Na ZFF-u sam gledao Trampolin i neki glumci vrlo su dobri. Film je generalno OK, ali ništa više od toga

Priča o sudbini tri mlade žene

Sa scenaristima Pavlicom Bajsić i Ivanom Salajom (kontroverznim redateljem koji je bio veliko čudo kad se pojavio početkom devedesetih, a već godinama čeka se da dovrši svoj dugi igrani film Osmi povjerenik, prema romanu Renata Baretića), napravila je film u kojem paralelno prati sudbine tri mlade žene: sedmogodišnje djevojčice Line, tinejdžerice Nike i žene u srednjim godinama Nikoline.

Isprepličući njihove tri sudbine, s ozbiljnim ožiljcima koje zauvijek ostaju na njihovim dušama, ali i fizičkim bolovima koje nose sa sobom, zahvaljujući modricama koje prikrivaju puderom, film me dramaturški podsjetio na odličan prvijenac Ivone Juke Ti mene nosiš, koja također paralelno prati tri ženske sudbine.

Kod Matijevićke ta isprepletenost niti ženskih sudbina (sve ih na neki način povezuje plavi trampolin, mjesto na kojemu se sve tri mlade žene susreću), povezana je maltretiranjem žena, koje to čine iza spuštenih roleta, u intimi svog doma, sustavno, godinama, iako se naizgled trude ostavljati dojam dobrih, brižnih majki.

Osjetljiva tema predstavljena je površno

Da, to što se događa u našim životima iza spuštenih roleta i zavjesa, to je najintrigantnije većini filmaša, pa to kopka i redateljicu. Problem ovog filma jest što je to njezino kopanje po iznimno osjetljivoj i bolnoj temi, o kojoj se, zapravo, javno ne govori, o kojoj se šapuće, ali nikada ne prezentira u javnosti kao fenomen ovog tranzicijskog društva, površno.

Samo je zagrebla po temi, snimila par žestokih scena sukoba majki i kćeri, ali kao gledatelja ostavila me hladnog. Filmu nedostaje pravih emocija, on nas ne udara u stomak, nije od onih koji nas ostavljaju bez daha ili nas potiču da još danima nakon odgledane projekcije razmišljamo o njemu. Jer, čim izađemo iz dvorane, zaboravimo na njega.

To mu je velika mana. Vrlo često hrvatski redatelji prihvate se intrigantnih i osjetljivih tema, tipa zabranjenih lezbijskih ljubavi, AIDS-a ili obiteljskog nasilja, ali to ostanu površno ispričane pričice. Majstor u tome je Matanić, čije Fine mrtve djevojke su ipak bile miljama daleko od francuske drame Plavo je najtoplija boja Kechichea, ili Volim te, sjajne Philadephije.

Loše profilirani neki likovi

Zlostavljanja se prije nekoliko godina dohvatio i Lukas Nola, još jedan redatelj koji voli zagrepsti i uprskati, te snimio film Šuti, priču o zlostavljanju poremećenog oca, koji maltretira kćer i ubija sina, no kod njega je to toliko nategnuto, neuvjerljivo i preglumljeno, da vas toliko iritira dok gledate, izaziva kontraefekt željenog šoka i jedva čekate da ta papazjanija završi.

Matijevićka je ovoj temi pristupila znatno rafiniranije. Glavni lik je djevojčica Lina, koja od najranije dobi trpi zlostavljanje nervozne majke, koja je, by the way, liječnica u hitnoj službi. Iz dramaturške površnosti nije nam jasno kako jedna doktorica, koja nema privatnu liječničku praksu, živi u tako luksuznom stanu, s mamom i kćeri, dok u njega povremeno navrati brat, mornar na prekooceanskim brodovima (dakle, nije ni kapetan!).

Linina majka antipatična je žena srednjih godina, mršava, neurotična, kojoj je dovoljna jedna kriva riječ ili pogled kćeri da je to izbaci iz takta i počinje se fizički iživljavati nad njom. S njima živi i baka, najlošije profiliran lik u filmu, koja sve šutke promatra, pristaje na kćerino iživljavanje i obiteljski problem rješava pudranjem modrica unuke.

Tema nas iritira, ali ne dotiče dovoljno

Tom liku nedostaje scena, u kojima bi nam redateljica pojasnila zašto je ona takva, zbog čega ništa ne poduzima i zašto, praktički, ne razgovara s kćeri. Jedini koji je u ovoj nesretnoj obitelji s tri žene pozitivac je lik majčina brata, ujaka koji se vraća u dom, nakon dugih skitnji oceanima. Odnos ujaka i nećakinje je fino profiliran, ali opet nedovoljno emotivan.

Da su Turčini snimili ovaj film, mi bismo ridali u suzama. Ovdje nas tema iritira, ali nas ne dotiče dovoljno. Poseban je problem scenaristički propust da nakon prijave brata, socijalna služba odmah majci oduzima dijete i smješta je u dom. To doista nema veze s hrvatskom realnošću.

