Kad sam čuo da ZKM radi Veliku bilježnicu, bio sam uvjeren da će upropastiti knjigu. Prevario sam se

Ovo je pravi primjer predstave koja počiva, osim na izvrsnom tekstu o sudbini dvoje dječaka, blizanaca u vihoru jednog rata, prije svega na glumcima. U vrijeme kad većina redatelja pribjegava šarolikim scenskim atrakcijama, raskošnim scenografijama, video i zvučnim efektima i provokativnim kostimima, kako bi zapravo prikrilo suštinu dobre predstave: tekst i glumce, Liverić čini uspravo suprotno. I to vrlo promišljeno.

Prilično uspješna scenografija

Scenografija, koju potpisuje sam redatelj, s jednom sivom plohom koja dovoljno plastično dočarava sva mjesta na kojima se zbiva radnja, od kuće u kojoj žive javni junaci, do svih eksterijera savršeno je funkcionalna. Kostimi dvojca Decker+Kutić u su savršenom suglasju sa scenom i funkcionalno podcrtavaju radnju. Svaki detalj u kostimografiji najpreciznije je razrađen: potkošulje , kratke hlače, sokne i cipele u sivkasto, zelenkastim i crnim tonovima koje nose glavni likovi, crno u kojem je zamotana baba, ispod kojih se krije nekoliko slojeva podsuknja, bijela haljina koju nosi sluškinja, standardni kostimi oficira, svećenika, poštara, knjižara, župnika..

Vrlo je zgodna redateljeva dosjetka da klasični soundtrack zamijeni samo jednom harmonikom, kojom perfektno vlada Merima Ključo. Cijelo vrijeme trajanja predstave (samo sat i pol, što je još jedan plus autoru, nakon zamornih trosatnih predstava koje danas prevladavaju u našem teatru) ta harmonika prisutna je u kutu scene, poput svojevrsnog glazbenog komentatora.

Ono što me posebno oduševilo kod Liverića je priličan trud koji je uložio u svoj cast. Već godinama navikli smo gledati stalno ista lica u, inače, solidnom ZKM-ovom ansamblu: Doris Šarić Kukuljicu, Uršu Raukar, Pjera Meničanina, Sretena Mokrovića, Maru Martinovića, Franu Maškovića, Filipa Nolu, Milivoja Beadera i druge, koji su odavno ušli u maniru i teško iz nje izlaze. Oni su uvijek korektni, funkcioniraju u svakoj podjeli, no odavno su izgubili žar, iskonsku strast i pravu čaroliju igranja.

Odabir marginaliziranih glumaca

S obzirom na to da je i sam već desetak godina marginaliziran u ansamblu i zaobilažen u podjelama, Liverić je odabrao kolege koji imaju isti problem: tu su, redovito primaju plaću, tu i tamo odigraju koju epizodu i to je već godinama tako. Najveći izazov bio je odabrati dvojicu glumaca, koji bi utjelovili glavne likove dječaka, blizanaca, na kojima počiva cijela predstava. Odabir Petra Leventića i Vedrana Živolića pokazao se punim pogotkom.

Leventić je 38-godišnji glumac zanimljive urbane fizionomije, koji podsjeća na francuske glumce novije generacije, koji danas drmaju kinematografijom. Nevjerojatno lako se kreće (što je bilo vidljivo i u Hinkemannu Igora Vuka Torbice), no nikako da dobije pravu šansu ni u matičnom teatru, a da o filmu, ili serijama ne govorimo. Vedran Živolić svojom fizionomijom zgodnog, plavokosog, urbanog dječaka iz susjedstva također je glumac s kojim, čini mi se, većina redatelja ne zna što bi.

Možda im je preurban, možda im je bebast, možda im je premalo macho…I mao je zasigurno više prilika od Leventića, bio mi je odličan u glavnoj ulozi predstave Moj sin malo sporije hoda, na film ga je doveo Ivanda u Lei i Dariji (kamera ga voli), a navodno je sugestivan i u glavnoj ulozi makedonskog filma Lazar, koji ćemo vidjeti na predstojećoj Puli.

Rubne uloge u kojima se lako sklizne u karikaturu

I baš stoga, njih dvoje kao par, dvojica dječaka koji se ni sekunde ne odvajaju jedan od drugog, drže se za ruke i zadržavaju ozbiljne izraze na licima, od početka do kraja, ostaju izuzetno sugestivni i uvjerljivi u svojim nimalo lakim zadacima. Rubne su to uloge, u kojima se lako slizne u karikaturu, ili oponašanje klinaca. Leventić i Živolić, vođeni sigurnom rukom Liverića, ni na trenutak nisu pali u patetiku, ili imitaciju.

