo ipak malo bolje prošli nego druge istočne zemlje, pa smo mogli otići u London i pogledati “Jesus Christ Superstar”, malo u šoping, pa do New Yorka. Teže se živjelo, pa čak i u osamdesetima – nema struje, nema vode, par-nepar, ovo-ono.
Karlo se često pitao – kako ću ja doći doma Josipi i reći joj da nisam mogao naći čokoladu u prahu? Nasreću, on je imao svoje dobavljače, bio je izvanredan. Svakoga bi zašarmirao. Hoću reći – bilo je teško. Međutim – duh je bio snažan. A sada je nestalo duha. Duh je nestao, a um se poremetio. Nastale su mnoge bolesti. Ljudi su zaboravili da je duh taj koji nas drži. Duh nam daje poticaje. Uvijek sam vjerovala da je sve moguće. Sve sam to naučila od Karla – da ništa nije nemoguće. Samo treba imati dovoljno hrabrosti, snage i okuražiti se na rizik. Ali, nismo svi isti…
TELEGRAM: Jeste li pjesmu “Vila Velebita” otpjevali u čast svome ocu koji je bio Ličanin?
LISAC: Nisam, to je bilo na zamolbu Laze Goluže, za jednu popodnevnu emisiju posvećenu Velebitu i tamošnjim ljudima. Rekla sam mu da nisam nikada pjevala tu pjesmu, mada sam znala da je se pjevalo. Bila je užasno delikatna – javno se nije ni smjela pjevati, sve sam to znala. Ali razmislila sam, i pristala. Rekla sam si da je neću otpjevati standardno, nego onako kako je ja osjećam. Pjevala sam je razmišljajući o divnom, dugačkom i visokom Velebitu koji se proteže sve do mora. Glazbenicima sam pričala slike – obožavam slikarstvo – i, kako sam pričala, stvarale su se harmonije. Lazo je bio jako sretan. Puno je ljudi plakalo. Pjesma je prekrasna i ja sam je mogla otpjevati u slobodi i slobodno.
TELEGRAM: Jeste li ikad imali problema s “organima vlasti”?
LISAC: Nikad. Jedanput sam, doduše, imala situaciju kad sam na Jadranskom mostu malo poletjela s automobilom. Dala sam gas. Ali policajci su bili izuzetno ljubazni i puni razumijevanja.
TELEGRAM: Što trenutno čitate?
LISAC: Obožavam Nietzschea. Trenutno čitam “Nietzschea” Stefana Zweiga. Sva je pamet bila u toj glavi. Sve, sve, sve je znao. Ali, isto tako, bio je tako usamljen, tako strašno usamljen. Puno razmišljam o tome. Volim njegovu rečenicu koja kaže da svatko posjeduje onoliko taštine koliko mu nedostaje razuma. Toliko je taštine oko mene, ta mi je rečenica fenomenalna. Da bi čovjek bio tašt, mora biti glup (smijeh).
TELEGRAM: Pitat ću vas onda, za kraj, u što vjerujete, za što se zalažete, kako se popraviti?
LISAC: Znate, svaka se generacija oslanja na prethodnu, jedino naša ne. Mi tako ne razmišljamo, niti smo tako odgojeni. Da smo tako odgojeni, stvarali bismo svoju tradiciju. Imali bismo tradiciju. A ovako – teško. Nismo ni svjesni što imamo. Ako ne poštuješ onoga tko je stvarao prije tebe, zapravo ne poštuješ ni sebe, niti će tebe itko poštovati. Ne znam koji je razlog tomu – je li to zato što nikada nismo bili svoji? Zato što nikada nismo imali svoje gospodarstvo? Ne vjerujem. Toliko je vremena već prošlo da smo morali očvrsnuti, morali smo se zagledati u sebe i reći si – što ja mogu napraviti, što ja znam?
Uvijek su pokretali i stvarali samo ljudi koje su nosili ideali. Ja, zapravo, silno želim promjene. Altruist sam. Moja je želja da je sve dobro. Svi mi vjerujemo u dobro. Ma, tko vjeruje u loše?! Živimo zbog dobra. Zato, nemojmo propovijedati, pokazujmo djelima. Pokaži mi kakav si, pa da vidim jesi li čovjek! Voljela bih kad bismo sebe promijenili, svatko ponaosob, onda bi i društvo u cjelini postalo drugačije. Kad čujem ono “ne možeš promijeniti ljude”, u meni se odmah budi bunt. Mogu! Mogu! Mogu! Naše društvo puno toga nije usvojilo, naučilo, napravilo za sebe. Živiš na ovome svijetu. Činiš ovo društvo. Što ćeš napraviti da bi ono bilo bolje?