Nekad je nužno odabrati stranu

Nakon impresivnih uspjeha po Europi, Aljoša Jurinić danas ima prvi veliki koncert u Lisinskom; intervjuirali smo ga

S pijanistom koji je odmah rasprodao dvoranu pričao je Boris Homovec

FOTO: foto saša ćetković

“Kad sam doma, onda sviram, kuham svaki dan i gledam filmove”, priča mi Aljoša Jurinić, najveća hrvatska pijanistička zvijezda današnjice. Dok ispija čaj u kavani u centru grada, otkriva kako ovih dana ima dva značajna povoda za veliku sreću: objavljen mu je debitantski CD Chopinalive, u izdanju Cristoforium Arta, a u subotu ima prvi solistički recital u velikoj dvorani Lisinskog, koji je danima unaprijed rasprodan.

U pet godina Jurinićeve karijere, koju danas suvereno vodi zastupnik Danijel Gašparović, pijanist trijumfalno napreduje. Na sebe je pozornost skrenuo pobjedom na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Robert Schumann u Zwickauu 2012. godine, bio je finalist najprestižnijeg pijanističkog natjecanja u svijetu Frederick Chopin u Varšavi 2015. godine, te laureat natjecanja Kraljice Elizabete u Belgiji prošle godine.

Posebno je ponosan na godišnju nagradu Vladimir Nazor, koju je primio lani, a najvažniji koncert bio je onaj u njujorškom Carnegie Hallu 2015. godine. Već kad ga vidiš, onako nasmijanog, s tom prepoznatljivom frizurom i dok ne nosi smoking, izgleda poput svojih vršnjaka. Još ga nije puknuo sindrom ega, tako da je vrlo prizemljen, pristupačan i dostupan, otvoren prema medijima, ali i srdačan prema slučajnim prolaznicima, koji ga prepoznaju.

Otvoren je prema novim kreativnim izazovima. Doznajem kako je dobio ponudu za snimanje dokumentarnog filma o sebi, ali i jedan igrani projekt. No, detalje još ne želi otkrivati, iako je, kako kaže, zbog toga prilično kreativno uzbuđen.

TELEGRAM: Osjećate li sad, uoči prvog koncerta u Lisinskom, kako su očekivanja u javnosti sve veća? Osjećate li taj presing, odnosno povišenu atmosferu oko vas?

JURINIĆ: To definitivno postoji. Ovo je moj prvi solistički koncert u velikoj dvorani Lisinski, od kojega javnost sigurno ima velika očekivanja. Osjećam odgovornost prema svakoj osobi koja kupi kartu. Umjetnički stil koji ja imam u interpretaciji djela je toliko idealistički nastrojen, daje mi puno veći presing nego što mi bilo tko sa strane može dati. Ja težim nečemu što je neostvarivo i u tom smislu nadljudsko. Klasična glazba je ljudima, koji nisu stručnjaci, vrlo apstraktna, nedodirljiv teren. Ljudi se ne usude biti kritični prema onome što radim, kao prema filmu ili kazalištu. To je olakšavajuća okolnost nakon što se probiješ.

TELEGRAM: Taj perfekcionizam je oduvijek u vama, ili je rastao s vašim razvojem kao umjetnika?

JURINIĆ: Kao karakterna crta apsolutno oduvijek. Nema dvojbe. Kod mene postoji dihotomija: ekstremni perfekcionizam i pedantnost kod bitnih stvari, a ekstremna površnost kod nebitnih stvari. Ja jesam blizanac u horoskopu, možda to ima veze s time. Klavir mi nije uvijek bio broj jedan, kao što je danas. Taj perfekcionizam je danas viši, jer znam što danas sve može biti dobro da bi bilo perfektno.

TELEGRAM: Jako mi se dopala vaše priznanje kako uoči prvog zagrebačkog koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu, niste uopće željeli sebe forsirati i niste vježbali.

