Nekad je nužno odabrati stranu

Na Danima satire gledao sam Pijane; pored te predstave Ateljea 212, domaće djeluju kao vježbe na faksu

Ovo je pametna i bolna predstava, premijerno izvedena u veljači

Atelje 212 još je jednom ošamario hrvatsko glumište. Kultno beogradsko kazalište egzistira već šezdesetak godina i gotovo svako njihovo gostovanje u Zagrebu je proglašavano kazališnim događajem sezone.

Teatar kojeg je ustoličila Mira Trailović prvi je na ovim prostorima igrao hit naslove s Broadwayua (recimo, prve postave mjuzikla Kosa i Isus Krist Superstar).

Tamo su, prvi put u Jugoslaviji, igrani komadi Sartrea, Faulknera, Camusa, Pintera, Adamova, Geneta, Shisgalla, ali i premijerni naslovi srpskih pisaca, kao što su Krmeći kas i Razvojni put Bore Šnajdera Aleksandra Popovića, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji Bore Ćosića, Radovan Treći Dušana Kovačevića, Petrijin venac Dragoslava Mihailovića, Čudo u Šarganu Ljubomira Simovića ili Kosančićev venac 7 Slobodana Selenića. Spomenute predstave igrale su godinama, gostovale po svijetu i dale lokalni pečat ovom ansamblu.

Publika je iste predstave gledala deset puta

Mira Banjac pričala mi je svojedobno kako bi publika, koja je redovito po desetak puta gledala istu predstavu, znala replike napamet. I čim bi na scenu zakoračio, na primjer, Radmilović netko bi zaurlao: „ Đe si, Radovane!“ i nastao bi urnebes.

Bilo je to vrijeme kad su glumci imali daleko značajniji status nego danas, kad su filmovi i serije u kojima su igrali imali ogromnu popularnost u cijeloj Jugoslaviji, a i samoj Trailovićki bilo je interesu da njeni glumci budu što popularniji, jer tako joj je rasprodano gledalište bilo zagarantirano.

Burni dani ansambla 212

Odlaskom Mire Trailović i Jovana Ćirilova, umirovljenjem i smrću te generacije slavnih ateljeaca došlo je i do političkih i društvenih promjena. Jugoslavija se raspala, a u zadnjih 25 godina smijenjivalo se nekoliko mlađih ravnatelja Ateljea, u rasponu od Svetozara Cvetkovića, Kokana Mladenovića, Ivane Dimić do današnjeg ravnatelja, glumca ovog ansambla Branimira Brstine.

Svaki je ravnatelj u svom mandatu imao neke bisere. Recimo, Cvetković nije podnosio zvijezdu Tanju Bošković i skidao ju je iz svih podjela, pamti se skandal kad je Mladenović, nakon jubilarnog 100. izvođenja Kose, napravio cocktail u foajeu kazalištu, dok se na sceni igrala predstava Čekaonica. Zbog glasne glazbe i buke, glumci na sceni nisu mogli dovršiti predstavu.

DSC_2538

Tad se Gorica Popović, jedna od zvijezdi ansambla i članica Upravnog odbora popela na scenu i napala upravitelja kako sramotno ne poštuje niti glumce na sceni, niti ovo kazalište u koje je došao političkom odlukom. A kontroverzni Mladenović bio je i u sporu s ministrom kulture Ivanom Tasovcem, koji ga je javno u medijima zvao Sandokanom.

Treće gostovanje u sezoni

Mijenjale su se koncepcije, predstave su brže skidane, no što su igrane po nekoliko sezona, bilo je dosta promašenih projekata. U međuvremenu stasala je i nova generacija Ateljeovih zvijezda: Anica Dobra, Anita Mančić, Dara Džokić, Gorica Popović, Gordan Kičić, Svetislav Goncić, Svetozar Cvetković, uz povremeno gostovanje veteranki Seke Sablić, Renate Ulmanski (rođene Zagrepčanke), ili Svetlane Bojković.

U posljednje vrijeme u Zagrebu smo vidjeli dvije Ateljeove predstave: Kolovoz u okrugu Osage Lettsa u redateljskoj verziji Ljiljane Todorović i Kazimira i Karolinu von Horvatha u režiji Snežane Trišić.