Njihovi blizanci junaci su ledenog izraza lica, na trenutke dječački zaigrani i šašavi, ali zapravo vrlo ozbiljni, prerano gurnuti u okrutni svijet odraslih, u okvirima u kojima im se život odigrava, nakon što ih majka ostavi na skrb baki, spremni na sve da bi opstali u ratnim uvjetima: manipuliraju s knjižarom da bi došli do bilježnice, u kojoj zapisuju sve što im se događa, u stalnom su sukobu s monstruoznom bakom, spremni su napasti poštara, koji nosi poštu i novac koji im šalje majka (koja se prostituira s neprijateljima, da bi preživjela), spremni su i na hladnokrvno ubojstvo i na homoseksualne igrarije s perverznim njemačkim oficirom…

Ovi dečki naigrali se se dovoljno epizodnih uloga

Leventić i Živolić uvjerljivi su u svakoj minuti na sceni. I hrabri za naše uvjete, kad se očito bez kompleksa, u sceni kupanja, dok ih sluškinja oralno zadovoljava, potpuno obnažuju. Liverić to režira suptilno, profinjeno, sa dobrom igrom svjetla, a opet sugestivno i pomalo fasbinderovski provokativno. Nakon ove predstave Petar Leventić i Vedran Živolić zaslužuju samo velike role na matičnoj sceni. Mislim da su se dovoljno naigrali epizoda u karijeri.

Jedna od veteranki ove kuće jest i Marica Vidušić , glumica s dugom prisutnošću, također sezonama neiskorištena u matičnom ansamblu. Točnije, uvijek je negdje prisutna, ali nikako da joj redatelji daju u ruke pravi piece teksta. Liverić ispravlja i tu nepravdu. Ulogom Bake, koja je sve samo ne stereotip takve uloge, pokazuje raskoš talenta. Njezina je baka opaka, zločesta, opasna, manipulatorica koja prima na skrb unuke, ali isto tako ne brine o tome da ih po najvećoj zimi adekvatno odjene i obuje, ne hrani ih dovoljno, uzima im novac i pisma koja im šalje majka…

Babe se kod nas obično posve pogrešno glume

Kao vremešna žena koja je naučila preživljavati u surovim ratnim uvjetima na sve načine taj lik interpretacijom Marice Vidušić dobiva dodatnu dijaboličnu dimenziju. Prosječni gledatelj nju će od prve scene, kad se pojavi, onako zakrabuljena, u crnom, cijepajući drva, zamrziti i taj osjećaj neće ga napustiti do samog kraja, kad oboli i umire, no pritom ne izaziva nikakve emocije ni svojih unuka, ni publike.

Vidušićka je izbjegla stereotip igranja baba, kakve učestalo srećemo na pozornicama, ili u domaćim serijama i ostvarila ulogu za pamćenje. Sjajan je Dado Ćosić, mladi ZKM-ov glumac, čija me energija i ekspresija lica već oduševila u Matanićevom filmu Zvizdan. Sad na sceni tumači čak četiri uloge: časnika, knjižara, vojnika i policajca. No, kao časnik okupatorske vojske je briljantan i zahvaljujući njemu, to je jedan od najboljih dijelova predstave.

Njegov je časnik manipulator. Sklon je muškarcima i zavodi blizanace kako bi zadovoljio sirove strasti, perverzan u željama, sklon SM-u, pomalo dijaboličan… Ćosić ga tumači savršeno precizno, hladno i snažno. I šteta je da nema koju scenu više, jer je uistinu maestralan. Danijel Ljuboja, još jedan je od ZKM- ovih glumaca s platnog spiska. Ovdje tumači čak četiri lika: poštara, postolara, oca, a posebno je sugestivan kao Župnik, tipični dvolični lik, koji se krije iza krinke pripadanja Crkvi, istovremeno zadovoljavajući požudu seksualnim igricama sa sluškinjom, manipulira župljanima. Ljuboja je glumac koji također zaslužuje veći prostor u sljedećim podjelama.

Glumica koja dosad nije pokazivala osobit raspon

Posebno mi se dopala sugestivnost mlade Anđele Ramljak, u provokativnoj ulozi otkačene , divlje, seksualno nezasitne sluškinje. Posebno u najprovokativnijim scenama kad zavodi Župnika bez gaćica, ili kupa i oralno zadovoljava blizance, a pritom je u potpunosti i sama obnažena. Dobro se kreće na sceni, ima zanimljivu ekspresiju i poslije Luce Anić glumica je koja zaslužuje više prilika.