Zna se kako socijalne službe nijedan predmet ne rješavaju promptno, sve se to povlači po sudovima i odvjetničkim procesima godinama, dok djeca i obitelji pate. Teza redateljice kako majka odmah ostaje bez djeteta, nakon bratove prijave zlostavljanja policiji, je nategnuta, neuvjerljiva i ruši ukupan dojam o filmu.

Nedostaju scene koje bi dodatno pojačale priču

Dobro je smišljen zaplet kad Lina zakuca na vrata nove obitelji svog oca (lik kojeg vidimo samo izdaleka) tražeći ga, no i nedovoljno razrađen. Naime, dijete koje se hrabro odvažilo samoinicijativno potražiti oca neće na tome stati. Ono će mu otići na posao, sačekati ga kod auta kad odlazi na posao, presresti negdje… Toga u filmu nedostaje. I te scene dodatno bi pojačale ovu priču.

Mnogo bolje, stoga, funkcionira priča o Niki, mladoj, zgodnoj, divljoj plavuši, koja živi s majkom, koja često putuje u inozemstvo (nije nam jasno čime se , zapravo, bavi), no kako se kći otela kontroli, svo vrijeme provodi s dečkom, iz čijeg kreveta ne izlazi, s kojim vodi posao oko rentanja trampolina (zapravo četvrtog junaka filma).

Verbalni sukobi i fizički obračuni te majke i kćeri znatno su uvjeljiviji, vjerojatno i zahvaljujući dobrim glumicama koje ih utjelovljuju. U drugoj polovini film, redateljica uvodi i treći lik odgajateljice Nikoline, koju Lina upoznaje kad je smještaju u dom, u kojemu ova radi i vodi razne aktivnosti, poput priprema kazališne predstave s malim štićenicama.

Jedina emotivna scena u filmu

Nikolina je zgodna žena srednjih godina, udana za tipa koji je očito voli, ali s kojim po treći puta odbija postati majkom, iz vlastitih frustracija. Sad je u drugom stanju, što isprva prešućuje suprugu, nesigurna želi li, ili ne, to dijete. No, ipak ga odluči roditi. Scena izleta na kojoj se zbližuje kao buduća majka s malom Linom, kojoj nedostaje pažnje i nježnosti, najljepša je i najemotivnija scena u filmu, no nažalost i jedina takva.

Nikolinina frustracija krije se u odnosu sa svojom majkom, s kojom je prekinula odnos prije puno godina, a danas smogne hrabrosti da joj zakuca na vrata i obavijesti je kako će uskoro postati baka. I tu nedostaje pojašnjenja odnosa te majke s kćeri, sve kod Katarine Zrinke Matijević ostaje nekako površinski, hladno i na kraju nekako zbrzano.

Provučena je teza kako djeca zlostavljača postaju i sami zlostavljači (otac Linine majke i ujaka bio je takav, a i Nika je spremna prebiti vlastitu majku), ali ni to nije dovoljno razrađeno u filmu. Što nudi kraj? Djevojčicu koja se ponovno vratila majci, čijim batinama neće izbjeći, tinejdžerki koja je nakon što je fizički povrijedila majku ostaje s dečkom, ili buduće majke, koja se vraća svojoj majci?

Očekivao sam više empatije prema likovima

Kraj je otvoren i to mi se dopada… Rješenja nema, baš kao ni što se to često dešava u životu. Redateljica Matijević je bez sumnje talentirana, snimila je par vrlo uvjerljivih scena, ali od ženske redateljice koja se bavi tako osjetljivom ženskom temom očekivalo bi se više tankoćutnosti, senzibiliteta i empatije prema svojim likovima, ma kako negativni oni bili.

Vjerojatno zbog nedovoljno iskustva u igranoj formi (profilirala se dokumentarnim filmovima, već prvim Dvobojem, o odnosu majke i djeteta koje ne želi, nagrađena je na Danima hrvatskog filma, a najviše je skrenula pozornost na sebe dugometražnim dokumentarcem Peščenopolis), ipak nije uspjela napraviti jak, ženski, mučan i topao film, kakav je snimila njena kolegica, također debitantica u dugoj igranoj formi Hana Jušić.

Jušićka , za razliku od Matijevićke, jako voli svoje likove i brani ih do samog kraja. Kod Matijevićke imam osjećaj kako s nekima kao da nije imala vremena, strpljenja ili interesa baviti se, te ih je površno utrpala u film (likovi Linine bake i Nikolinine majke). Odabrala je dobre najbliže suradnike: lijepi posao obavili su direktor fotografije Vjeran Hrpka, veteran scenografije Mario Ivezić, kostimi Katarine Zaninović funkcionalni su, kao i montaža Ane Štuline.