Sad su, po treći puta u ovoj sezoni, Beograđani izveli komad Pijani, najbolju predstavu netom završenog Sterijinog pozorja, dramu jednog od trenutno najizvođenijih ruskih dramskih pisaca Ivana Viripiaeva, autora popularnih komada Kisik i Život broj 2, koji nije još igran na hrvatskim pozornicama.

Izuzetno pametna i bolna predstava

Jedan od ponajboljih regionalnih redatelja Boris Liješević (čiju smo Bella figuru vidjeli na početku ove sezone HNK-a, iako ona prema ovoj predstavi nalikuje na vježbu na Akademiji), odabrao je ovaj intrigantan, pametan, okrutno bolan i istinit tekst, koji govori o svima nama, a dešava se u tijeku jedne noći u kojoj 14 likova, pripadnika nekoliko generacija višeg društvenog sloja (s iznimkom mlade kurve) u jednoj metropoli negdje na Zapadu (po natpisima na sceni možemo zamisliti da se radi o Berlinu, Munchenu ili Dusseldorfu), mrtvi pijani, međusobno se susreću i analiziraju vlastite i tuđe živote.

Zanimljivo je da svi likovi nose trendovska zapadna imena, jer je Viripaev dramu napisao po narudžbi renomirane kazališne kuće Dusseldorfer Schauspielhaus. Znajući o kakvom se komadu radi, bojao sam se da predstava ne preraste u karikaturalno glumatanje pijančevanja na balkanski način. No, to se, nasreću, nije dogodilo.

Pijani su izuzetno pametna i bolna predstava, premijerno izvedena u veljači ove godine, koja usprkos tome što je filozofska komedija, govori i o maskama koje skidaju baš svi antijunaci predstave, usude se, pod velikom dozom promila i alkoholnih para, glasno izreći neke istine koje, inače, teško priznaju sami sebi i neke istine koje razotkrivaju koliko besmisleno, ništavno i podlo žive.

Savršeni detalji

To je prava ansambl predstava, koju poput vrhunski uvježbanog orkestra vodi precizna ruka maestra Liješevića. Prvo me fascinirala gotovo filmska scenografija vrhunskog majstora scene Aleksandra Denića, toliko plastična, koja istovremeno predstavlja trg metropole u noćne sate, interijer jedne ženske sobe, vegetarijanski buffet koji drže roditelji jednog od junaka, telefonsku govornicu, u kojoj u trenucima očaja i bespomoći neki junaci zazivaju hitnu pomoć, javni toalet u kojem svako malo završi neki od aktera, s blatom, koje također ima dramaturšku funkciju…

DSC_2756

Kostimi Maje Mirković su izuzetno precizni, jer dodatno potcrtavaju karakter svakog lika, razrađen do najsitnijih detalja, kao što su crvena lak torba i cipele koje nosi Dara Džokić, kao i nakit ove dobrostojeće supruge jednog bankara. Mlađa ekipa trendovski je kostimografski razrađena do detalja, tako da su uvjerljive čak i sokne i bokserice u bojama, koje razotkrivaju junake.

Ili šljašteće štikle u kojima Džokićka napikava po sceni, ili brojni detalji, od ružičaste perike do cipela na vezanje, koje nosi mlada prostitutka Roza. Već dugo nisam vidio toliko preciznu i vrhunsku kostimografiju jedne, naizgled, posve obične urbane priče. Glazba Aleksandra Kostića povremeno decentno potcrtava neke scene, no ne skreće pažnju ni sekunde s briljantnog teksta.

Samo najtalentiraniji pronalaze mjeru

I na kraju, ili na početku Pijanih, ansambl. Ansambl koji je toliko uigran, u dobroj međusobnoj interakciji, snažne energije i ekspresivnosti u svakoj sceni stoga zaslužuje da se njime detaljnije pozabavim. Često smo na sceni, ili velikom i malom ekranu imali prilike gledati glumce koji igraju alkoholičare.

Skliske su to role, kojima je vrlo lako prijeći u karikaturu, ili opće mjesto kojime svaki prosječan glumac misli kako bi trebalo igrati pijance: podrigivati se, preokretati očima, uzvikivati „hik“, hodati bez ravnoteže… Rijetki su u tome briljirali, samo najtalentiraniji pronašli mjeru. Ovom ansamblu to je uspjelo.

