Jurica Pavičić za Telegram: 'Svi želimo da krivnja ima ime, prezime i tijelo. Htio sam da se moj čitatelj osjeća kao da on u ruci drži te žigice'

Njegov novi roman “Žigice” najavljen je kao kombinacija mediteranskog noira, obiteljske drame i društvene kronike. Knjigu je objavio nakladnik Stilus knjiga, a tim povodom popričali smo s piscem.

TELEGRAM: Napisali ste krimić u kojemu je središnji zločin palež koji ozbiljno devastira veliko područje dalmatinske obale. Ipak, stvari nisu tako jednostavne – ono što se ispočetka čini kao “običan” slučaj piromanstva koji je pošao krivo s vremenom se komplicira… Gdje je ova priča počela, za vas?

PAVIČIĆ: Počela je, naravno, u vrijeme onog velikog požara koji je spalio okolicu Splita 2018., a zna se da je počeo negdje u arealu sela Tugare. Taj me požar pogodio i zato jer je spržio dijelove Mosora koje su pošumili splitski planinari i gdje sam rado odlazio. Kad se sve sleglo, počeo sam razmišljati o tome kako je ta kataklizma počela. Onaj tko je nehatom ili namjerno potpalio vatru učinio je to u vrlo maloj sredini, na relativno ograničenom prostoru. Taj netko mora živjeti s tim što je napravio.

Moguće je da ne zna to samo on, nego i njegovi ukućani, bližnji, možda susjedi. Moguće je da ga štiti zavjera šutnje nekog uskog kruga ljudi. Kao pisca me uvijek zanima težina krivnje. Ovdje me zanimalo kako se taj čovjek osjećao – ili, kako bi se trebao osjećati – kad sutra ujutro gazi požarištem. Negdje 2020. hodao sam jedan vikend tim arealom oko Tugara, tamo ima par krasnih polu-napuštenih kamenih sela, Ume, Podume… divna hikerska šetnja. Promatrao sam prirodu koja se obnavlja i ostatke zgarišta, i tu mi se kristalizirala slika ključnog poglavlja.

TELEGRAM: Ponovo se držite poznatoga teritorija, Splita i okolice, svjetonazora i prostora koji vam je blizak, provodeći kroz fikciju i dozu dokumentarnog – vaši su romani uvijek male društveno-političko-ekonomske analize stvarnoga stanja stvari. Ponovo ovdje imamo Misto, imamo predatorski kapitalizam… Mijenja li se ikad išta u Liliputu?

PAVIČIĆ: Držim se poznatog teritorija jer je to jedini o kojem mogu pisati. Uvijek se divim pripovjedačima koji mogu u jednoj knjizi ili filmu pričati o srednjovjekovnoj Kini, u drugoj o viktorijanskoj Engleskoj… Ja to nisam. Osjećam se komforno samo onda kad o svijetu kojim se bavim znam sve: kako ljudi govore, gdje obitavaju, što rade, što jedu… U principu, ja sam zavičajni pisac. Ali to su i Faulkner, i Flannery O’Connor, i Andrić.

Što se pak promjena tiče, mislim da drama Dalmacije i jest što je prošla dramatične promjene, i to višekratne. Prošla je cikluse uspona i raspada vinogradarstva, industrije, sad turizma… Eldorado, pa raspad iluzije o prosperitetu, pa opet to, više puta. Danas imamo dijelove Hrvatske u kojima se ljudi u principu bave istim stvarima i žive od slične ekonomije kao 1900. U međuvremenu je neko paradigmatsko “Misto” prošlo tri ciklusa dramatičnih promjena, isprva doista na bolje, a onda razočarenja. Današnja rentna ekonomija samo je jedan od takvih ciklusa i završit će isto vrlo brzo.

TELEGRAM: Malomišćanski mentalitet kojim upravlja bijesna gomila prelijeva se iz Mista u Grad… Narodu ne treba puno prije nego se organizirano uhvati baklji i vila i krene vlastoručno “popravljati” svijet i provoditi pravdu. I u tom se smislu čini da se nismo previše promijenili od vremena lova na mamute… Ponekad je teško razlučiti tko je u pravu – argumenti gomile često zvuče uvjeravajuće istinito. Na čijoj ste vi strani?

PAVIČIĆ: Kad gomila detektira krivca, onda mi to uvijek izaziva nelagodu. Svaki put kad se dogodi neko zlo – od Koste K., do prodora covid-a ili požara na Kornatima – ljudi kanaliziraju bijes na nekog tko lako postane poželjnom žrtvom. U ljudskoj je psihologiji da nam je lakše kad imamo krivca, kad nesreća nije došla zbog apstraktnog, slijepog slučaja. Želimo da krivnja ima ime, prezime i tijelo. Taj mehanizam inače postoji, ali društvene mreže su ga osnažile kao rezonantna kutija. Činilo mi se da bi i u mojoj fikcionalnoj situaciji bilo tako. To nije tema ove knjige, ali nisam to u njoj mogao izbjeći.

