Nekad je nužno odabrati stranu

Komentar Gorana Vojnovića: Kako su paranoidni službenici cenzurirali kulturnu priredbu zbog straha

Slovenijom i Europom zavladao je strah uhljeba i konformista

14.12.2015., Vinica, Slovenija - Na inicijativu mladih stanovnika Bele Krajine ukrasena je zilet-zica uz rijeku Kupu. Zica je okicena plavim i zlatnim kuglicama koje su boje zastave Europske unije. Prve kuglice stavljene su na kupalistu kod Benetica u Vinici, a najavili su jos ovakvih protesta protiv zice u Beloj Krajini.
Photo: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Na svojoj berlinskoj izložbi Ai Weiwei je prije nekoliko godina izložio starodavne kineske keramičke vaze premazane autolakom. Na prvi je pogled to mnogima djelovalo kao vulgarno uništavanje kulturne baštine, ali te neobične metalik vaze, promišljeno poredane jedna uz drugu, nisu bile nimalo ružne. Štoviše, Ai Weiwei uspio je na neočekivan način stvoriti nešto što je, banalno rečeno, lijepo.

Ali tu se nije radilo o otkrivanju neke nove estetike nego je Weiweijev umjetnički vandalizam lucidno kritizirao onaj stvarni vandalizam kineskog totalitarnog kapitalizma koji ruši sve pred sobom, pa i Kinu samu.

Žica kao dio scenografije

Na te me vaze podsjetila ovogodišnja proslava u povodu kulturnog praznika u režiji Marka Bulca. Bulc je pozvao pet glazbenika da uglazbe stihove slovenske himne, glasovitu sedmu strofu Prešernove Zdravice (u prijevodu Luke Paljetka ona glasi: Živ narod svaki dà je/što dočekati želi dan/da, kud god sunce sjaje/sa svijeta razdor bude zgnan/slobodni/da su svi/a susjed, brat, ne dušman zlî!).

Ali R. Taha, Chris Eckman, Damir Avdić, Nagisa Moritoki i Katinka Dimkarovska (svi već godinama žive i rade u Sloveniji) stihove himne otpjevali su na svojim materinjim jezicima, na arapskom, engleskom, bosanskom, japanskom i makedonskom, pa su njihove pjesme mnogima zvučale kao vulgarno izrugivanje slovenskoj državi (naročito ona arapska i naročito onima koji je nisu čuli).

Kad je režiser izvijestio o namjeri da se kao scenski element upotrijebi bodljikava žica, kao savršen kontrast riječima himne, Prešernov odbor, a za njim i slovensko Ministarstvo kulture, usrali su se od straha

Mare Bulc, međutim, svoju lucidnu kritiku stvarnosti u kojoj se slovensko društvo sve više odmiče od vrijednosti koje promovira naša prelijepa himna (po meni ljepše na svijetu nema) – objasnit će nam to u izjavi za javnost koju će nenajavljeno pročitati pred kamerama javne televizije nakon završetka proslave – nije smio izvesti onako kako ju je zamislio.

Vijeće kulturnih mudraca zvano Prešernov odbor, koje bdi nad proslavom, nije dopustilo da se kao scenografski element upotrijebi bodljikava žica kakva stoji na slovensko-hrvatskoj granici. Predsjednik odbora, etnolog dr. Janez Bogataj, čak će se usuditi reći da je državna proslava državna proslava, a ne politički skup i da režiser svoje žice postavlja u eksperimentalnom teatru ili na ulici.

To je sama po sebi arogantna i nekulturna izjava vrijedna vrsnog neznalice i političkog dupelisca, ali se sav njen idiotizam shvati tek ako znamo da je Bulca i njegov režijski koncept izabrao upravo odbor čiji je dr. Bogataj predsjednik. Da bi stvar bila još bizarnija, on je svoj koncept odboru predstavio riječima da živimo u vremenu u kojem umjetnik i njegova umjetnost moraju zauzeti stav prema društvenoj realnosti. Sa čime se odbor, barem se tako činilo, složio.

Ali kad je režiser izvijestio odbor o namjeri da se kao scenski element upotrijebi bodljikava žica kao savršen kontrast riječima himne, Prešernov odbor, a za njim i Ministarstvo za kulturu, usrali su se od straha.

Strah od glavonja

Bulcu je tako e-mailom uručen otkaz (koji je sljedećeg dana e-mailom i povučen), žica je zabranjena (zbog čega je scenografkinja Petra Veber odstupila od projekta), a s proslave su, za svaki slučaj, izbacili genijalnog repera N’toka (iz banalnog razloga što tri tjedna prije proslave još nisu vidjeli tekst njegove pjesme o stvaranju naroda u nastajanju). Prešernov odbor je potom dekretom uključio u program recital svih osam strofa Prešernove Zdravljice (valjda da skrenu malo pažnje s one sedme).

Bit će da se neki pametnjaković naknadno sjetio da će u dvorani Cankarjeva doma sjediti i oni koji su žicu postavili na granicu i da se njima možda neće svidjeti da ih se podsjeća na to. Prepali su se mali državnoslužbenički bogovi za svoje državnoslužbeničke položajčiće, prepali se za svoje kredite i planirane godišnje odmore, prepali su se da bi se uvrijeđenost, ljutnja ili tek obično nezadovoljstvo nekog glavonje (a glavonja je u državnoslužbeničkim labirintima svatko tko ti je nadređen) zbog provokativne proslave moglo umiješati u njihovo odbrojavanje dana do mirovine. Pa su od silnog straha morali pokazati svoje državnoslužbeničke zubiće.

Paranoje konformista

Možda je, ne znamo to, sličan strah državnih službenika u Kini zatvarao i Ai Weiweija zbog njegovih kritičnih i provokativnih umjetničkih djela, ali je u jednoj zastrašujuće velikoj i totalitarnoj Kini taj strah puno lakše shvatiti nego u maloj, bezuboj Sloveniji.

“Ne čudi me da su mnogi u Sloveniji preplašeni, jer strah pokreće one koji ovu državu vode i u njoj odlučuju: njih je strah kritike, strah subverzivnog, satiričnog, strah onih koji misle drukčije, rade drukčije, strah ih je gubitka položaja, privilegija”, zapisat će Mare Bulc u svojoj izjavi i tim će riječima savršeno opisati stanje u današnjoj Sloveniji. A i u Europi.

Strah pokreće one koji ovu državu vode i u njoj odlučuju: njih je strah kritike, strah subverzivnog, satiričnog, strah onih koji misle drukčije

Jer što drugo sve nas, u Sloveniji i u Europi, od Prešernovih stihova o slobodi vodi prema žičanim ogradama ako ne baš naš strah za obećanu nam budućnost, za naše sitne privilegije, za naše nevažne, ali udobne položaje, za naše nevažne, ali udobne živote. Ni Slovenija ni Europa danas ne strepe od gladi i mraza poput sirijskih izbjeglica, niti će uskoro imati razloga za takav strah. Ne, Slovenijom i Europom zavladao je paranoidni strah konformista koji se na smrt boje da bi mogli ostati bez parkirnog mjesta, uredskog stola pored prozora i božićnice.

Strah je to koji ruši sve pred sobom pa i Europu samu, jer je taj strah u stanju nadvladati i one koji nam zvanično vladaju. I bit će da imaju pravo oni koji tvrde da je strah državnih službenika koji je cenzurirao Bulčevu proslavu posve neovisan o imenu, usmjerenju i karakteru predsjednika vlade.

Kao što je za kineskog umjetnika željnog slobode nebitno tko stoji na čelu komunističke partije.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 20. veljače 2016.