Svaki od likova na svoj način nosi se u toj fatalnoj noći s vlastitim pijanstvom, svatko je pijan na drugačiji način, drugačije se kreće, govori ili viče, hoda, tetura ili posrće po pozornici… I u tome je veličina mudre režije. Liješević je svakog glumca precizno vodio, nije mu dozvolio da uđe u klišej, ali ostavivši mu dovoljno prostora za improvizaciju i osobni touch lika, kojemu na dva sata posuđuje kožu.

Briljantan ansambl

Predstavu otvara i zatvara sjajni Nebojša Ilić, kao Mark, debeljuškasti direktor međunarodnog filmskog festivala, s crnim naočalama na nosu, koji se opija viskijem iz boce. On je svojevrsni Mefisto, koji susreće na samom početku privlačnu djevojku Martu (u solidnoj izvedbi Marte Bjelice, koja je možda za mrvicu najslabija karika ovog raskošnog ansambla), koja se pijana spotakne i završi u blatu.

Potom upoznajemo dva sredovječna bračna para: bankara Gustava u odijelu, kojeg ispočetka, s pravom, vrlo suzdržano tumači Svetozar Cvetković, vidno omršavio i fizički potrošen od godina i iskustva, nekad jedan od najpoželjnijih filmskih glumaca ovih prostora. Njegovu suprugu Loru, u sivom kostimu, s uvjerljivom crvenkastom perikom, pijanu, ali ne toliko da ne bi kontrolirala supruga i situaciju tumači sjajna prvakinja Ateljea Dara Džokić.

Njezina Lora s jedne strane je razmažena dobrostojeća dama, koja tekući problem rješava vađenjem eura iz novčanika, a s druge strane žena koja je u prošlosti svom bračnom partneru nabijala rogove s prijateljem, što ovaj otkriva tijekom ove fatalne noći. Žena koja je pijana, ali i preplašena od razvoja situacija, nesigurna zbog potencijalne suprugove reakcije i zajedničke budućnosti…

Kulminacija predstave

Drugi par pijanaca predvodi briljantni Nenad Ćirić, nažalost nedovoljno nam poznati glumac, koji nije medijska zvijezda, poput dobrog dijela ovog ansambla, u ulozi bankara Karla, koji supruzi priznaje u ovoj pijanoj noći kako ju je prevario desetak puta. Možda mi je način na koji on igra alkoholičara s iskustvom, za mrvicu bio ljestvicu iznad, u odnosu na ostali cast.

DSC_3333

Njegovu suprugu Lindu, koja je toliko pijana da nije u stanju izreći nijednu rečenicu do kraja, nego samo nerazumljivo mumlja, otkrivajući pri tom veliki smisao za komiku tumači Branka Šelić, koju sam zapazio i u Kolovozu okruga Osage. Na momente mi je bila prenaglašena, no u sceni kad doznaje da ju je muž cijeli život varao njezina ekspresija lica je briljantna.

Jedna od kulminacija predstave jest susret mlade Marte i bankara Gustava, kad mu ova priznaje kako je zaljubljena u njega, a on napokon dočekuje da mu netko, pri tom toliko mlađa i poželjna, otvoreno priznaje ljubav. Skidanje Cvetkovića u zelene gaće (koje nalikuju onim vojničkima) i valjanje u blatu s mladom Martom, uz zgrožene reakcije njegove supruge jedan su od bisera predstave.

Publika vrištala od smijeha

Jelena Đokić kao crvenokosa manekenka Laura i Isidora Minić kao prijateljica Magda, koja se udala za tipa s kojim je tri godine prije živjela Laura, kao da su ispale iz Seksa i grada. Njihova scenska interakcija je savršena. Đokićka (inače meni jedna od dražih beogradskih glumica mlađe generacije, koju posebno voli filmska kamera) kao Laura istovremeno je razočarana kao napuštena potencijalna mladenka, prijateljica koja ne osuđuje Magdu, koja je u svim svojim scenama u raskošnoj vjenčanici, s tortom u ruci.

Njihovo pijanstvo je primjereno današnjim generacijama, one su pijane, ali i baždarene trendoholičarke, ipak svjesne svega što se događa oko njih. Scene u kojima Laura donosi odluku da se naprasno uda za Maksa, dobrostojećeg, izvršnog direktora banke, čiji roditelji drže vegetarijanski buffet, kojeg odlično igra mladi i najzgodniji glumac ansambla Dejan Dedić, jedne su od onih koje će se pamtiti.

