Nagrađivani književnik Darko Cvijetić za Telegram: 'Čitav svijet je obalkanjen, sve je u plamenu. Sa svih ekrana svijeta curi krv'

TELEGRAM: Jel to rat gotov? Mislim, vi upravo završili ratnu trilogiju…

CVIJETIĆ: Da bar jest rat gotov, a ne zaustavljen nezavršen. I da je ostavljen piscima, kroničarima, izučavateljima na kirurškom stolu povijesti… Ovako je osuđen i on i mi kao pre-živjeli, da se međusobno forenzičarimo i trujemo zadahom, živi a mrtvi po većini parametara. Trilogija je napokon zaokružena, nakon velikog rovarenja po utrobi i ulaska u svijet kojem uporno pokušavam zatvoriti vrata.

TELEGRAM: Možemo li uopće zatvoriti ta vrata u mračno plodonosno polje priča, pogotovo mi na Balkanu?

CVIJETIĆ: Jednom da, ali u opisu posla za generacije koje dolaze. Ili čak možda i ne, jer to veliko plodonosno polje nama na Balkanu čini se kao jedino izvorište svih naših inspiracija i aspiracija. Ali, čitav svijet jest “obalkanjen”, osvrneš se oko sebe i vidiš da je sve u plamenu i okrenuto naglavce – Putin, Trump, Orban… da ne nabrajam klauneriju koja vrlo uspješno ovaj planet vraća po nekoliko stoljeća unatrag.

Doslovno je sve u plamenu, ali mi imamo svoja mala romantična sjećanja na skorašnje pokoljavanje, i brižljivo ih njegujemo, ugrađujemo u udžbenike, u mitove, imamo svoju zlatnu telad na ispaši po provincijskim proplancima. Duh balkanske palanke stalno je u ratničkoj euforiji. Sve uspjehe van ratnog diskursa činili su pojedinci, čije zasluge smo prisvajali kao kolektivne.

TELEGRAM. Što mislite, kako bi reagirao Krleža na ideju da ste iznajmili njegovog Filipa Latinovića za ime ratnog zločinca, glavnog antiheroja u svom romanu?

CVIJETIĆ: Govoreći o Joyceu, Danilo Kiš je, parafraziram, govorio da smo svi izašli iz njegovog košmara. Tako bi mogli kazati i za velikog Frica. Svi smo, na neki način, djeca njegovog košmara, i djeca njegovih junaka, bilo Leona Glembaya (usput, i on je slikar, i također se vraća), ili Filipa Latinovitza. Sjećate se, prvi dio trilogije – “Schindlerov lift” završava citatom Krležine bilješke o nesretnoj sarajevskoj kiparici koja je, uzimajući gipsane otiske s posmrtnih lica atentiranog prijestolonasljedničkog austrougarskog para zapravo im potpuno odstranila lica.

“Previše mi to. Osam djevojčica” vuče tu nit obezličenosti… Krležin je Filip, kao i Leon, slikar. Moj pak Filip nastoji pokajnički vratiti lica koja je iščupao iz svijeta. I ima u prezimenu ‘ć’. Vjerojatno, Fric bi samo odmahnuo rukom. Ili, možda bi dodao: “O, što će ti to, pobogu, ljudi ubijaju i ubijat će, kad god imaju priliku”. Uostalom, oba Filipa su stranci i, ako se nekamo vraćaju, biva to jedino u sebe.

TELEGRAM: Filipov povratak, nakon haške presude za zločine protiv čovječnosti i osamnaestogodišnje robije u Norveškoj, njegov rodni grad dočekuje kao povratak heroja. Pratimo li taj scenarij i u stvarnosti, kao u nekom mračnom stripu – po muralima naših gradova?

CVIJETIĆ: Nemoguće je, zapravo, ući u taj um, za koji sam želio pretpostaviti da se prefigurirao, da se u kazamatskoj osami i vrtnji unatrag filma počinjenog užasa, sreo sa svim svojim demonima i sahranio ih u sebi. Filip je u procijepu različitog tijeka vremena. Unutar njegovog vremena dogodio se prevrat, i to onaj koji se trebao dogoditi društvu iz kojega je odstranjen.

Na drugoj strani, istom društvu vrijeme nije ni prolazilo. Zaustavljeno je, baš kao i u Krležinom romanu, prvom romanu moderne u hrvatskoj književnosti. Filip i društvo sreću se u točki u kojoj je na jednoj strani vrijeme liječilo, a na drugoj mirovalo, ili čak retardiralo. Veže ih i kriza identiteta. Lice bez lica. Slika. Zid s muralom.

TELEGRAM: Nevjerojatnom suptilnošću i žestinom uronili ste u klesanje ovog veličanstvenog kontradiktornog karaktera. Ja na to mogu samo banalno pitati koliko je teško bilo, koliko ste puta opsovali zadani put?

