Kako je Split ponovno prigrlio Miljenka Smoju. U ratnim 90-ima je bio potpuno odbačen, a sada su mu posvetili cijelu godinu
Split bi ove godine sa Smojom konačno mogao poravnati račune
Stoti je rođendan Miljenka Smoje, čovjeka kojeg su mnogi smatrali, a neki to tako vide i danas, sinonimom Splita. I takvo viđenje jeste bilo opravdano jer sasvim pouzdano nitko nije podignuo takav književno-novinarski spomenik Splitu i svim njegovim simbolima, kao što je Smoje napravio. To što se slika Smojinog Splita mnogima koji su u tom gradu postali vlast posljednjih desetljeća nimalo ne sviđa, a pogotovo to što im se ne sviđaju njegov background i politički stavovi koje je javno iznosio osamdesetih i devedesetih, neće promijeniti tu činjenicu.
Ono što se, međutim jeste promijenilo, to je odnos službenog i većinskog Splita prema njemu, koji je varirao od nekritičke glorifikacije, preko potpunog odbacivanja i činjenice da je do jučer obožavanom čovjeku na sprovod došlo dvadesetak ljudi, zatim kroz sporo novo prihvaćanje, ali bez otvaranja problematičnih mjesta i isključivo kroz patetičnu splićanistiku, do današnje općeprihvaćenosti, koja je zadržala elemente posljednje faze, ali se o devedesetima ipak ne priča previše.
Hoće li ove godine konačno dobiti spomenik?
Ova općeprihvaćenost, naravno, ne vrijedi kada govorimo o desnici, koja Smoju otvoreno smatra simbolom isključivo lijevog Splita, no u priči o odnosu Splita i Smoje desnica jeste važna stavka, ali ne i presudna. Jer, on jeste bio odbačen u doba potpune prevlasti HDZ-a i Crkve, ali to ne bi bilo moguće da tzv. građanski Split nije na to pristao i da okolnosti nisu bile ratne.
Grad Split je, dakle, nakon svega, čitavu ovu 2023. godinu proglasio godinom Miljenka Smoje, ponajviše zahvaljujući ogromnom trudu Feđe Klarića, čovjeka koji se neumorno borio za to da se tog velikog autora destigmatizira i vrati na mjesto koje mu zasluženo pripada. I zahvaljujući toj odluci kroz čitavu godinu će se održavati niz manifestacija, od upravo otvorene izložbe Klarićevih fotografija pod naslovom ‘Smoje bez cenzure’, preko predstave u HNK o Malom mistu, koju svi nestrpljivo čekaju, a možda konačno i do postavljanja davno izglasanog spomenika na Matejuški.
Split će sada sa Smojom poravnati račune
Drugim riječima, možemo reći da je tek sada istinski poništeno brisanje iz devedesetih, bez obzira na razne poteze iz prijašnjih dvadesetak godina, od davanja male ulice u Varošu do nagrade za životno djelo u bizarnom društvu laureata. Na taj način Split će sa Smojom poravnati svoje račune, naravno kasno kao i obično, dobar dio građana će i dalje znati replike iz Velog i Malog mista napamet, najviše zahvaljujući serijama, a koliko njih će se posvetiti novom čitanju njegovih knjiga i tekstova i koliko će čitatelja među novim generacijama Miljenko Smoje steći, teško je reći.
Ono što na koncu ostaje kao pravo pitanje u kontekstu njegovog stotog rođendana i ovog novog prihvaćanja, jeste fenomenološko promatranje odnosa Splita i njegovog kroničara. Pri čemu je za razumijevanje čitave priče nužno pročitati fenomenalnu knjigu-intervju ‘Razgovori sa Smojom’ autora Borisa Dežulovića, u kojoj se razotkrivaju sve neuralgične točke tog odnosa i razlozi za njih.
Stvar jeste umnogome i ideološko-politička, što je jedini javno priznao jedan od vodećih splitskih novinarskih političkih konvertita Joško Čelan u svojoj iscrpnoj knjizi posvećenoj negaciji Miljenka Smoje i obračunu s njegovom ličnošću, stavovima i pisanjima. No, nije isključivo riječ o tome.
Feral mu je dao prostor da se do kraja oslobodi
Za razliku od svih istaknutijih feralovaca, koji bez obzira na činjenicu nevjerojatnog talenta i toga što se u svemu što su radili uočavalo i uočava da su se formirali u Splitu, odnos prema Smoji će uvijek ostati javna tema broj jedan u gradu, dok s njima to neće biti slučaj. A valjda ne treba posebno naglašavati da talentom nijedan od njih, a govorimo o Viktoru Ivančiću, Borisu Dežuloviću i Predragu Luciću te Smoji najbližem Đermanu Senjanoviću, nije ničim zaostajao za njim, a k tome je svaki također ostavio književno-novinarski spomenik vlastitom gradu.
Ono što, međutim, razlikuje priču o njima koji su Smoji pružili utočište u Feral Tribuneu, na kraju i prostor da se do kraja autorski oslobodi, lišen tereta cenzure i općeprihvaćenosti, među svojima na margini, u punom smislu riječi, jeste u tome što građanski Split nije želio niti želi sebe vidjeti kao grad avangardnih anarhista jasno ideološki profiliranih i spremnih na žrtvu zbog uvjerenja.
Tom Splitu je uvijek bilo bliže slikanje mitske slike o rajskom i zapravo beskonfliktnom izmaštanom svijetu radnika, težaka i gospode koji žive u savršenom skladu, a tu su sliku mogli pronaći kod Smoje, kao što su je pronašli u Tijardovićevim operetama.
Kod Smoje se mogu pronaći sva tamna mjesta grada
Istina je i to da su kod Smoje mogli pronaći i sva tamna mjesta grada i ono što se oduvijek nastojalo ignorirati, a to su klasni i identitetski sukobi i težak život gradske sirotinje, ali su u ime mita to odlučiti prešutjeti.
Za to pak nisu krivi ni Smoje, ni Feđa i na koncu je dobro što je on vraćen na mjesto koje zaslužuje jer će zato uvijek postojati veća mogućnost da ga među novim generacijama netko do kraja pročita.