Trolist opijenih prijatelja koje razigrano i sočno igraju mladi Vuk Jovanović (Rudolf, PR menager), Strahinja Blažić (Gabrijel, zamjenik direktora građevinske kompanije) i Branislav Trifunović (Matijas, menadžer reklamne agencije) odlično funkcionira. No, za nijansu je najbolji dojam ostavio Trifunović (zvijezda srpskog glumišta, brat Sergeja Trifunovića i uspješan filmski producent), koji svako malo izvali: „ Jebem mu mater, kako sam se ja ovako napio…“ , dok publika vrišti od smijeha.

Mlade nade glumišta

Otvoreni pljesak na pozornici pobrao je, ipak, samo Bojan Žirović kao Lorens, Magdin muž, koji u sceni oblačenja i zakapčanja hlača, umjesto košulje na ruke, to čini maestralno. Kad njegova mladenka Magda napokon skine vjenčanicu i prošeće po sceni samo u gaćicama, otkrivši popriličnu pozadinu i celulitis, bez kompleksa to čini Isidora Minić.

Kćer veteranke Ateljea 212, pokojne Nede Spasojević, s majkom, fizički, nema baš nikakve sličnosti, no istančani smisao za komiku i sitni štikleci kojima je začinila svoju rolu pijano (ne)sretne mladenke, dokazuju kako geni nisu slučajnost. I Jelena Petrović mlada je glumica čije ime treba zapamtiti. Njezina uloga kurve Roze, koju upoznajemo uz techno zvukove na zajedničkoj zabavi s trojicom prijatelja, izlazi iz stereotipa kako se obično igraju te role.

Fizički, ali i bojom glasa me podsjetila na sjajnu glumicu Mirjanu Joković, zvijezdu Kusturičina Undergrounda, koja je snimala i s Danielom Day Lewisom, danas živi u Americi i tek povremeno nešto snimi u Srbiji (kao u Gajićevoj seriji Vraćaju se rode). Roza je mlada kurva, svjesna toga od čega i kako živi, koja za 50 eura klijentu podaje neznancima tijelo, pri tom je prilično nesretna, ali pomiruje se s takvim stilom života.

Predstava govori o svakome od nas

Da mene pitate i da sjedim u žiriju, ovo je ansambl koji zajednički zaslužuje nagradu za najbolje glumce Dana satire. Ne smijem ni pomisliti kako bi predstava Pijani izgledala da je postavljena, recimo u Gavelli, s prosječno netalentiranim redateljem i tamošnjim ansamblom, koji bi dva sata na sceni glumatao pijance.

DSC_3007

Jer, Pijani nisu još jedna glupava komedija o pijancima. Ovo je ozbiljna, slatkogorka i životna priča koja zrcali sve nas, koji sjedimo u publici i gledamo tamo neke pijance na sceni, kao da se nama to nikada nije dogodilo. Zahvaljujući pametnom redatelju, prvorazrednoj glumačkoj ekipi i tekstu koji poput skalpera secira naše živote, pune privida kvalitete, financijske moći i lažne sigurnosti, skrivene ispod jake šminke i firmirane garderobe, vidjeli smo predstavu koja govori o svakome od nas.

Pijani od gluposti

Odašiljući pri tom krucijalne poruke da se ne bojimo voljeti, opraštati, mijenjati sebe i svijet oko sebe. Jedan od junaka izgovara znakovitu rečenicu: „ Bojim se da živim ako ne lažem.“ Što najbolje govori o nama, koji smo pijani svaki dan. Ali, ne od alkohola.

Već od političara koji nas već tjednima izluđuju beskrajnim kombinatorikama samo s jednim ciljem: kako bi sačuvali svoje guzice i visoke plaće (a narod, koji sve to hipnotizirano sluša i upija svaku njihovu glupavu izjavu svake minute, tko šiša!).

Milijunaša koji trče za jednom nogometnom loptom, a stotine tisuća fanova, koji se nacejavaju pivom, vide u njima bogove, ne shvaćajući koliko su ,zapravo, izmanipulirani, ili najmoćnijeg medija, u kojima se ljude svakodnevno zaglupljuje s ekrana glupavim realityjima i talent showovima, u kojima baš svatko priželjkuje više od pet minuta warholovske slave. Ukratko, da, pijani smo. Ali, od prevelike količine gluposti.