CVIJETIĆ: Prvo, najteži i jedini zapravo zadatak svakovrsnog klesanja ovdje je – kako prići čovjeku, kako mu dati oprost koji toliko očajno traži, a imati svijest o zlu koje je počinio. Zlo je činjenica, utvrđena i dokazana pred međunarodnim sudom; isključen iz ljudskog roda na toliko i toliko dana, jer je počinio zločine protiv ljudskosti. Neće biti čovjek jedno vrijeme. Dobro, ali što kad vrijeme istekne? Što je on sad, opet čovjek? Ili ne? Koliko smo se mi promijenili da bi on mogao doći promijenjen? Kako mu se ne svetiti?

Filip je za jedne svet, a za druge kraj svijeta. Kokan Mladenović, nevjerojatni veliki Majstor, primijetio je taj otisak groteske, njezinog humora koji postoji čak i u sažaljenju, e da bi moj Filip počeo biti stvaran. Kakav se to dostojevskijevski Raskoljnikov vraća s robije? Ubio je, ubio si, kaže mu Sonja… Idi pokaj se i iskupi. I učini to Filip, ustane, pokaje se i iskupi.

Već je vidljiva maska groteske da bi takav lik bio uvjerljiv. Ali što sada, tko je on nama? Da, bilo je teško, jezivo, na svakom zavoju puta psovao sam sebe kud krenuh… Njegove kontradiktornosti su u svakome od nas, svako posjeduje potencijal da bude zlo, kao i potencijal da bude čisto dobro zahvaljujući moći opraštanja. Između tih potencija je kazna. To je Filip nama!

TELEGRAM: Najfascinantnije u vašoj vivisekciji dobra i zla jest da Filip pokajnik pokušava otrijezniti sredinu u koju se vraća, užasnut slikom herojstva koju mu ogrću. Ali uzalud? Toliko smo zabrazdili u patologiju?

CVIJETIĆ: Da. Upravo tako. Mjesta su zamijenjena. Filip više nije prezentno zlo, ali mi smo u međuvremenu postali društvo zla. Filipu nema tko oprostiti. Filip je ubio. A mi bi tek ubili. On je čekao da dođe među ljude dokazivati da je oljuđen, a društvo jedva čeka svoju nečovječnost pokazati na djelu, i svaki dan tome svjedočimo. Imamo li mi pravo Filipa proizvoditi pak u “heroja”, kad smo mi gadovi haustora, mlatimo žene, djeca nam ubijaju djecu ne videći što u tome uopće ima loše… Uostalom, sa svih ekrana svijeta curi krv. Ne samo po cipelama Filipa Latinovića u kojima je i otišao i vratio se.

TELEGRAM: Nije li nam čak i u kolokvijalni jezik ušlo ono “Odležat ću te, odrobijat ću te”, kao neka crnohumorna alatka?

CVIJETIĆ: Grotesknost koju je Majstor Kokan odmah uočio je nesrazmjer među istinama. Groteska se tako smješta između dobrog i zlog, da ih crnohumorno zamućuje. Filip je u zatvorskom ne-vremenu sreo sebe. Mi neodležani, u ime čije je zlo iz njega i kuljalo, mi sebe još nismo sreli, i pitanje je više raspoznajemo li dan od noći, nož od riječi, ubijamo dijete pa ga bacamo na deponij, dječaci se međusobno melju, navijači prođu pola Europe da bi na smrt prebili navijača drugog kluba, sin kolje majku, parovi skaču s nebodera…

Jesmo li normalni? Nismo više. Je li Filip zločinac? Nije više. Ali nije ni heroj. Mi smo spreman zlo-činac: zato je nama on heroj. Sebi je oprostio, sad je “normalan”, ali takvi nama ne trebaju, nama treba – onaj Filip. Predrobijski, naš.

TELEGRAM. Da se referiram na naslov romana, kad će više biti previše? Banalnost zla ima nepregledne zalihe?

CVIJETIĆ: Banalnost zlu i osigurava nepregledne zalihe. U dobu koje već svi nazivamo postistinom, u dobu simulacije – nema nikada previše. Potpuno smo se navikli na laži, na teorije zavjere, ravnozemljaški koncept, antivakserski svijet, zamagljivanje granice prihvatljivog… Nema previše, Davore! Koliko mrtvih je previše? U Ukrajini, u Gazi, u Izraelu, koliko smrti djece budi alarme ljudskosti? Erozija elementarne empatije izravna je posljedica postfaktičnog svijeta. Kad će biti previše… ne znam, i ne znam je li ikada i bilo.

TELEGRAM: U romanu ste se odvažili i na mučnu citatnost prošlogodišnjeg beogradskog pokolja koji je počinio dječak, likvidirajući svoje vršnjake. Taj transgeneracijski amanet kojim djeci prenosimo zločine je posljedično možda najteži oblik raspada jednog društva?

