Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Kultura

Kako se Matvejević posljednjih 30 godina Jugoslavije, 20 dok je Tito bio živ, zalagao za ljude na udaru

Mladen Pleše piše o jednom od najvažnijih europskih intelektualaca

Pošalji Podijeli Tweetaj

Predrag Matvejević zacijelo bi bio vrlo zadovoljan da je mogao znati kakve će biti prve reakcije medija u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori, ali i u Italiji i Francuskoj, na vijest o njegovoj smrti. Gotovo svi važniji portali iz tih država, samo sat ili dva nakon što je objavljeno da je umro u Zagrebu, objavili su na istaknutim mjestima da je preminuo jedan od najvažnijih i najistaknutijih intelektualaca i humanista te najprevođeniji pisac i publicist s ovih prostora.

Matvejeviću bi zacijelo bilo drago da se mogao uvjeriti koliko se u svim tim sredinama, od Podgorice do Ljubljane, Zagreba, Sarajeva i Beograda, cijenio njegov doprinos razvoju kulture, humanosti, tolerancije… Matvejević je intimno bio najviše emocionalno vezan uz BiH: rođen je u Mostaru, tu je pohađao osnovnu i srednju školu, u Sarajevu je započeo studij romanistike pa su upravo te dvije multinacionalne i multikulturalne sredine ostavile najdubljeg traga na njegovom životu i stvaralaštvu.

Predavao na Novoj Sorboni

Potom je Matvejević preselio u Zagreb gdje je diplomirao i doktorirao, pa mu je Hrvatska ubrzo postala druga domovina. U Zagrebu je proveo najveći dio života, tu je napisao svoja najbolja djela i postao je nerazdvojivi dio hrvatske kulture i političkog života. Pune 32 godine predavao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu francusku književnost. Inače, Matvejević je znao govoriti kako mu je najlakše pisati na francuskom jeziku, da taj jezik poznaje bolje od hrvatskoga.

Matvejević je uvijek govorio kako ga je u životu odredila francuska književnost te moto jednakost, bratstvo, sloboda… U Parizu, na glasovitoj Sorboni, obranio je habilitaciju za redovnu profesuru, a nakon što je početkom devedesetih, iskreno se protiveći ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, odabrao nešto između azila i egzila, predavao je na Novoj Sorboni, na Odsjeku za opću i komparativnu književnost. Nakon toga seli u Rim gdje je na univerzitetu La Sapienza, od 1994. do 2007., redovni profesor slavistike.

Predložili ga za Nobelovu nagradu

Bio je gostujući profesor na New York University, École des langues orientales, Université catholique de Louvain. Univerzitet u Perpignanu, u povodu šestote godišnjice svog postojanja, dao mu je doktorat honoris causa. Matvejević je dobio više od pedesetak značajnih međunarodnih i domaćih nagrada, priznanja i medalja. Zbog toga se šalio kako je to najbolji dokaz da više nije teško dobiti nagrade. Među ostalim, dobio je nagradu Strega, najveće priznanje za književnost u Italiji, a list La Voce del Popolo pokrenuo je svojedobno akciju da ga grad Trst imenuje počasnim građaninom.

U obrazloženju kandidature za Nobelovu nagradu, za koju ga je nominirala skupina talijanskih intelektualaca, novinara i kulturnih djelatnika, među ostalim, stoji da je Predrag Matvejević “sinteza Europe i Istočne Europe, koja se prepoznaje po Mediteranu i njegovoj povijesti: njegovom životu, njegovoj obitelji, njegovom književnom i književno-političkom opusu, u vremenima željezne zavjese, gdje se susreću pripadnici svih etničkih grupa, svih religija, nacionalnosti i kultura, i koji danas kao i jučer neki žele pretvoriti u regiju sukoba”.