I na kraju, uloga Majke, žena koja na početku predstave ostavlja blizance. Prodaje tijelo kako bi preživjela, vodeći cijelo vrijeme brigu o napuštenim sinovima tako što im šalje. pisma i novac. Na kraju se pojavi s bebom koju je dobila s neprijateljem. Iskoči iz automobila s namjerom da pokupi sinove i krene s njima u zajedničku budućnost. Majku glumi Dora Polić Vitez, glumica srednjih godina, koja do sada nije pokazala osobiti glumački raspon, no u ovom komadu je sugestivna i, očito zahvaljujući redatelju, vrlo sigurna u svojih par scena.

Plan joj se izjalovi, jer joj djeca, često zvjerski okrutna, okreću leđa i ostaju kod Bake, koja im prenosi i ključnu rečenicu čim skonča rat: “Tek sad kreću sranja, problemi, silovanja, zločini i manipulacije kad se pojave oslobodioci”.

Nekoliko promašenih predstava

Velika Bilježnica komad je koji ne može biti aktualniji i s punim pravom se igra upravo danas i ovdje. Edvin Liverić, glumac u četrdesetima, sada je pokazao da je i redatelj koji je u naponu zrelosti. Velika Bilježnica je predstava koja je mogla biti odigrana i na velikoj sceni, iako je na maloj dobila dimenziju više, na kvaliteti i sugestivnosti. A očekujem da u sljedećoj sezoni Liverić dobije priliku režirati i pravi komad na velikoj sceni.

Time je zaključena i ova sezona ZKM-a, koja je imala svojih uspona, ali još više padova. Nakon što smo krajem prošle godine, osupnuti trijumfom Hinkemanna Igora Vuka Torbice u Telegramu konstatirali kako se baš u Teslinoj mogu vidjeti najbolje predstave, u ovoj godini baš i nije bilo tako. Od Kicine adaptacije Čarobnog brijega očekivao se veliki kazališni događaj, no ispala je mlaka, dosadnjikava predstava u kojem se izgubila sva magija Thomasa Manna, a scenografija, kostimi , šminka i frizure bili su potpuno promašeni, nimalo u skladu s duhom vremena.

Najveća je vrijednost pojava Adriana Pezdirca u glavnoj ulozi, mladog glumca razorne energije koji je bio sjajan u svakoj sceni, a veselio je i ponovni povratak Renea Medvešeka na matične daske. No, to nije dovoljno za dobru predstavu. Puno medijskog prostora dobila je i predstava Živjet ćemo bolje Senke Bulić, glumice i redateljice off projekata, kojoj je Snježana Abramović Milković dala prigodu režirati na velikoj sceni. No, gledali smo scensku papazjaniju, konfuznu predstavu, koja me ostavila potpuno hladnim.

Dosta konfuzna sezona u ZKM-u

Nije joj pomogla ni pojava filmske dive Nede Arnerić, za koju je bilo pomalo tužno gledati kako se muči s likom dementne babe u tako nemuštoj režiji jedne glumice velikih ambicija. Crna knjiga Boruta Šeparovića, Priroda i društvo Nore Krstulović i Anatomija mačke, projekt Ksenije Zec i Petre Hraščanec, sasvim sigurno nisu naslovi kojima bi se ZKM trebao ponositi. Potom se desio politički intrigantan Pad Mirana Kurspahića, pa koprodukcija Folk actsa Saše Božića (o kojemu sam pisao), te sad konačno finale s Liverićem.

Sve u svemu, prilično konfuzna sezona. Hvalevrijedna bila su gostovanja Romea i Julije Mikija Manojlovića i osječkog HNK-a s nagrađivanim Unterstadtom Zlatka Svibena. Savjetujem Snježani Abramović Milković da dobro promisli kojim autorima i redateljima daje povjerenje i koje će naslove odabrati za sljedeću sezonu.

ZKM zaslužuje bolje naslove i kvalitetnije redatelje

Dubravka Vrgoč, ravnateljica HNK-a je nakon sličnog konfuznog eksperimentiranja u prvoj sezoni, za sljedeću pripremila nekoliko bisera klasične literature, opere i baleta, što se od te kuće i očekuje.

To sam joj, baš kao i ravnatelju Drame Ivici Buljanu, u božićnom tekstu u Telegramu i savjetovao. Drago mi je da će to uroditi plodom već od jeseni. ZKM je, pak, teatar od kojeg očekujemo da bude drugačiji, hrabar, inovativan, provokativan, ali prije svega visoko kvalitativan. Volio bih da više prostora zauzmu, osim spomenutih iz Liverićeve predstave, i još neki glumci, koje nemamo priliku toliko često vidjeti.

ZKM, definitivno, zaslužuje vrhunske naslove, kvalitetnije redatelje i snažnije predstave u sljedećoj sezoni. Vidjet ćemo hoće li tako i biti…