Napravili smo mali pregled predstava 2016. i izvukli najbolje (koje još stignete pogledati)

Boris Homovec recenzira kazališnu godinu na odlasku

ZADNJA IZMJENA: Dec 31, 2016

Kakva je bila kazališna godina na odlasku? Pa, poprilično razočaravajuća, predvidljiva, dosadnjikava, godina bez velikih kreativnih dometa, bez velikih strasti, emocija, žara… Sa strahovito mnogo izbačenih predstava koje smo brže zaboravljali, no što su nam se po bilo čemu urezale u memoriju. S tek pokojom iskricom kreativnog nemira, no sve to premalo je da bismo sada u posljednjim satima 2016. mogli konstatirati kako je hrvatska kazališna scena uzbudljiva, živa, provokativna ili seksi.

Ako moram konstatirati kako je Hrvatsko narodno kazalište kao nacionalna kuća imalo najkvalitetniji repertoar u godini na izdisaju, onda to znači dvije stvari: ili se nešto naglo pozitivno desilo s tom nacionalnom kazališnom kućom, ili je to tek pravi odraz krize u kojem se danas nalazi hrvatsko glumište. Jer, zašto i kako to da sve te silne nezavisne i off produkcije, kojih smo svjedoci svaki tjedan s nekim novim naslovom, ne ostavljaju baš nikakvog traga.

Tri zime Tene Štivičić najznačajniji naslov 2016.

Dubravka Vrgoč imala je sreće da je u ovoj godini izbacila jednu veliku i dvije dobre predstave. Bez sumnje, najznačajniji naslov 2016. jest komad Tri zime Tene Štivičić u inscenaciji Ivice Buljana, čime je Hrvatsko narodno kazalište dobilo poslije niza godina domaći naslov, koji mu služi na čast. Hoće li mu se Matišićevsko-Kicini Ljudi od voska uspjeti barem donekle kreativno približiti, vrlo brzo ćemo provjeriti. Vrgoč je shvatila kako s repertoarom nacionalne kuće nema mnogo eksperimentiranja.

I dok je to činila u prvoj godini mandata (sjetimo se Delbonove papazjanije Evanđelje) i time ostala bez priličnog dijela publike, na vrijeme je shvatila da samo vječni naslovi Molierea, Shakespearea, ili Čehova mogu vratiti povjerenje publike. Eduard Miller postavio je vrlo dobrog Tartuffea, moderne estetike, s nekoliko vrlo dobrih ostvarenja, među kojima se ističu Goran Grgić kao Orgon, Jadranka Đokić kao Dorine i Nina Violić kao Elmire. Nažalost, Mislav Čavajda u naslovnoj roli nije u potpunosti ispunio očekivanja.

HNK baš nije imao sreće s opernim produkcijama

Drugi naslov s kojim je HNK imao sreće jest Žena Josipa Kosora (prema dramama Žena i Café du Dôme), iz koje je Magelli izvukao maksimum, kao i Lana Barić u glavnoj, dvostrukoj ulozi Limunke i pariške Dame, napravivši najbolju ulogu ove godine na matičnoj sceni. Znam da će zlobnici sad odmahnuti rukom: “neš ti, dovedeš dva jaka redatelja poput Milera i Magellija i ne možeš promašiti”. No, ovoga puta doista je bilo tako.

Mnogo manje sreće Vrgoč je imala s opernim i baletnim produkcijama. Još uvijek nije iznjedrila komad koji bi se nosio al pari s jakim dramskim repertoarom. Da HNK ne spava na lovorikama, govori i podatak da su intenzivno u tijeku probe Zimske priče, koju postavlja britanska redateljica Polly Trischler s nacionalnim prvacima Draganom Despotom i Almom Pricom u glavnim rolama.

Dok se specijalno iščekuje dolazak Nekrošiusa, koji će postaviti nenadmašnog Čehovljevog Ivanova, na kraju sezone. HNK ima sreće da danas ima najsnažniji ženski glumački ansambl u Hrvatskoj i prava je sreća svakom redatelju kad u svojoj podjeli može birati između Nine Violić, Alme Price, Ksenije Marinković, Jadranke Đokić, Darije Lorenci Flatz, Olge Pakalović i drugih.