Konstantno je svima dijelio novac

Njegova knjiga Mediteranski brevijar objavljena je 1987., prevedena je na 23 jezika, u Italiji je prodana u više od 300.000 primjeraka, dok je mu je knjiga Druga Venecija prodana u više desetaka tisuća primjeraka. Unatoč tome što je proglašen počasnim doktorom nekoliko univerziteta te se okitio s pedesetak međunarodnih i domaćih priznanja i nagrada, Matvejevića, kao i mnoge druge uglednike, nisu primili u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Tu nepravdu ispravili su u Sarajevu kad su ga proglasili članom Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Predrag Matvejević živio je u Zagrebu u Jurišićevoj ulici na broju 1, tik uz Trg bana Josipa Jelačića. Dok se nije razbolio svakodnevno je šetao središtem grada, zalazio u obližnje kafiće, knjižare i knjižnice, a bio je i redoviti posjetitelj kazališnih predstava, izložbi, predavanja… Matvejevića su poznavali svi prosjaci: stalno im je dijelio novac, pa nije ni čudno da su njegovu suprugu Mirjanu često presretali na ulici i pitali kako je Predragovo zdravlje. Supruga i on punih pet godina nisu išli na more koje je Matvejević toliko volio, jer je, znanim i neznanim, podijelio sav novac koji je zaradio.

Tražio od Tita i Tuđmana da daju ostavke

Puno knjiga poklonio je Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neke je dao prijateljima i znancima. Dio je čak darovao čovjeku koji u Zagrebu na ulici prodaje knjige. Ni najboljim poznavateljima Predraga Matvejevića nije bilo lako dokučiti od kuda tom iznimno povučenom, mirnom, samozatajnom i tihom čovjeku energija i hrabrost da piše otvorena pisma, među ostalima, svojedobno nedodirljivim, Josipu Brozu Titu i Franji Tuđmanu, tražeći od njih da podnesu ostavke na svoje predsjedničke funkcije. Slavko Goldstein upravo najviše cijeni taj dio njegovog društvenog angažmana.

“Posljednjih tridesetak godina Jugoslavije, dakle, 20 godina dok je bio Tito živ i deset nakon njegove smrti, Matvejević se u otvorenim pismima i osobnim intervencijama zalagao za ljude koji su se zbog svog političkog ili kulturnog djelovanja našli na udaru političkih struktura ili čak pravosudnih organa. Mnogim je ljudima pomogao, neki su bili oslobođeni progona i pritisaka, a prema nekima su, zbog njegovih intervencije, bili blaži postupci. Matvejević je branio Hrvate, Srbe, Slovence, Bošnjake, nije ga zanimala nacionalnost, nego na pravo iznošenja političkih stajališta”, priča Slavko Goldstein.

Stao je u obranu brojnih umjetnika

“Tako je, među ostalima, stao u obranu Vlade Gotovca, ali i Dobrice Ćosića, dok su bili izloženi progonu u svojim sredinama. Te hvalevrijedne intervencije, zahvaljujući njegovoj građanskoj hrabrosti, bile su golem doprinos demokratizaciji javnog života. Uz sve poznato što je učinio, važno je podsjetiti da je Predrag Matvejević svakako najzaslužniji za popularizaciju stvaralaštva Miroslava Krleže u Europi, ponajprije u Francuskoj i Italiji”, zaključio je Goldstein.

Matvejević je znao govoriti kako je zapravo oduvijek bio disident i protiv vlasti, što je bila istina: cijeli je život na neki način bio persona non grata. U socijalizmu su ga proglašavali disidentom, a u Hrvatskoj je bio optuživan da je jugonostalgičar i komunjara, da “sprema vješala za hrvatske književnike” te da “brani i zastupa velikosrpska i četnička stajališta “. Valja još jednom spomenuti da je 1974. uputio otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu tražeći ga da se povuče u mirovinu.

Predložio Miloševiću da se ubije

Među brojnim pismima posebno se ističe ono iz 1990. kada je od Slobodana Miloševića tražio da počini samoubojstvo jer jedino tako može spasiti obraz. Zahtijevao je također, među ostalim, da se iz zatvora puste Franjo Tuđman, Vlado Veselica… Politički se angažirao 1989. kada je bio jedan od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu, UJDI, političke stranke koja se zalagala za očuvanje Jugoslavije, a kasnije je postao član Vijeća Socijalističke radničke partije SRP koju je osnovao dr. Stipe Šuvar.

Na izborima u Hrvatskoj godine 1992. bio je službeni kandidat za hrvatski Sabor na izbornoj listi projugoslavenske partije SDU dr. Branka Horvata. Općinski sud u Zagrebu osudio ga je 2. studenog 2005. na kaznu zatvora od pet mjeseci uvjetno dvije godine zbog klevete i uvrede književnika Mile Pešorde. Zbog toga je skupina istaknutih talijanskih pisaca uputila pismo hrvatskoj javnosti u kojemu su protestirali zbog presude Matvejeviću koji je osuđen samo zato, kako su istaknuli, što je one koji su raspirivali nacionalističke strasti i poticali na rat, nazvao talibanima.

