Konačno sam doživio da u Zagrebu ljudi ustaju i pjevaju s glumcima; predstava je, doduše, bila slovenska

Ovoga puta nije bilo ni Bandića, ni Hasanbegovića, gospođe Lederer, ili Kusin. Ali, morala je izaći na pozornicu izvjesna Jelena Pavičić Vukičević, potpredsjednica Gradske skupštine i protokolarno otvarati festival. Posve suvišno. Ovogodišnja selektorica Željka Udovičić Pleština odabrala je 15 predstava, s naglaskom na gostovanja iz Slovenije, BIH, Mađarske i Srbije. Popis gostujućih predstava obećava dobar festival, no osim gostovanja ansambla HNK Rijeka s predstavom Sebastijana Horvata Nad grobom glupe Europe, najslabiji je odabir preostalih domaćih predstava.

Rado bismo vidjeli bolje predstave

Umjesto Kurspahićeve Policije i Božićeve Born to please, radije bismo vidjeli neke bolje predstave. A uvrštavanje sasvim promašenih predstava, poput ZKM-ove Živjet ćemo bolje u režiji Senke Bulić i HNK-ove Na kraju tjedna redatelja Bobe Jelčića, gaf je selektorice. Time je jednostavno umanjila kvalitetu festivala.

No, početak nije mogao biti bolji. I kad bi preostale predstave bile na toj razini, ovo bi bili najbolji Dani satire. No, zbog već navedenog, znamo da neće biti tako. Iznenađuje i odabir članova žirija: čine ga Boris Svrtan i Anica Tomić, etablirani glumac, redatelj i ravnatelj Gavelle i osrednja mlađa redateljica. Ne bi li u žiriju ovakvog festivala trebalo sjediti barem troje, ili petero etabliranih autora iz regije? S obzirom na to da je ovo ipak regionalni, a ne lokalni festival koji se zbiva na potezu između Frankopanske i Ilice.

Vječno mladi / Forever young nova je hit predstava Slovenskog narodnog gledališča Drame iz Maribora, kuće koja nas je još od osamdesetih, kad ju je vodio pokojni Tomaž Pandur navikla na visoki standard, koji je uspjela održati do danas. Predstavu potpisuje Sandy Lopičić, svestrani pijanist, skladatelj, redatelj, skladatelj filmske glazbe i glumac njemačko-bosansko-austrijskih korijena. I to ne kao komediju, ne kao satiru, ne kao mjuzikl, već kao song dramu (nastalu 2007.) čiji originalni predložak potpisuje Švicarac Erik Gedeon.

Starački dom 2065. godine

Lopičić je sjajno napravio adaptaciju predloška, premjestivši je dramaturški u Sloveniju 2065. godine, u jedan starački dom. Već prvim izlaskom na scenu, osmijeh vam ne silazi s lica. Glumica Irena Varga kao sestra Irena izlazi prva na pozornicu, koja je vrlo funkcionalno, ali i klasično postavljena, kao standardni interijer salona staračkog drama, s jednim glasovirom, nekoliko portreta za zidu, garniturom za sjedenje i dosta rekvizita, koji su svi iskorišteni tijekom izvedbe.

Zgodna je dosjetka autora da svi glumci igrajući starce zadržavaju vlastita imena: tako Irena Varga ostaje Irena, medicinska sestra, koja povezuje i zaokružuje sve ostale likove i komad. Gospodina Lupičić von Horvatha igraju u alternaciji Denis Horvat i sam redatelj Lupičić, Mateja Pucko je gospođa Pucko, jedna otkačena, sijedokosa darkerica s tamnim naočalama, Kristijan Ostanek je gospodin Ostanek, Matevž Biber igra gospodina Bibera, Jurij Drevenšek gospodina Drevenšeka i Mirjana Šajinović gospođu Šajinović Drevenšek, koja je sušta suprotnost madame Pucko, kao fragilna, elegantna dama sa sijedom perikom (koja podsjeća na onu kakvu nosi barunica Castelli u Glembajevima), u zelenom kostimu od muslina (kostime potpisuje Leo Kulaš).

