Malo mi ide na živce što o Relji i sad pričamo uglavnom samo kroz Fulira i to što 25 godina nije dobio pravi film

Volio je popiti čašu viskija, no sad mu više nije pasao

Kad sam u Telegramu objavio intervju s Jelisavetom Sekom Sablić, genijalnom beogradskom glumicom, dugodišnjom prijateljicom i suradnicom Teatra u gostima, s kojom je napravio par divnih predstava, nazvao me i dirnuo. Zahvalio mi se što sam ga u tekstu spomenuo u nekoliko navrata. Da, Relja Bašić pripadao je posljednjem valu glumačke prave gospode, koja je poput Borisa Buzančića i Vanje Dracha, itekako cijenila prisutnost u medijima. Pri našem posljednjem susretu u njegovom stanu, bio sam pomalo iznenađen koliko je s jedne strane fizički bio onemoćao (nakon dvije operacije kuka kretao se na štakama), u licu je izgledao dobro, a s druge strane memorija mu je bila zapanjujuće svježa.

Bez problema bi se prisjetio anegdota unazad šezdeset godina, ispričavši ih slikovito, onako kako je samo on znao, s puno sočnih detalja. Bio je tip kojeg sam mogao slušati satima. Oči bi mu zacaklile kad bi pričao o svojim susretima s Belom i Miroslavom Krležom, od hrvatskih filmskih redatelja posebno je volio Krešu Golika i Zvonimira Berkovića, kod kojeg je igrao u Rondu i Ljubavim pismima s predumišljajem, bio je veliki fan francuskih filmova. Dijelili smo divljenje prema Annie Girardot, Jean Louisu Trintignanu, Jeanne Morreau, sve do Isabelle Hupert, Juliette Binoche i Daniel Auteilla.

Nekad je volio popiti čašu viskija, sad mu alkohol više nije pasao. S velikom strasti pokazivao mi je autobiografiju Richarda Burtona s posvetom, koja mu je stajala na radnom stolu. S njim se zbližio tijekom snimanja Sutjeske, u kojoj je megastar igrao Tita, a Bašić kapetana Stewarta. Godinama je radio na vlastitoj autobiografiji, bio je jedini hrvatski glumac koji je imao baš sve uredno sačuvano i dokumentirano u fasciklima. Čuvao je isječke iz jugoslavenskih, hrvatskih i njemačkih novina s intervjuima, uredno je skupljao kritike, tekstove, osvrte, portrete, kasete s svojim filmovima, dramama, tv emisijama…

Kako je osnovao legendarni Teatar u gostima

Bio je ponosan što je u filmografiji odvalio u 60 intenzivnih godina 160 uloga. Ide mi na živce, priznajem, kad ga cijeli život, a sad posthumno pogotovo navode samo kao „ gospona Fulira“. Volio bih da se i HRT potrudio i, osim Tko pjeva zlo, ponudio za In memoriam neki drugi naslov, ili već od ponedjeljka ciklus njegovih filmova. No, tako je, kako je.

Ovaj rođeni Zagrepčanin po majci Elly, renomiranoj pijanistici i glazbenoj pedagoginji bio je Židov, dok je prezime naslijedio od očuha Mladena Bašića, dirigenta. Diplomirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji u klasi čuvenog dr. Branka Gavelle, a već pri kraju studija 1955. Bojan Stupica, slovenski bard režije i suprug genijalne glumice Mire Stupice, pozvao ga je u Hrvatsko narodno kazalište. Tamo je u stalnom angažmanu, do 1967. godine odigrao gotovo 500 predstava u režiji velikih bardova. Zasićen klasičnim dramskim repertoarom, prelazi u slobodne umjetnike. Glumio je istodobno u Komediji, ITD-u, ZKM-u, te redovito svakog ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Počeo je prvi na ovim prostorima režirati moderne komade, američke scenske hitove, poput Ljubafi Schisgala i Hotela Plaze Neila Simona. Od Bojana Stupice posudio je ideju o osnivanju glumačke trupe koja bi sama odabirala repertoar i igrala svaku večer na malim i velikim scenama u svim republikama bivše Jugoslavije. Tako je 1974. kao umjetnički ravnatelj, redatelj i glumac osnovao famozni Teatar u gostima, okupivši tadašnje velikane hrvatskog i srpskog glumišta: Fabijana Šovagovića, Ivu Serdara, Vanju Dracha, Irenu Kolesar, Franju Majetića, Anu Karić, Zdravku Krstulović, Jelisavetu Sablić, Nedu Spasojević…

‘Moji glumci zarađivali su tri plaće prvaka HNK’

Otkrivao je i mlade glumice, poput Ksenije Pajić, Vanje Matujec i Dubravke Ostojić, te im pružio prvu šansu primajući ih u angažman kako bi svaku večer brusile zanat pored glumačkih prvaka. Njegovi glumci i tehnika, punih su 30 godina putovali kombijem, te u selima, manjim i većim gradovima izveli ukupno više od 4200 predstava. Mnogi su Bašića u tom konceptu kasnije pokušali imitirati, ali nitko nije dosegao takav status, takvu kvalitetu i imao tako vrsnu ekipu umjetnika na okupu. Svaka predstava koju bi izbacio igrana je preko 200 puta, dok je danas je uspjeh ako poslije razvikane premijere predstava dosegne dvadesetak izvedbi.