JURINIĆ: Da, da, to je specifičnost. To je slično kao da neki nogometaš na svjetskom prvenstvu odigra sedam utakmica zaredom i igra u finalu, sad vi njemu nakon finala velite da odigra još jednu tekmu, ali prijateljsku. Teško će biti motiviran. Ja sam bio u šoku kad sam čuo koliko je ljudi bilo u Glazbenjaku na mom prvom zagrebačkom recitalu, dvostruko više nego što dvorana prima. Dalo mi je to neku vrstu opuštenog naboja, dok sam bio labilan nakon svega. U izvedbenoj umjetnosti morate svu emociju iscijediti iz sebe. Mislio sam da će mi najteže biti suspregnuti suze na koncertu u više navrata, bio sam na granici, ali to se nije desilo.

TELEGRAM: Koliko prosječno vježbate?

JURINIĆ: Ne vježbam više kad je Lisinski, niti manje kad nemam koncerta. Ja se držim ritma od minimalno tri sata dnevnog vježbanja, bez kojih ne mogu biti sretan. Kad ne odradim ta tri sata, imam grižnju savjesti i frustriran sam. Teško je navježbati dan, dva, prije koncerta, radi se samo o provjeri memorije. Smatram da je bačeno vrijeme ako se preforsirate.

TELEGRAM: Od prvog dana imate dobar odnos s javnošću. Kako vam to uspijeva u današnje vrijeme kad je većina celebritija ogorčena na medije ?

JURINIĆ: Ja nisam imao nijedno negativno iskustvo s medijima. Uvijek sam toplo primljen, i iza kamera, i s kojima koji pišu. Ljudi me već percipiraju u javnosti, no kod mene je ta prisutnost u fazama. Nakon što sam bio gost u tv showu s Zrinkom Cvitešić i Tarikom Filipovićem, ljudi su me odmah zaustavljali na cesti. Nakon toga neko vrijeme me nije bilo u javnosti. Sad sam opet eksponiran zbog Lisinskog, svaki dan imam snimanja, intervjue… Ja se moram zahvaliti, nakon Varšave, što me u maloj zemlji prvo prepoznala struka, a zatim su me lansirali mediji, među njima je jedan od prvih bio Telegram. Bez toga ja ne bih imao rasprodan Lisinski danima unaprijed.

TELEGRAM: Kako se vaša obitelj nosi s vašom eksponiranošću?

JURINIĆ: Brat koji ima 18 godina definitivno uživa u tome. On završava glazbenu školu, bio je najbolji u svojoj klasi u Hrvatskoj, svira udaraljke, ali svjestan je da s tim nikad ne može napuniti Lisinski, jer taj instrument nudi mnogo manje prilika od klavira. Preko mene upoznao je dosta glumaca i javnih osoba, što mu imponira. Moji roditelji i ja smo prizemljeni. Jer, moj uspjeh nije došao preko noći. I kad nismo imali novaca, moji roditelji su pronalazili načina da putujem na seminare i natjecanja, ja radim konstantno na sebi. Mislim da danas maksimalno uživaju, profitiraju nakon što ti dijete doživi takav uspjeh.

TELEGRAM: Postajete li mušićavi i teži za suživot, uoči značajnih nastupa?

JURINIĆ: To je išlo regresivno. Na dan nastupa prije pet godina, dok sam živio s roditeljima, apsolutno nisi mogao sa mnom normalno razgovarati. Unutar obitelji, naravno da je čovjek težak. S djevojkom sam uspostavio pravilo da mi se 24 sata pred koncert sve tolerira. Kad se tako postave stvari, sve funkconira. Nisam previše mušićav, ali u nekoj mjeri, svakako da.

TELEGRAM: Ne mogu vas zamisliti bez vašeg zaštitnog znaka, ove “praćka” frizure.

JURINIĆ: Radio sam editorijal za ženski magazin na kojemu sam na naslovnici bio kao jedan od Ljudi godine, zajedno s predsjednicom Kolindom, Ivanom Rakitićem i drugima. Moji prijatelji su odmah pokupovali novinu, ali nisu me prepoznali, jer su mi stilisti tog magazina zalizali kosu. Do te mjere je bilo neprepoznatljivo. To nisam bio ja. Godinama sam eksperimentirao s frizurom, nosio kraću kosu, bojao je, ali ova mi daje određenu dozu otkačenosti s mjerom. Mene ljudi znaju u odijelu. Kad me vide u casual izdanju u gradu, da nemam ove frizure, bio bih manje prepoznatljiv. Jednom tjedno perem kosu i stavim neke sitnice, koje traju minutu, i to je to. U ništa ne ulažem manje nego u kosu. Iako tako ne djeluje.

TELEGRAM: Koliko vam ide na živce kad se od Varšave naovamo konstantno ponavlja u medijima rečenica “Jurinić je novi Pogorelić”?

JURINIĆ: Ja bih se radije uspoređivao s nekim tko mi je stilom blizak, a ne zato što smo iste nacionalnosti i što nas je lansiralo isto natjecanje. Netko tko se razumije u glazbu neće nas nikad usporediti kao interprete. Na površnoj razini mi ta usporedba odgovara, a na profesionalnoj ne. Bio sam samo jednom na Pogorelićevom koncertu u Lisinskom, bilo je to prije desetak godina. Ivo Pogorelić ima izrazito specifičan stil, ali meni njegov stil nikad nije u potpunosti sjeo. Ni njegove recentne snimke mi se ne sviđaju.

TELEGRAM: Koliko će vam još Chopin biti baza repertoara?

JURINIĆ: Nadam se sve manje. Ja sam išao na natjecanje u Varšavu jer je Chopin moj omiljeni skladatelj. Sad, u Lisinskom, svirat ću dvadeset minuta Chopina, u odnosu na ostatak programa, kojega čine Beethoven, Schumann i Liszt. Najviše volim, osim Chopina i Schumanna, impresionizam. I to kanim svirati u narednim godinama, jer glazba mora proizaći iz mene. To je moj identitet. I uvijek je osjetljivo kad me netko traži da sviram neku glazbu, pogotovo kad sviram s orkestrom. Inače, klasična glazba je veliki biznis, kao i sve ostalo. Pomama u pijanizmu je postala takva da svi sviraju sve, od Bacha do Bartoka. Ja bih dodao od Bacha do sevdaha.

TELEGRAM: Neki dan bila je dodjela Grammya. Između Adele i Beyonce, koga biste vi odabrali za interpreta s albumom godine?

JURINIĆ: Uvijek za Beyonce. Adele jako lijepo pjeva, ali Grammy je nagrada za najbolji album. Beyoncein album je nevjerojatno relevantan u feminističkom i rasnom smislu. S druge strane, Adele pjeva „Hello, it’s me“. To što je napravila Adele, rekavši na dodjeli da Beyonce zaslužuje nagradu, je lijepo, ali je izrazito patetično. A ako nisi dostojanstven, čini mi se da se neki drugi interes krije iza toga.

TELEGRAM: Nije li ovaj debitantski CD izašao prekasno?

JURINIĆ: U pravu ste, bilo bi logično da sam ovaj CD izdao odmah poslije Varšave. Kad god ću svirati vani, ja ću prodavati svoje CD-e. To što se Chopinovo natjecanje pratilo online je velika stvar, ljudi su me mjesec dana pratili na društvenim mrežama i ta dostupnost me lansirala. Inače, dok svira glazba, ja ne mogu ništa drugo raditi, moram biti koncentriran na melodiju, harmoniju, dinamiku… Ja glazbu relativno malo slušam. Dnevni prosjek se može izbrojati u minutama.

TELEGRAM: Niste fah idiot, poput većine klasičnih glazbenika. Vrlo ste otvoreni, znatiželjni, tulumarite, tražili ste me da vas savjetujem koje dobre predstave pogledati, pratite recentnu filmsku produkciju…

JURINIĆ: Istina. Nisam se nikad dobro osjećao u zatvorenom krugu samo pijanista, još i na Akademiji. Uvijek sam gravitirao prema ljudima koji imaju druge interese. Moji najbliskiji prijatelji nisu klasični glazbenici. Družim se s nepijanistima, što je, smatram, daleko zdravije.