Tako sjajan, uigran, razigran, šarmantan i otkačen ansamblnisam već dugo vidio na nekoj pozornici. Predstava traje nešto duže od sat i pol, u furioznom ritmu, bez stanke i ni sekunde ne pada ritam, niti koncentracija gledatelja. A to koliko sami glumci uživaju u svakoj sekundi bivstvovanja na pozornici uistinu je užitak promatrati. Ova ekipa, naime, savršeno tumači šest otkvačenih staraca, koji se ludo zabavljaju u svom staračkom domu.

Usporedba s ne tako uspješnim Frljićem

Oni su toliko luckasti, dražesni, neodoljivi, slatki, a imaju sve tegobe ljudi u tako visokoj dobi: dementni su, vuku za sobom kolica, sondu sa kisikom, pate od inkontinencije, bljuju krv, imaju umjetne ekstremitete, ćelavi su ispod perika, nose štapove… No, sve to prikazano je s toliko šarma, ali i simpatija, ni na trenutak nisu prešli rampu i postali karikaturalni, što je uistinu majstorstvo redatelja i sjajno uigranog ansambla. Zamka koju nosi ovakav tip komada da se upadne u karikiranost ili čestu šablonu vješto je izbjegnuta. Podsjetio sam se prije par sezona na lošu Frljićevu predstavu Prolazi sve, koja se tematski bavi također ljudima u visokoj dobi.

No, bilo je to naporno gledati koliko se glumci muče u nemuštoj inscenaciji. No, ono što ovu predstavu toliko izdvaja od svih ostalih viđenih u posljednje vrijeme jest sjajna glazba. Naime, sat i 40 prisustvujemo furioznom pop-rock koncertu luckastih staraca, koji izvode standarde u rasponu od hitova Sanrema pedesetih, preko rock antologije, vječnih pjesama Abbe, do najnovijih hitova. A kad zapraše standarde „ I Love Rock’n Roll“, „Born to Be Wild“, ili „ I got you Babe“, uštogljena premijerna publika plješće, ustaje i pjeva s glumcima.

Rijetko viđen doživljaj u bilo kom hrvatskom teatru. U jednoj sceni jedan od aktera padne kao starac s pozornice među publiku i glumica poziva ljude iz prvog reda da joj pomognu podići i vratiti ga na pozornicu. Taj spoj teatra i života u tih nekoliko minuta, uz urnebesni smijeh, jedan je od vrhunaca predstave. A kad su u predstavu ubačeni i domaći rock standardi, poput Motora Divljih jagoda, ili kultne balade Jedna mladost Josipe Lisac, koju savršeno interpretira Mirjana Šajinović, publika još bolje reagira. Mora se priznati kako uistinu baš svi akteri, od prvog do posljednjeg, savršeno pjevaju.

Ostarjela darkerica koja sočno psuje

Svaki song vrhunski je otpjevan i koreografiran, a svaki glumac toliko savršeno barata tehnikom disanja i vokalnim kvalitetama, da bi se pola današnje estrade moglo posramiti. U pauzama songova oni se na pozornici ponašaju poput najzločestije djece: bacaju pepeo iz urne jednog od štićenika, truse viski i rakiju, sočno psuju, podriguju, pune pelene, češu se za međunožje, natjeravaju , gube umjetnu nogu, dame otkrivaju kako su ćelave ispod perika, zajebavaju se s uspomenama iz mladosti kad su se “ševili kao zečevi, imali piercinge na vaginama i penisu, tako da danas imaju probleme zbog toga s kateterom”…

Ispod ove površine vrhunske zabave, ipak su vrlo mudro provučeni svi problemi koji muče svu gospodu i dame u visokoj životnoj dobi. No, genijalno je što ova predstava upravo ruši stereotipe, kad su u pitanju scenska uprizorenja starih ljudi, koja su ili prepatetična, ili prekarikirana. U vrhunskom glumačkom ansamblu, možda bih ipak morao izdvojiti Mateju Pucko, prvakinje SNG-a i dobitnicu Borštnikove nagrade, kao gđu Pucko, čija je kreacija dementne, otkačene babe darkerice, s umjetnom nogom, promuklim glasom i sočnim psovkama podiže kvalitetu predstave još za dvadeset posto.

Slovenski su glumci uvijek bili odlični

No, svi ostali su savršeni i usaglašeni. Nitko nikome ne krade scenu, svatko ima svoj prostor i maksimalno ga koristi. Nisam već godinama u hrvatskom kazalištu vidio toliku količinu pozitivne energije i veselja na sceni. I teško mi je zamisliti hrvatske glumce, koji većinom pate od teatralnosti, ukočenosti, lošeg govora, osrednjeg pjevanja (to se odnosi i na one koji bi baš morali briljirati, poput slabašnog Komedijina ansambla), da bi mogli parirati svojim slovenskim kolegama, od kojih bi mnogo toga mogli naučiti.

Slovenski glumci oduvijek su bili odlični, njihova Akademija daleko je kvalitetnija od naše i to se jako vidi na njihovim pozornicama. A SNG Maribor, u kojemu povremeno režiraju i Oliver Frljić, Krešo Dolenčić, Damir Zlatar Frey, Eduard Miler, ili Dino Mustafić kazališna je kuća velike reputacije i zavidne kvalitete, čije predstave želimo što češće vidjeti na zagrebačkim scenama. Veseli stoga najsvježiji podatak da je Dubravka Vrgoč potpisala ugovor s Danilom Roškerom, ravnateljem mariborskog SNG-a ugovor za sljedeću sezonu.

S ovom predstavom, proglašenom najboljom od strane publike i kritike na nedavnim Danima komedije u Celju, Mateja Pucko najboljom komičarkom, a Sandy Lopičić najboljim redateljem, mogu gostovati bilo gdje i uspjeh im je garantiran. I kad se nakon sat i pol scenske euforije vrati na pozornicu medicinska sestra Irena i odvede sve aktere (nakon što je svakom dala njegovu propisanu terapiju lijekovima) čini se da je predstava završena. Euforični pljesak, glumci se zadovoljni ovakvim prijamom klanjaju i vraćaju nekoliko puta, publika oduševljeno iskreno ustaje, aplaudira i viče „bravo“ i čini se da je kraj.

Najbolji mogući početak festivala

No, slijedi epilog. Glumci se vraćaju na scenu, sjedaju na svoja mjesta i pjevaju standard Đorđa Balaševića Odlazi cirkus. I to je kulminacija predstave. Glumci skidaju teške maske, perike, presvlače se i otkrivaju vlastiti identitet, uz dobro znani song kako je završen još jedan cirkus. Simbolika koju ni ne treba komentirati, pogotovo u danima kad Hrvatska svaki dan svjedoči političkom cirkusu. Irena Varga, Sandy Lopičić, Mateja Pucko, Kristijan Ostanek, Matevž Biber, Jurij Drevenšek i Mirjana Šajinović opet su samo glumci koji su završili još jednu predstavu u karijeri.

Ali, kakvu. Bio je to najbolji mogući početak Dana satire, koji je oduševio publiku, koja je ostala još neko vrijeme u teatru uz čašu vina i komadić peciva iz obližnje pekarnice. Ne zaslužuje li početak Dana satire i gostovanje slovenskih kolega malo bolju ponudu cateringa za uzvanike ? No, što očekivati kad ni na pressici novinari nisu posluženi ni čašom vode, ni šalicom espressa. Direktor Ljuština očito špara. Ali, na pogrešnim stavkama.

I još nešto: da ovo nije samo jedna magična predstava, već realan život u kojemu postoje ovakvi starački domovi (u kojima od vas ne rade ovisnika o brojnim pilulama, strpaju vas u krevet s kateterom i daju bljutavu hranu, ne bi li tako vegetirali, kako bi oni što duže ubirali vašu mirovinu), u kojima se ovako dobro zajebava, pjeva i pleše, ja bih se već sutra prijavio za ulazak na listu potencijalnih korisnika.