Gavella je i dalje u popriličnoj krizi

I dok je HNK u novom velikom kreativnom uzletu, što cijeni i nagrađuje i publika, te je navodno ove godine bilo 40 tisuća gledatelja više u odnosu na lani, Gavella je i dalje u popriličnoj krizi, iz koje se već godinama ne uspijeva iščupati. U ovoj godini izbacila je promašenu predstavu Malena Mislava Brečića, koje se više nitko ne sjeća, s osrednjom predstavom Renea Medvešeka Kao na nebu pokušao se vratiti negdašnji Gavellin sjaj, no predstavi nedostaje štošta, da bi se izdigla iz sivila prosječnosti.

A posebno fax paus bile su : Filumena Marturano, neprepričljivo iščitavanje popularnog talijanskog predloška Dražena Ferenčine s isforsiranom Anjom Šovagović Despot u naslovnoj roli, te Gospođa Bovary, nešto između teksta Ivane Sajko i pokušaja adaptacije jednog od najvećih klasika, što je rezultiralo katastrofom Saše Božića, u koju je upala Jelena Miholjević i iz nje se nikako nije uspjela iskobeljati.

Priče iz Bečke šume malo popravile dojam

Donekle su sliku popravile Torbičine Priče iz Bečke šume, ali ponovno nedovoljno da bi opći dojam o produkciji kazališta u Frankopanskoj bio pozitivan. Ne znam što se desilo da je odjednom s repertoara naprasno nestao komad Pijani u režiji Borne Baletića (kojeg smo tijekom ove godine imali prilike vidjeti u maestralnoj izvedbi ansambla Ateljea 212 i pametnoj režiji Borisa Liješevića), a premijera je trebala biti u siječnju.

Ravnatelj kazališta, Boris Svrtan, ulaže energiju u pokretanje druge scene u atriju, dovodi sve mlađe glumce u ansambl, no za uspjeh su mu, ipak, potrebna tri faktora: vrstan tekst, talentiran redatelj i vrhunska podjela. Nešto u tom trokutu u Frankopanskoj konstantno škripi. Vidjet ćemo hoće li dogodine biti kakvih kvalitetnijih pomaka.

ZKM treba promišljenije osmišljavati repertoar

Zagrebačko kazalište mladih trijumfiralo je na Nagradama hrvatskog glumišta s predstavom Hinkemann, koja je naslov još iz 2015. No, sve što je poslije izašlo na pozornicu u Teslinoj, bilo je daleko ispod visoke ljestvice koju je postavio Igor Vuk Torbica. Posve su promašeni bili naslovi: Živjet ćemo bolje Senke Bulić, dok je upropaštavanje takva klasika kakav je Čarobni brijeg Tomasa Manna, na način na koji je to učinio razvikani Janusz Kica, jedan od žešćih kulturnih kikseva u godini na odlasku.

Šteta samo što je u svemu stradao i mladi glumac Adrian Pezdirc, koji je kao Hans Castorp dao jednu od najboljih uloga u ovoj kazališnoj godini. Donekle su stvar spasili Kurspahićev Pad i Liverićeva Velika bilježnica, dok je Dolenčić svojim pristupom Sherlocku Holmesu napravio predstavicu za školarce. Ni off projekt Saše Božića Folk acts, s Natašom Dangubić i kafanskom pevaljkom Višnjom Vitas, nije se pokazao uspješnim.

Sve u svemu, za kazalište koje je u proteklim desetljećima iznjedrilo mnoge kultne naslove, trebalo bi daleko promišljenije osmišljavati repertoar i dovoditi neka nova redateljska imena, poput recimo Miloša Lolića, koji bi mogli malo razbucati ovu učmalost koja je zavladala još uvijek mnogima omiljenim kazalištem na ovim prostorima.

Stvari u Komediji kao da kreću nabolje

Kad sam tijekom ljeta napisao osvrt na krizu iz koje nikako da se iščupa Komedija, mnogi su se na Kaptolu osjetili prozvanim, pogođenim, pa i uvrijeđenim. Kao kazalište koje ima možda od svih kuća najjasnije definiranu programsku koncepciju (mjuzikli, operete, komedije), otkako je Adam Končić postao vršiteljem dužnosti stvari kao kreću nabolje.

Poslije promašenih naslova tipa Vanja i Sonja i Maša i Picko, koju je postavila neumorna Nina Kleflin i Feydeuveog vodvilja Gospođica iz Maxima u režiji Ivice Kunčevića, početak sezone spasio je Ivan Leo Lemo, koji je s puno šarma, strasti i pozitivne energije vratio u velikom stilu na kaptolsku scenu operetu Kneginja čardaša, u kojoj su u naslovnim rolama briljirali Đani Stipaničev i Sandra Bagarić (ipak je ona operetna diva).

Simpatična je ispala i komedija Nije bila peta, bila je deveta, koju je postavio Damir Mađarić, dajući najveću šansu Mili Elegović, koja ju je dobro iskoristila. Prilično ambiciozno zvuči skorašnji Komedijin projekt povijesnog mjuzikla Byron, kojega s glazbom Darka Domitrovića i libretom Mire Garvrana postavlja, prema dramatizaciji Vlade Štefančića, redateljica Ivana Čoh Šverko. Premijera bi trebala biti do proljeća. Vjerujem da će se do tada razmrsiti i čvor oko toga tko će na kraju i koliko transparentno voditi ovo popularno kazalište u narednim godinama.

Kazališna 2017. mogla biti mrvicu intrigantnija

Što nam donosi sam kazališni početak 2017.? Sve oči uprte su u Rijeku, gdje se u HNK-u već 12. siječnja iščekuje prva dramska premijera, kultna Bergmanova Jesenja sonata, u režiji Ane Tomović, u kojoj se u velikom stilu vraća Mira Furlan glavnom ulogom majke Charlotte (da, u filmu igrala ju je Ingrid Bergman), dok su joj partneri Marija Tadić, Jelena Lopatić i Leon Lučev.

Očekuje nas i, netom prije toga, gostovanje Hamleta Jugoslavenskog dramskog pozorišta u zagrebačkom HNK-u, u režiji Aleksandra Popovskog s velikim Nebojšom Glogovcem u naslovnoj ulozi. Već ta dva događaja daju tračak nade da bi kazališna 2017. mogla biti mrvicu intrigantnija od svega što smo se nagledali u ovoj.


Predstava godine:

Tri zime, HNK, režija Ivica Buljan


Predstave koje vrijedi pogledati:

U agoniji, PUK i scena Ribnjak, autorski projekt Kocsis/ Grabarić/ Stazić

Žena, HNK, režija Paolo Magelli

Tartuffe, HNK, režija Eduard Miler

Velika bilježnica, ZKM, režija Edvin Liverić

Priče iz bečke šume, Gavella, režija Igor Vuk Torbica

Kneginja čardaša, Komedija, režija Ivan Leo Lemo


Redatelj godine:

Ivica Buljan: Tri zime Tene Štivičić, HNK


Promašaji godine:

Gospođa Bovary, Gavella, režija Saša Božić

Čarobni brijeg, ZKM, režija Janusz Kica

Filumena Marturano, Gavella, režija Dražen Ferenčina


Glumice godine:

Nela Kocsis: uloga Laure Lenbach, U agoniji

Ksenija Marinković: uloga Maše Kos, Tri zime, HNK

Luca Anić: uloga Lucije, Tri zime, HNK

Lana Barić: uloga Limunke / Dame , Žena, HNK

Nina Violić: uloga Elmire / Tartuffe i Karolina/ Tri zime, HNK

Nataša Janjić: uloga Marijane, Priče iz bečke šume, Gavella


Glumci godine:

Goran Grgić: uloga Orgona/ Tartuffe i Žatinića/ Amerikanca u Ženi, HNK

Adrian Pezdirc: uloga Hansa Castorpa, Čarobni brijeg, ZKM,

Ozren Grabarić : uloga Ivana pl. Križovca, U agoniji,

Filip Križan: uloga Oskara, Priče iz bečke šume, Gavella


Gostovanja godine:

3 zime, MGL Ljubljana, režija Barbara Hieng Samobor

Pijani, Atelje 212, režija Boris Liješević


Scenografija:

Branko Hojnik, Tartuffe, HNK


Kostimografija:

Ana Savić Gecan, Tri zime, HNK

Boris Homovec
Telegram autor
114 članka Više o autoru