TELEGRAM: Kad je riječ o žanrovskoj književnosti, najveći naglasak očekivanja obično se stavlja na priču, zaplet, preokret. Ipak, vama kao da je važnije zašto neki lik nešto čini nego što čini… Dakle, nije stvar u velikoj Ideji, nego u velikom Zašto?

PAVIČIĆ: To je neodvojivo jedno od drugog. Meni je jako važan i žanrovski efekt i žanrovski užitak. Želim da se moje knjige ne mogu pustiti iz ruke, da budu – kako kažu Amerikanci – “pageturneri”. Nastojim imati u knjizi i misterij i istragu i efekt štoperice i cliffhangere i trilersko zgušnjavanje. Ne nužno uvijek sve to, ali bar ponešto. Također, ne sviđa mi se kompozicijska repetitivnost – prevelika sličnost većine trilera i krimića. Nastojim raditi žanr, ali tako da se igram s kompozicijom.

To sam pokušao i ovdje. Knjiga je u prvoj trećini čisti whodunnit – ideja je da se traži počinitelj. A onda od trećine nastojim čitatelja podvesti u kožu počinitelja i navesti ga da strepi za njega. Tada “Žigice” postaju triler. Pitanje motiva je, naravno, sol svakog dobrog žanrovskog romana. Da bi se odmakao od gole ljušture, krimić mora imati likove koji vas zanimaju i čije postupke razumijete.

TELEGRAM: Dan Brown je kao jedan od ključnih sastojaka ne samo svakog trilera nego i svakog romana naveo “kušnju”: držanje likova pod nekom vrstom pritiska, i potom “prisiljavanje protagonista na djelovanje”. Koja je vaša formula? Pred kakvu “kušnju” stavljate svoje likove?

PAVIČIĆ: Ako bih odgovorio na ovo pitanje, možda bih odao previše fabule. Ali, ajmo reći ovako: čovjek koji u mojoj knjizi potpali požar učini to iz razloga koje možete razumjeti. Nastojao sam postići efekt da pomislite kako ste i vi mogli biti taj čovjek. Htio sam da se čitatelj osjeća kao da je on mogao imati tu zapaljenu žigicu u ruci.

TELEGRAM: Likovima u romanu bitan je onaj neki moment rekapitulacije dana, nekakav završetak, smiraj pred spavanje, ona “posljednja cigareta na balkonu” s pogledom na grad koji se sprema usnuti. O čemu vi razmišljate kad se tišina i mrak spuste na grad?

PAVIČIĆ: Moj ritual nije vezan za noć, nego za sumrak. U zalazak sunca uvijek sam na Marjanu, i to na nekoj od zabačenih staza kao što su Staza klasične gimnazije, Šantine stine ili Staza od pila. Nisam noćni tip, ustajem i liježem rano, a navečer u principu gledam filmove.

TELEGRAM: Za ovu priču važan je kontekst splitskog priobalja, turističke i urbane proliferacije “pod svaku cijenu”. Nekretnine, osobito one koje se mogu staviti u turističku funkciju, za većinu Hrvata pobjednička su karta u igri sreće i blagostanja – ipak je riječ o sigurnoj “grani proizvodnje”, od vrste koja čovjeku, možda i jedina, danas može osigurati egzistenciju. Zašto smo onda ljuti na one koji su tu kartu izvukli? Je li ta ljutnja usmjerena u pravom smjeru?

PAVIČIĆ: Da, zanimljivo je da ljutnja ide pod ruku sa sudjelovanjem u toj vrsti neodržive ekonomije. Čak i ljudi koji su bijesni na taj razvojni model misle, “pa čekaj, nisam valjda ja jedini glup, mogu i ja nekretninu pustit u opticaj”. Ali ta vrsta ekonomije ljude na Jadranu objektivno svrstava u dva interesno konfrontirana tabora. Prvi su oni koji preko rente izvlače dobit od turizma i relativno malo vraćaju zato jer kod nas ne postoji porez na nekretnine a paušali su komično niski.

Drugi su oni koji nemaju korist od turizma, ali imaju štetu – gužve, više smeća, skupoću, manjak parkinga, troškovni pritisak na javne usluge… Ako više trošite za odvoz smeća, znači, taj ćete novac uzeti pjevačkom zboru ili brodomodelarima. Nije onda čudo da ti drugi postanu hejteri turizma. Statistika koja nije tako nova (mislim, iz 2011.) pokazala je da je Split prvi grad u Hrvatskoj s graničnom netolerancijom na turizam. Tada je 26 posto anketiranih izjavilo da bi voljeli da turizam ne postoji ni u kakvom obliku. A imaju ga u portunu.

TELEGRAM: Zamišljate li ponekad ovaj svoj svijet, svoj grad, kakav bi bio da je njegov put ‘od komunizma do turizma’ vođen nekim drugačijim ciljevima? Kakav bi tada bio vaš Split “iz snova”?