Pogađalo ga je ignoriranje kolega

Matvejević je bio iznimno marljiv čovjek, goleme energije, snage i volje. Na svim je svojim tekstovima, od novinskih komentara i publicističkih djela do romana, koje je pisao na stroju, radio danima, nikada nije bio do kraja zadovoljan, tražio je uvijek bolje formulacije, penkalama je prepravljao svaku rečenicu, dopisivao, ispravljao, tako da je na kraju malo ostajalo od prvotne verzije teksta.

Pogađalo ga je što u Zagrebu nije bio dobro primljen od kolega, boljelo ga je to što su dugo ignorirali kao književnika. Iako je bio žestoki polemičar, Matvejević je zapravo bio vrlo osjetljiv i ranjiv čovjek. Bio je zaljubljenik u Mediteran i Jugoslaviju, ali je nakon njenog raspada pisao kako se ona, nakon svega što se događalo, više nikada neće obnoviti. Iako je bio najviše politički društveno angažiran u Zagrebu, nikada nije zapostavio svoju Bosnu i Hercegovinu.

Branio Bošnjake i islam od optužbi za terorizam

Još 2007. u intervjuu sarajevskom listu Dnevni avaz, istaknuo je kako reisu-l-ulemu dr. Mustafu ef. Cerića drži veoma pozitivnom i kulturnom ličnošću. “Smatram da spada među najliberalnije islamske poglavare u svijetu. Tijekom rata, kad god sam nekoj našoj izbjeglici iz Mostara i BiH u Zagrebu napisao ceduljicu i zamolio da mu pomogne, reis Cerić je to rado učinio. Reisa pamtim samo po dobru”. Matvejević se među prvima usprotivio tendencijama na Zapadu još počekom 2000-ih, koje su cijeli islam stavljali pod jednu kapu i podmetale Bošnjacima sklonost terorizmu i fundamentalizmu.

“To bi moglo moje Bošnjake skupo stajati. Europa treba znati da to nisu nikakvi teroristi i fundamentalisti. Oni su Europljani i imaju svoj europski identitet. Uzmite knjige od Maka Dizdara do mog prijatelja Avde Sidrana. To su europski pisci, pjesnici… Bošnjake često provociraju pričom o teroristima i fundamentalizmu, ali odoljeli su oni i gorim stvarima. Mislim da je pravo lice muslimana u Bosni pokazao i reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić čija je Deklaracija europskih muslimana jako dobro primljena u Italiji. Zaista u Rimu nisu očekivali da će čuti velikog muftiju Bosne kako govori da se muslimani trebaju boriti protiv antisemitizma, ali i da se zajedno sa Židovima trebaju boriti i protiv islamofobije koja zahvata Evropu”, rekao je tada.

Jedna nagrada značila mu je više od drugih

Kad mu je 2014. gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić uručio priznanje Počasni građanin grada Sarajeva, istakao je da je Matvejević zaslužio tu nagradu jer je za blokade i teških dana za građane Sarajeva, svijetu govorio istinu o onomu što se zbivalo u tom gradu. Matvejević je pak odgovorio kako mu ta povelja znači više nego bilo koja međunarodna i u svijetu poznata priznanja koja je dobio. Matvejević je autor i urednik cijelog niza knjiga. Još 1965., napisao je esej o Sartreu, a od 1969. do 1987, izašlo je šest izdanja Razgovora s Krležom.

Napisao je također knjige Prema novom kulturnom stvaralaštvu, Književnost i njezina društvena funkcija, Te vjetrenjače, Jugoslavenstvo danas, Otvorena pisma, Mediteranski brevijar, Istočni epistolar, Gospodari rata i mira, Pour une poétique de l’événement, Le monde “ex” – Confessions, La Méditerranée et l’Europe – Leçons au College de France , Les Seigneurs de la guerre, Ile-Méditerranée, Epistolaire de l’autre Europe, Entre asile et exil…

Pročitaj i ovo
Podijeli 13 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani