Kad čujem da kazalište mora biti aktivističko, uhvati me nelagoda. Imajmo više povjerenja u dramu i njezine tisućljetne zakonitosti

Kad to čujem uhvati me nelagoda i nađem se ponukanom reći da mislim da niti može niti mora. Što vjerujem da nije tako kontroverzna konstatacija kao što se u prvi mah može činiti.

Kazalište je hrvanje s nepoznatim

Jer i ja mislim da su klimatske promjene hitan problem. Jer razumijem potrebu, osjećam je i sama, poduzeti nešto protiv nebrojenih nepravdi i katastrofa u kojima živimo. Razumijem potrebu poduzeti to koristeći ‘skill set’ koji mi je na raspolaganju. Razumijem želju da budemo relevantni i da dodamo, svojim djelovanjem, nešto na vagu dobra na svijetu.

I nije da ne bih voljela živjeti u svijetu koji kazalište mijenja, budući da, mrtva ozbiljna, mislim da je kazalište jedna od najbitnijih stvari na svijetu, da je malo kao religija za nas koji nismo religiozni, samo je od religije bolje. Da mi pruža mogućnost sudjelovanja u kolektivnom ritualu i osjećaj da na odgovore na pitanja ljudske prirode i duše ne tragam u samoći.

Ali, bojim se da krenuti u kazališni čin s namjerom da se mijenja svijet i potakne društvena reforma preskače dramski proces koji je, u svojoj srži, proces hrvanja s nepoznatim. Izbor dramaturških principa u obraćanju publici i u komunikaciji sa svijetom govori mnogo o razumijevanju moći, zadatka i privilegija kazališnog čina.

Kolektiv umjesto protagonista?

Kao primjer aktivističke umjetnosti na ovom smo panelu upoznali dvije kazališne predstave i jedan dokumentarni film. Nizozemske kazališne umjetnice Anoek Nuyens i Rebekka de Wit tri su godine pratile suđenje naftnoj kompaniji Shell koja je 2021. izgubila slučaj na nizozemskom sudu i koja, prema presudi, mora smanjiti emisije ugljika za četrdeset pet posto do 2030.

O tom su povijesno važnom sporu na osnovi višegodišnjih istraživanja napravile predstavu “Slučaj Shell”, a na osnovi koje je zatim nastala opera “Suđenje Shellu” (The Shell Trial), koja će uskoro imati premijeru u Nizozemskoj nacionalnoj operi u Amsterdamu.

Sve tu navedeno zvuči iznimno intrigantno. Međutim, autorice smatraju da je koncept jednog protagonista/ice, jednog izvanrednog pojedinca, čiji pohod pratimo kroz dramu, koncept koji dramsko pismo, manje ili više, poštuje od Aristotela do danas, zastario i neadekvatan za temu s kojom smo se danas u svijetu suočili. Smatraju da mjesto protagonista treba zauzeti kolektiv.

Dociranje je recept za neuspjeh

Drama progovara kroz pet glasova – Glas Shella, Glas vlade, Glas građana, Glas potrošača i Glas budućih generacija, koji se međusobno okrivljuju za nastalu situaciju i nastupaju arhetipski, bez imena i individualnog identiteta. Po mišljenju autorica, pratiti samo jednog ‘izvanrednog pojedinca’ umanjuje našu kolektivnu snagu sudjelovanja u procesu koji nas se sve goruće tiče.

S njima se slaže i glumica Sara Vortingen koja na festivalu izvodi monodramu ‘9.6’. Drama ‘9.6’ sastoji se od deset monologa inspiriranih bijesom, strahom i anksioznošću od budućnosti. Sara kaže da je predstavu teško prodati i da su joj poneki gledatelji prigovarali da im popuje i moralizira, ali nju je to samo dodatno galvaniziralo. Ljudi su toliko apatični i uspavani da je došlo vrijeme da im se popuje. Mora ih se nekako protresti.

Pa, slušajući argumente, prva ne bih išla gledati tu predstavu. Jer docirati publici iz pozicije nekoga tko zna bolje znači igrati se mogućnošću da se ta publika nikad više ne vrati u kazalište.

Paradoks argumenata

Paradoksalno, s njima se po pitanju dramaturških metoda slaže i Nick Balthazar, autor dokumentarca “Duty of Care” (Načelo brižnog postupanja) koji smo tijekom razgovora i odgledali. Film prati Rogera Coxa, prvog odvjetnika na svijetu koji je tužio jednu vladu, nizozemsku, i jednog naftnog giganta, Shell, i – pobijedio.

Vlade, kao i oni na pozicijama moći, kažu presude, imaju dužnost brižnog postupanja prema građanima u odnosu na katastrofalne klimatske promjene, a ovi su sporovi dokazali da su oni tu dužnost povrijedili. Presude su to koje su šokirale parlamente i korporativne odbore diljem svijeta, potakle slične takve inicijative i u drugim zemljama, a Roger Cox smatra se začetnikom novog pravnog pravca – climate litigation (klimatski sporovi).

Kažem paradoksalno, jer ovaj inspirativni film sadrži u sebi upravo one dramaturške protokole koje su sudionici diskusije prozvali zastarjelima. Roger Cox je izvanredni pojedinac, pritom je, ko za vraga, još i zgodan i karizmatičan čovjek u klasičnoj situaciji Davida i Golijata. Gledamo njegovu nevjerojatnu borbu s vjetrenjačama iz koje, nakon dugog, mukotrpnog truda, izlazi kao pobjednik.

Film podastire zastrašujuće podatke o klimatskim promjenama, ali pobjeda nad jednim magnatom i jednom vladom budi i nadu i optimizam, a činjenica da jedan mali tim predanih i stručnih ljudi može postići konkretne velike i pozitivne rezultate inspirira i motivira na akciju.

‘Sve je besmisleno’

Na festivalu pričam sa svojom prijateljicom Purni Morell, nekadašnjom direktoricom londonskog kazališta Unicorn i National Theatre Studia, mjesta koje je odgovorno za razvoj mnogih novih britanskih drama i dramatičara. Ne mogu zamisliti bolju sugovornicu o ovoj temi. Purnin profesionalni život klackalica je između kazališta i aktivizma.

Kad je bila u ranim dvadesetim godinama radila je u odjelu dramaturgije u National Theatreu, počevši tamo kao jedna od ‘čitačica’. Nakon nekog je vremena pomislila – ovo je sve besmisleno. Svi ovi ljudi samo pričaju, od svega toga nikakve koristi, želim se maknuti od ovog čušpajza riječi i raditi nešto konkretno, rukama i cijelim svojim bićem.

Prošla je velik dio Latinske Amerike, od jednog projekta očuvanja kornjača, pošumljavanja, borbe protiv korporativnih interesa do drugog. ‘Dvije godine kasnije pomislila sam ponovno – ovo nema smisla, pomaci su praktički nevidljivi’.

Pričanje o djelovanju

Kolega i istomišljenik joj je rekao – ne možeš promijeniti svijet radeći u zemljama u razvoju. Možeš ga promijeniti samo djelujući iz razvijenih zemalja, među ljudima koji imaju novac. A to ćeš postići ako uspiješ promijeniti misli, stav i svjetonazor ljudi koji imaju novac. “Pa sam pomislila, možda je ipak rješenje na nivou riječi, misli i ‘pričanja o djelovanju’ kad već imam dojam da rješenje nije u samom djelovanju”.

Nakon nekoliko godina rada u nekima od glavnih britanskih kazališnih institucija, ponovno razočarana, preselila je u Belgiju i slobodnjačke vode i sad radi kao dramaturginja, prevoditeljica, redateljica. “Ali sada su europske kulturne politike takve da u svakoj prijavi za financiranje treba pokazati društvenu i ekološku angažiranost, a tema birokracije, optike i percepcije u kulturnoj politici, tema je za poseban razgovor.”

Crna rupa ideja

“Kazalište djeluje na univerzalnom nivou ideja, poduprtom uvjerenjem svih nas koji ga stvaramo da ideje imaju moć transformirati svjetonazor. Međutim, to je uvjerenje krajnje apstraktno i potpuno nemjerljivo, zbog čega je to trud kadar izazvati zamor, rezignaciju i cinizam”.

S druge strane, uključiti se u rad na terenu znači posvetiti svaku minutu jednoj plaži, jednog sela, jedne zemlje, baveći se jednim problemom ugrožene zajednice, obično u ratu s jednim debilom koji trijebi ugroženu vrstu za dobit, raspravljajući o filozofiji mikrofinanciranja, i znači ne postizati ništa izvan tog minijaturnog radijusa.

“Što je također trud kadar izazvati zamor, rezignaciju i cinizam. Dakle, mislim da mnogo nas propada u taj ogromni jaz između mikro i makro plana i da nismo našli način kako ga premostiti. Ali mislim da vikati na publiku u monološkoj formi nije odgovor na klimatsku katastrofu.”

Pomaknuti putanju Titanika

Sveti gral je, naravno, napraviti umjetničko djelo koje će utjecati na sredinu, na koje će biti moguće pokazati prstom i reći, evo, tu je ta ideja krenula. Iako moram odagnati misao da kazalište, uključujući ono najkomercijalnije, konzumira premalo ljudi da bismo se zanosili idejom o utjecaju, ipak mislim da utjecaj nije nemoguć, i da on funkcionira kao dio mješovitog ekonomskog modela.

I ona osoba koja štrajka glađu, i ona koja se zapali, i oni koji se skupljaju na trgu, i koji rade predstave i snimaju filmove, i oni koji potpisuju rezolucije i oni koji bacaju listiće u kutije, postižu nešto zajednički. I to malo pomicanje igle na brojčaniku može pomaknuti Titanik s putanje, to je ono uvjerenje koje me održava.

Pitanja ljudske prirode i duše ne postoje bez pitanja odgovornosti, pravde, hrabrosti, kukavičluka, dobra i zla. Pitanja duše i pitanja propasti čovječanstva zbog ljudske prirode, čine mi se kao dvije duboko povezane stvari. Možda samo treba imati povjerenja u dramu i njezine tisućljetne zakonitosti.