TELEGRAM: Na koji način čuvate ruke i prste i da li razmišljate o osiguravanju?

JURINIĆ: Da ja frapantno zarađujem, to bih već napravio. Ovako nisam siguran da u našim uvjetima to ima smisla. Kad potpišete ugovor za koncert, stoje mnoge klauzule, pa i one o čuvanju prstiju. Većina koncerata rješava se u zadnji čas, tjedan, dva prije. Primijetio sam da uvijek držim stisnutu šaku, to je nevjesno, znao sam ići na klizanje i uvijek s takvim položajem šaka hodam po gradu. To je neki animalni instinkt, podsvjesno. Dva dana pred nastup pazim na vruće i kipuće. Neki dan sam se malo porezao na jedan prst sa strane, no nije me omalo u pritiskanju jagodice na tipku. Prestao sam igrati nogomet nakon što sam slomio mali prst na lijevoj ruci. I ne bavim se kontakt sportovima, iako to volim i žrtvujem se. U teretanu idem, tetive su potencijalni kronični, a ne akutni problem. No, ako tetive pate, zbog njih ljudi čak odustaju od pijanističkih karijera.

TELEGRAM: Kako ćete proživjeti 24 sata prije koncerta u Lisinskom?

JURINIĆ: Već po povratku iz Genta, gdje sam imao koncert, moram vježbati. Na dan koncerta imat ću probu klavira između sat i tri sata. Od ručka do koncerta nikad ne sviram, slušam glazbu, gledam filmove, čitam… Manje sam gladan, fiziološki adrenalin smanjuje glad, oduvijek mi je normalan apetit. Nakon velikog koncerta volim proslaviti s prijateljima. Inače, u ranijoj fazi bio sam ižmikan nakon svakog koncerta. Da mi netko kaže da poslije koncerta moram odsvirati još jedan, mogao bih to ponoviti i emocionalno, tehnički i memorijski. Kapacitet se stvori, kao da maratonac poslije trke ne bi napravio još dva koraka. A poslije koncerta barem pet sati ne mogu zaspati, pod adrenalinom.

TELEGRAM: Koliko ste (a)politična osoba?

JURINIĆ: Nisam involviran politički u javnosti. Oba roditelja su mi završila politologiju i u našoj kući od malena se govorilo o politici, gledale su se sve političke emisije tipa Otvoreno. Danas vidim da više i nije tako. Oko nekih stvari imam vrlo razvijene stavove. Bio sam prosvjedu u vezi LGTB kluba, aktivan sam politički na način da djelujem. Moguće da hoću. Ali, za sada držim to zaštićeno. Ako će moja pozicija u javnosti opstati, morat ću pojačati to djelovanje da bude manje incognito.

TELEGRAM: Pripadate generaciji koja napušta Hrvatsku. Pretpostavljam da za sada ne razmišljate o tome. Ili..?

JURINIĆ: Ono što je zanimljivo, da sada želim živjeti bilo gdje, zaista bih mogao. Obzirom da mogu živjeti bilo gdje, u Zagrebu se odlično osjećam, sve mi je dostupno. Ja sam živio u Beču i Weimaru, ali to nije to. Posve je drugačiji osjećaj kad ste vi stranac bilo gdje. Mene mogu odseliti odavde dvije stvari: da se fokus mog djelovanja promijeni u velikom svijetu, drugo je što sam dvije godine u vezi na daljinu i to funkcionira. A možda donesemo odluku da zajedno živimo jednog dana u Londonu, Parizu ili New Yorku. Dobro se osjećam ovdje. Najpreciznije bi bilo reći: ja sam zaposlen u svijetu, a u Hrvatskoj imam renome i svoj dom.

28.10.2015. aljosa jurinic, foto sasa cetkovic foto saša ćetković