“Znate, mi smo imali ugovore s glumcima na šest, sedam godina, igrali smo gotovo svaku večer, do 350 predstava godišnje. Bila je to velika sigurnost za glumce. Imali smo istu tehničku ekipu, koja je morala kombijem krenuti barem dva sata ranije da nam postavi pozornicu, koju bismo mi prije početka predstave pregledali. Recimo, kad je Šovagović snimao film, mi smo se organizirali tako da navečer igra predstavu s nama, u mjestima blizu njegova filmskog seta. Naša ekipa bila je reducirana, nismo imali ni garderobijera, sami smo se odjevali, šminkali, šivali gumbe i bili vlastiti rekviziteri.

Bili smo i jako dobro plaćeni, recimo moji glumci zarađivali su tri plaće prvaka HNK. U našoj ekipi bio je provjeren antialkoholizam. Kod nas nitko nije pio, iako je alkohol bio usputna utjeha mnogim kolegama. Mi smo i u tome bili iznimke. Nisam siguran da bi taj koncept mogao i danas funkcionirati. Ja sam zatvorio Teatar u gostima 2004., nakon punih trideset godina intenzivna trajanja i to na isti dan kad je bila premijera prve predstave. Iako su se u zadnje vrijeme pojavile neke medijske kalkulacije kako se pojavio neki novi Teatar u gostima, to nije istina. Ja nikome nisam dao prava da koristi to ime, niti me itko pravno kontaktirao u tom smislu”, pričao mi je svojedobno.

Najbolje su ga znali iskoristiti Berković i Golik

Sve je manje današnjih suvremenika koji pamte Relju Bašića s pozornice, mnogo je više pripadnika svih generacija koji su u životu odgledali barem jedan njegov film. Njegova impresivna filmska karijera započela je 1954. zapaženim epizodnim likom Bartola u filmu Koncert Branka Belana, impresivnoj priči o klaviru koji mijenja vlasnike, koji je do danas stekao kultni status, smatra se jednim od deset najznačajnijih hrvatskih filmova svih vremena. Relja je ušao u kinematografiju u velikom stilu, kako mu je i priličilo.

Posljednju značajnu filmsku rolu dao mu je 2003. Petar Krelja, u socijalnoj drami Ispod crte, u kojem mu je partnerica, kao supruga, bila još jedna pokojna diva hrvatskog glumišta Nada Subotić. A prava je šteta što nijedan razvikani mladi hrvatski filmaš unazad 25 godina nije pokazao interes da ovom bardu glumišta dodijeli filmsku ulogu. Očito im je bio preurban i preveliki gospodin za njihovu estetiku. Relji Bašiću najbolje su ležale uloge gospode, poduzetnika, uspješnih poslovnih ljudi, ljudi sa stilom…

To su ponajviše znali iskoristiti Zvonimir Berković i Krešo Golik, u čijim je filmovima Relja ostvario ponajbolje uloge, na koje je i sam bio najponosniji. Godine 1966. snimio je urbanu dramu Rondo, u kojemu je u sjajnom trokutu s Milenom Dravić i Stevom Žigonom odigrao ulogu urbanog zagrebačkog intelektualca Feđe, najbolju filmsku rolu u karijeri, dostojnu uloga kakve su u francuskim filmovima tih godina igrali nenadmašni Michel Piccoli i Maurice Ronet. Za njega je osvojio Srebrnu arenu u Puli (baš kao i Dravićka), a film je u svim antologijama uvršten u pet najvećih hrvatskih filmskih naslova svih vremena.

Imao je peh s filmovima svjetskih režisera

No, volio je iskočiti iz urbanih stanova, građanskih salona i odjenuti kostime likova u kojemu ga većina redatelja nije vidjela u svojim podjelama. Bio je briljantan kao cinkar, cuger i džepar u Vrdoljakovoj urbanoj drami Deps, u kojemu mu je partner bio genijalni Bekim Fehmiu. Kao i u Kljakovićevom hitu Kužiš, stari moj, u kojemu je odigrao netipičnu ulogu klošara Grofa, za koju je zaslužio Arenu za epizodu, ali je ipak nije dobio. Usprkos općem mjestu gospona Fulira u Tko pjeva, zlo ne misli za mene je najbolju rolu, osim u Rondu, ostvario u urbanoj komediji Imam dvije mame i dva tate Kreše Golika.