Mlada Franka Mikolaci obavila najbolji posao

Film je ujednačenog ritma, u njemu nema trendovskih trešnji kamerom iz ruke pod svaku cijenu i ne boluje od sindroma imitacije trendovskog rumunjskog vala (od čega pati, nažalost, većina današnjih hrvatskih mladih filmaša). Čini mi se kako je precizno redateljica birala i svoje glumce. Najbolji je posao obavila djevojčica Franka Mikolaci u glavnoj roli djevojčice Line.

Djeca na hrvatskom filmu obično znaju, zbog nedovoljnog angažmana i površnosti redatelja, biti iritantno neuvjerljiva sa školskim načinom govora i kazališnom glumom (primjer Petranovićeve adaptacije Šegrta Hlapića). Ovdje mala Franka uistinu nosi film, prirodni je talent, uvjerljiva je, krupni planovi su je puni, jedina je zamjerka što u nekim kadrovima više izgleda kao dečko, nego kao curica.

Lana Barić u ulozi njene majke, negativke i zlostavljačice, nastavila je niz u karijeri nervoznih žena tog tipa, koje joj redatelji dodjeljuju u posljednje vrijeme. I previše stilom glume podsjeća na lik živčane producentice iz Jukina filma te je ušla u maniru. Ugodno je iznenađenje Frano Mašković u ulozi Linina ujaka, glumca koji me do sada na ekranu nije osobito impresionirao.

Tena Nemet Brankov je životna i uvjerljiva

Ovdje je napravio finu, toplu ulogu i dokazao da na njega možemo računati. Veliku šansu dala mu je, navodno, Sara Hribar dodijelivši mu glavnu mušku ulogu u svom dugometražnom prvijencu, koji ćemo vidjeti dogodine, tako da je možda pred njim uspješna filmska karijera. Asja Jovanović kao Linina baka, nažalost, nije imala dovoljno scena kako bi opravdala lik bake koja se pomiruje s zlostavljanjem unuke.

Šteta, jer je riječ o vrsnoj, ali premalo iskorištenoj filmskoj glumici. Najbolju ulogu je ostvarila Tena Nemet Brankov, mlada glumica, kćer prerano otišlih Gavellinih glumaca Marine Nemet i Slavka Brankova, za koju je zasluženo ljetos osvojila Zlatnu arenu za epizodu. Ona je životna, uvjerljiva, puna energije, dobro izgleda, bez kompleksa pokazuje tijelo, podjednako je topla i divlja, dostupna i daleka…

Ima dobru kemiju na ekranu s majkom, koju vrlo uvjerljivo tumači Nina Violić. Čini mi se kako je ova uloga prijelomna u filmskoj karijeri Violićke, glumice koja je svih proteklih godina igrala neke zanosne, problematične i fatalne mlađe žene. U 44. godini počela je igrati majke, fizički se izmijenila i njezina zrelost uočljiva je kako na njezinom licu, tako i tijelu.

Kovač odlično funkcionira kao partner Nemetice

Scena u kojoj se prepire s kćerkom toliko je uvjerljivo odglumljena da je šteta da toliku energiju, iskrenost i srčanost redateljica nije inzistirala dobiti i od ostalih aktera. Igor Kovač odlično funkcionira kao erotski partner Nemetice. Na ekranu izgleda i igra puno bolje nego na Gavellinim daskama.

Nije to rijetko, recimo Ksenija Pajić maestralna je u svakoj svojoj ulozi na velikom i malom ekranu i kamera je obožava, dok u teatru nikad nije dosegla takav nivo kvalitete i uvjerljivosti. Kovač boluje od istog sindroma. Ovdje je napravio odličnu ulogu, ima energije, nema problema s razodijevanjem i redateljica je napravila dobar izbor odabravši ga.

Poslije duže pauze, lijepu priliku dobila je Marija Tadić, glumica začudne energije i filmske iskrenosti, koju je svojedobno lansirao Ogresta. Današnja članica riječkog HNK-a, u kojemu upravo priprema Jesenju sonatu s Mirom Furlan kao partnericom, u ovom filmu napravila je odličan posao, pokazavši najviše emocija na svom licu.

Korektan film, ali nažalost ništa više od toga

Šteta što je se filmski redatelji češće ne sjete. Solidno funkcioniraju i Enes Vejzović, Mirela Brekalo i Sreten Mokrović, dok je Branka Cvitković u ulozi Nikolinine majke ostala nedorečena, ali nije imala ni dovoljno prostora. Nedovoljnom ekspresijom lica i očiju ( što je u krupnom planu zakon), potvrdila je tezu kako dobri kazališni glumci nisu uvijek i dobri filmski glumci.

Dobro je što je najuspješniji hrvatski filmski producent Ivan Maloča poklonio povjerenje ovoj redateljici i dao joj priliku da na filmu progovori o ovom fenomenu, koji nas se tiče, ali koji se konstantno javno prešućuje. Šteta je što Katarina Zrinka Matijević nije tu šansu bolje iskoristila. Snimila je korektan, na momente dobar film, ali ništa više od toga. Nažalost.