PAVIČIĆ: Za početak – ono što se događa u Splitu daleko je od izuzetnog ili iznimnog. Iste prizore i iste muke imate u Veneciji, Barceloni, Genovi, Bruggeu, Savanni. Turizam je globaliziran, pa su i njegovi problemi takvi, kao McDonald’s. Ali, eto, volio bih da Split ne bude kao Venecija, nego kao neki srednji francuski provincijski grad.

TELEGRAM: Hrvatsku uskoro čekaju izbori. Aktualnog predsjednika republike nedavno ste proglasili “političkom štetočinom”. Zašto?

PAVIČIĆ: Jer je aproprirao glasove ljudi koji misle da su lijevi i odveo ih na teritorij koji je predcivilizacijski. Odveo ih je u smjeru relativiziranja zločina 90-ih, zagovaranja Herceg-Bosne, filoruskih geopolitičkih stavova, antimigrantske paranoje. Milanovića ljudi podržavaju jer bijesno sikće na lopove. Ali, citirao bih jednog mog kolegu i znanca: došli smo do toga da nije najgore kad je netko lopov.

TELEGRAM. Postoji li, ipak, i neka korist od tog i takvog Milanovića?

PAVIČIĆ: To što je artikulirao bijes ljudi kojima je HDZ-a dosta. I razumljivo da im je dosta, jer je HDZ kao interesno-klijentistička organizacija danas zaista zagušljiva boa constrictor.

TELEGRAM: Plenković nas sa svoje strane uvjerava da nam je danas bolje nego ikad, i sve to, po njemu, možemo zahvaliti vladi HDZ-a. Ipak, ankete zasad pokazuju da HDZ-u pobjeda na ovim izborima nije izvjesna. Je li zamislivo da HDZ ode u oporbu? Što očekujete da će se dogoditi na izborima?

PAVIČIĆ: Mislim da je to jako lako zamislivo. Da se kladim, kladio bih se u vladu Milanovića i Mosta. Ali, moram se ograditi: ja sam inače relativno loš kratkoročni politički prognozer. Lakše mi je pogoditi što se će dogoditi za pet godina nego za tri mjeseca.

TELEGRAM: S druge strane, tradicionalna ljevica kao da je izgubila uporišta, i sve se više počela približavati populističkoj retorici desnice. Ima li Hrvatska šanse za novu budućnost u takvim okolnostima?

PAVIČIĆ: Ljevica je u krizi posvuda. Između globalizacije i radničke klase, odabrala je globalizaciju. Postala je ideologija starije birokratsko-tehnokratske klase, ono što Piketty zove “lijevi mandarini”. Mlađa generacija ljevice otišla je pak u smjeru zelenog, čime je dodatno alijenirala sirotinju, koja iz poreza subvencionira bogatima skupe električne aute.

A siromasi su prišli nativističkoj desnici: o tome piše Didier Eribon u svom “Povratku u Reims”. Mislim da se ljevica danas previše troši na identitetske bitke, umjesto da se bavi onim što bi trebao biti njen “core business”. Stanovanje, zdravstvo, školstvo, rad. Danas bi prvi posao lijeve politike u Hrvatskoj morao biti uvjeti rada nepalskih robova i priuštivo stanovanje.

TELEGRAM: Vaši junaci, bez obzira na sve, vjeruju u nekakvu ultimativnu pravdu. Vjerujete li vi u pravdu? Kako izgleda pravda?

PAVIČIĆ: Čovjeku iz jugoistočne Europe teško je pisati krimić jer taj žanr počiva na dvije ideološke pretpostavke koje u nas ne postoje. Prva je vjera u javni sektor, koji čine dobronamjerni nevidljivi heroji, makar i umorni i loše plaćeni. Druga je da sistem ipak garantira pravdu, hepiend. Neki mi put čitatelji prigovaraju zašto pišem žanr, ako skoro nikad nemam hepiend. E, sad je ovdje knjiga u kojoj je loše djelo kažnjeno. To valjda jest hepiend, samo što do njega nije doveo učinkoviti sistem, nego nešto drugo.

TELEGRAM: Pišete li već nešto novo?

PAVIČIĆ: U fazi smo pripreme scenarija za TV seriju po “Crvenoj vodi”. Trebala bi imati šest epizoda, radim to u koautorstvu sa srpsko-njemačkom scenaristicom Ljubicom Luković.

TELEGRAM: Dakle, nakon devastirajućeg požara, apokalipsa. Za kraj, kako se vi “branite” od stvarnosti? Koji je vaš “recept za preživljavanje”?

PAVIČIĆ: Živim vrlo miran provincijski život. Puno hodam. Puno planine – nje puno ima i u ovoj knjizi; ovo je gotovo pa planinarski roman. Puno kuham. Barka. Utakmice Hajduka vikendom. Živim nevjerojatno banalno, malograđanski, i to mi paše.