Tamo je odigrao fantastičnu ulogu oca, uspješnog poslovnog čovjeka, razapetog između bivše žene, aktualne znatno mlađe atraktivne supruge, te trojice sinova. Partnerice su mu bile nezaboravne Mia Oremović i Vera Čukić, a najstarijeg sina, s kojim je u permanentnom sukobu, igrao je tad iznimno traženi Igor Galo. U vrijeme zlatnog doba sjajnih drama Televizije Zagreb, s redovitim terminom ponedjeljkom u osam navečer, Relja Bašić snimio je tridesetak naslova, ponajviše u režiji Hetricha, Mimice, Marušića, Fanellija, Kljakovića… Iako je snimio brdo inozemnih naslova i koprodukcija, imao je peh da nijedan njegov inozemni film nije napravio veliki uspjeh, pobijedio na značajnom festivalu i time mu otvorio vrata za još uspješniju inozemnu karijeru.

Snimao je s Marcellom Mastroiannijem, Gerardom Philipeom, Claudiom Cardinale, Leslie Caron, Pascale Petit, Annom Karinom, Francom Nerom, Georgeom Hamiltonom, Ingrid Thulin, Peterom Ustinovim, Richardom Chamberlainom i drugim zvijezdama, no uvijek je bio maksimalno diskretan, profesionalan i nikada nije u medijskim istupima pričao pikantnosti, ili tračeve sa snimanja. „Imao sam peh da, kad sam snimao i s velikim redateljima, poput Schlondorffa, to su ispali njihovi najlošiji filmovi“, samokritično je konstatirao u nekoliko navrata. I premda su mu inozemni agenti nudili nekoliko puta da filmsku karijeru nastavi u Parizu, ili Munchenu, to je odbio i ostao je vjeran svom Zagrebu.

Njegov osobit odnos s Krležom i Belom

Bio je ponosan na svoj osobit odnos s Krležom i Belom. “Igrao sam u nekoliko Krležinih komada. Znao sam da za vrijeme predstave Krleža šeta ispred HNK, dok ga vozač čeka da njega i Belu prebaci kući. On je uvijek dolazio deset minuta prije svršetka predstave. Tada sam izbjegao aplauz, jedinu nagradu glumcu poslije svršetka predstave. Čim bih završio zadnju scenu, zbrisao bih u garderobu, na brzinu se presvukao i otišao pred zgradu, gdje je šetao Krleža. Bio je vrlo civiliziran i komunikativan. Znao bi me pitati: „ Kakva je bila Bela večeras?“, a ja sam mu slagao: „ Bila je sjajna, fantastična!“.

On bi me pogledao i rekao: „Relja, nemojte pretjerivati. Ona je toliko uspješna u ovoj kući zato što se kao Leposava Kangrga udala za mene. Svjestan sam njezinih limita. Naš privatni život držim daleko od kazališta, ali živimo sjajno i razumijemo se jako dobro“. Meni su te šetnje s Krležom bile važnije od aplauza. Naučio me da budem vrlo kritičan i oprezan pri zaključivanju o uspjesima i neuspjesima. Bio je vrlo oštar, pazio je da ne povrijedi ljude, uvijek spreman na otvoreni dijalog. Naročito s pacijentom poput mene.“

‘Uzmite Jovankin kostim, obje stanete u njega’

Tijekom zlatnih godina pulskog filmskog festivala svakog ljeta odlazio bi s delegacijom jugoslavenskih filmskih redatelja i najvećih filmskih zvijezda, kod Tita. “Titov utjecaj na Hrvatsku bio je velik, cijenim njegovo odbacivanje Informbiroa, antifašizam i približavanje civiliziranom svijetu. Tito je privatno primao glumice na Vangu, poput Milene Dravić, Božidarke Frajt, Milene Zupančič i drugih.

Sjećam se neuspješnog pokušaja Jovanke da nas, tobože, opije. Donosila je bočice napunjene obojenom tekućinom i nudila nam ih kao konjak. Mi, pokvareni filmskim znanjem, uvidjeli smo da je sve lažno i ipak nazdravljali Titu. Potegnuli smo iz čaša, iz kojih nije ništa iscurilo, a on se silno smijao, znajući kako je to ordinarna glupost. Vodio nas je po Vangi, pokazivao darove koje je dobivao od nesvrstanih vladara, poput leoparda i rijetkih biljaka. Zatim nas je odveo u prostoriju s kovinotokarskim strojem. Ondje je naišao na čovjeka koji je tesao nekakav ključ.