CVIJETIĆ: Samo sam prislonio zrcalo na zamišljenu sliku budućnosti, i kao konzistenta se pojavljuje imitacija loših uzora. Na internetu ne postoji zabran, sve je dostupno svakome, pa zli dio nas u trenu sebi može potvrditi svoja potpuno pogrešna uvjerenja. Djeca koja ubijaju djecu misle da je to nekakva igrica; osim toga jasno vide nekažnjivost, poželjan model ponašanja u nasilju, vide da zli uzori postaju heroji.

Ako je strijeljanje dječaka herojstvo, zašto neki dječak ne bi postao heroj što prije?! Transgeneracijski amanet, kako ste ga precizno nazvali, moguć je ako se nije dogodilo zaliječenje i suočavanje s učinjenim. Otvorena rana gangrenozno će se proširiti na sav organizam i otrov će ga, naravno, ubiti.

TELEGRAM: Kako ste se odlučili da najizravnije uključite pisca Darka, kao Filipovog školskog, u potresne segmente ovog romana?

CVIJETIĆ: Dio strategije sam dakako preuzeo iz romana “Što na podu spavaš”, jer od dvojice protagonista, bar jednoga savršeno poznajem, a drugi mu je razarajući alter ego, onaj koji je mogao biti ja, kao potencija. Konac romana jest ulaz u ravan gdje se razlike poništavaju… Pišući pretpostavljenu kritiku romana, izvjesni Krešimir Horvat, također iz Krležinog košmara, uviđa da se Cvijetić i Latinović utapaju jedan u drugom, u gušenju i pokušaju da jedan drugome oproste, razumiju, ne osude… Filipov školski sam mogao biti ja, što je dovoljno da i budem ja.

TELEGRAM: Pitao sam u nedavnom intervjuu Kokana Mladenovića, sad pitam i vas: što vam je donijelo samoranjavajuće iskustvo na radu u predstavi “Što na podu spavaš”? Kakvo štavljenje kože osjećate nakon svega?

CVIJETIĆ: Proces rada na projektu bio je i meni i kolegama iz triju teatara posve nevjerojatan. U teatru sam preko četrdeset godina, ali ovakvo iskustvo je potpuno novi kut, sasvim novo izoštravanje slike; roman je zahvaljujući Kokanovom senzumu dobio volumen koji nisam mogao u prvi mah ni shvatiti. Našao sam se u poziciji koja je slična poziciji oka ili jezika. Dva organa koja su istodobno unutar i izvan tijela. Moje vlastite rečenice dobile su drugačiju temperaturu, jedva smo se ispočetka prepoznavali.

Tek nakon možda deset izvođenja počeo sam razumijevati puninu Kokanove namjere. Ali već sam bio toliko unutra da više niti sam mogao, niti htio natrag. U Beogradu sam ljetos bio gost festivala Krokodil, kod sjajnog Vladimira Arsenijevića, i čitao sam na pozornici odlomak iz romana… Uhvatio sam samoga sebe kako “u hodu čitanja” mijenjam rođeni roman i govorim tekst predstave. Shvatio sam da sam i kao osoba doživio transformaciju, henridžejmsovski okretaj zavrtnja.

Traume ugrađene u roman, raznesene su u paramparčad, a Kokanu i svim kolegama ostat ću zahvalan zauvijek! Liječili su me, bodrili, davali snagu, savjete, uvukli me u tim koji funkcionira kao jedno tijelo u plesu, pa u padu, pa u pjevanju ili plakanju. Hvala im, svakome ponaosob, a Majstoru Mladenoviću hvala na satovima glume, estetike i etike! Jer, recimo, jedno od pravih pitanja predstave jest – na kojem je ona jeziku? “Štavljenje kože”, izvrsno, zapamtit ću taj izraz! Da, baš se dogodio i romanu i meni.

TELEGRAM: Mislim da u cijeloj našoj povijesti nije pisac na sceni došao ovako opako blisko svojim licima i sebi samome.

CVIJETIĆ: Evo, recimo, to nalikuje spaljivanju leptira na pozornici koje spominje Heiner Müller kada govori o izvjesnoj predstavi Petera Brooka… Užasno je biti lik kojeg misliš da si izmislio, a spaljuješ ga pred drugim ljudima i… goriš! Ako i postoji sličan leptir, ne bih htio upoznati njegov pepeo.

TELEGRAM: Pisanje je “dementiranje dogođenoga”, zapisali ste na jednom mjestu u romanu. Kad ste postali svjesni ove najtočnije definicije pisanja?

CVIJETIĆ: Jezik govori sam. ‘Dementirati’, recimo u značenju “zaboravljati dogođeno”, ide preko ‘demontirati’, u smjeru “rastaviti dogođeno”, pa se obrušava u negaciju ‘demantirati’, možda kao “opovrgnuti dogođeno”, i dovrši se u “demon-ti-rat'” u smislu: demon ti bio rat. Ja, dakle, slušam. Potom pišem, on govori.