Tito ga pita koliko mu treba vremena da dovrši taj ključ, ovaj odgovori da mu treba dva sata. Tito veli: „Pa to se napravi za pola sata“ . A ovaj mu kaže: “Lako je vama druže Tito, vi ste bravar, a ja sveučilišni profesor!” Zatim nas je vodio na privatnu plažu, gdje je bio za njega prostrt tepih, koji je vodio do samog mora, da se predsjednik ne posklizne. Nudio je Mileni i Božidarki da se kupaju, a one su priznale da nemaju kupaće kostime. Tito je pred Jovankom izvalio: “Pa uzmite Jovankin badekostim, stanete obje u njega!“

Zadnje veliko okupljanje, za njegov 85. rođendan

Imao je neuspješan izlet u politiku, kao zastupnik HSLS-a u Županijskom domu Sabora. A vlastiti politički angažman opisao je kao “dramu s elementima tragedije“. I ne jednom priznao je kako bi njegovi politički idoli i mentori, poput Savke Dabčević Kučar i Vlade Gotovca, da su živi, bili vrlo nesretni kako izgleda današnja politička slika Hrvatske. Posljednji party u životu upriličio je za svoj 85. rođendan (a bio je osoba koja je voljela ugošćavati prijatelje na koktelu i večerama). Došlo mu je 46 najvjernijih prijatelja, dok je na pijaninu preludirao etablirani zagrebački pijanist Branko Bulić-Bula.

Priznao mi je tad da se osjeća kao da mu je trideset godina manje, ali je i svjestan kako zbog prolaznosti vremena većinu tih ljudi više neće nikada imati priliku ponovno okupiti. Bio je to, zapravo, Reljin posljednji intimni pozdrav s prijateljima. Iako je snimao s najljepšim i najtalentiranijim glumicama s ovih prostora, za njega su kao najdraže partnerice ostale samo dvije najveće: Milena Dravić (“Bila je iznimka. Nikad sklona ekscesima i meni sjajna partnerica u masu projekata”) i pokojna Ana Karić (“Mi smo cijeli život bili na Vi. Jako sam je cijenio, imala je ispunjen privatan život, kao i krug mladih kolegica i redatelja koji su je obožavali”).

Posljednji puta bio je viđen u javnosti kad ga je bivši predsjednik Josipović u rezidenciji na Pantovčaku odlikovao Redom kneza Branimira za doprinos u kulturi. Volio je u svom udobnom i sofisticiranom stanu, u kojem je živio sa suprugom Koraljkom i mlađom kćeri, pozirati ispod najdražeg portreta, onog kojeg je svojedobno naslikao sjajan Zlatko Kauzlarić- Atač. U karakterističnoj Reljinoj pozi, spuštenih ramena, s rukama u džepovima. Uživao je u svojim unucima, koji bi ga znali nazvati na brzinu i užicati pokoju kunu za kino i sladoled.

Memoari u fasciklu s naslovom ‘Za bolje dane’

Bio je veliki gospodin, gentleman, šarmer, šminker, Zagrepčanin od tjemena do stopala, koji je mirisao finim francuskim parfemom, volio francuske sireve, konjak, sve što je bilo fino, sofisticirano… Imao je nešto što se ne da naučiti, ili kupiti novcem. Šarm, i to u ogromnim količinama. A to je nešto što imaš, ili nemaš. Nikome nije tako pristajao smoking s leptir mašnom, lakirane crne cipele, cigareta i čaša viskija u ruci. Imao je na stolu memoare Bekima Fehmiua, za kojeg mi je priznao, da se našao u njegovom položaju višedesetljetnog šikaniranja, kako bi vjerojatno učinio potpuno isto, i počinio samoubojstvo.

Svoje memoare Relja Bašić zaklopio je u jedan debeli fascikl i na njega napisao crnim flomasterom: „Za bolje dane“. Siguran sam da će jednog dana njegova obitelj pronaći način da ih objavi u integralnom obliku, iako su bili , prema riječima autora, posve nedovršeni. Bila mi je čast poznavati ga. Uživat ću i nadalje u njegovim divnim filmskim ulogama, koje su sačuvane za sva vremena i nove generacije, koje nemaju pojma tko je i nadam se da će kad, tad ipak shvatiti zašto je nama, koji smo ga voljeli i cijenili, toliko značajan. I siguran sam da ćemo jednog dana tamo negdje popiti još jednu čašu viskija, kako bi mi nastavio pričati kako je ono… Do tada: “Adieau, gospon Relja!”