Naš kritičar bio je na premijeri Gospođe Bovary koja je opet ukazala na velik problem hrvatskih režisera

Ogroman interes za predstavu

Kako sam u isto vrijeme mogao prisustvovati samo jednoj od tri navedene predstave, odabrao sam Gospođu Bovary. Pripremio sam veći paket maramica, odjenuo sako i krenuo u Frankopansku, dok je oblačno nebo nad Zagrebom već prijetilo mogućim pljuskom.

Interes za predstavu bio je ogroman, što nije ni čudo jer riječ je o klasiku, kojeg su svi čitali i gledali barem jednu filmsku ekranizaciju (najbolja je još uvijek ona Chabrolova, s briljantnom Isabelle Hupert i Christopheom Malavoyom iz 1991., nominirana za Oscara na najbolji strani film, a posljednja ona Sophie Barthes s Miom Vasikowskom prije dvije godine, koja je dobila pristojne kritike). Kazalište iz Frankopanske, na čelu s agilnim Borisom Svrtanom ovim je atraktivnim naslovom učinilo dobar marketinški trik za privlačenje publike, pretplatnika, studenata, školaraca…

No, to ipak nije adaptacija romana Gustava Flauberta, već tekst Ivane Sajko, dramaturginje koja je već nekim svojim autorskim projektima, dramama poput Žene bombe, izazvala pozornost kulturne javnosti. I tu jest ključan problem ove predstave, koju potpisuje Saša Božić, redatelj i docent na Katedru scenskog pokreta pri Odsjeku glume Akademije, koji nakon niza off projekata, gostovanja na dubrovačkim Igrama s Skupom, Norom u HNK-u, Glorijom u Teatru ITD, i Pretposljednje pande ili statike u ZKM-u, sada debitira u Gavelli.

Publika, mahom srednje i starije dobi, koja je itekako upoznata s klasikom, priželjkivala je veliku raskošnu nesretnu ljubavnu priču s tragičnim svršetkom. Što smo mi to gledali umjesto toga? Autorica koja se usudila prekrajati takvog klasika Emmu Bovary ovako opisuje: “Zamislimo je kao kućanicu od četrdesetak godina, voli umjetnost i putovanja, uživljava se u fatalne ljubavi pop pjesama, u njihovu ludost, melankoliju i suicidalnu erotiku koja nikog nikad nije nadrasla”.

Vidno zbunjena publika

Na sceni koja je uređena u high tech stilu koju je atraktivno osmislila Zdravka Ivandija Kirigin, čitamo natpise između scena koji bi trebali funkcionirati kao opis mjesta i vremena: tipa ovrha, ili kurva (pritom glavna junakinja stoji na stolu, a jedan glumac simulira snošaj s podom, kako maštovito). Na sceni vidimo šest moderno dizajniranih tipova, koji se nalaze u nekoj akciji, ili dijalogu: Franjo Dijak, Ivan Grčić, Nikola Baće, Filip Križan, Sven Medvešek i Igor Kovač.

Svi su bosi od početka do kraja predstave (čak i kad bračni par Bovary sjedi u opernoj loži, ona je u čizmicama, a on bos). Izvijaju se u modernom ritmu i odjednom se iza zastora, pojavljuje glavna junakinja Ema Bovary, u prvoj od nekoliko promašenih oprava kostimografkinje Marite Ćopo, koja nije znala primjereno odjenuti glavnu glumicu, obzirom na njezinu konstituciju. Čim Ema počinje pjevati prvi song, shvatimo da je vrag odnio šalu, a Božić i Sajko pobrkali lončiće.

Publika je vidno zbunjena. Šest Gavellinih glumaca bez cipela, u rasponu od dvadesetih do pedesetih godina, svo vrijeme su zajedno na sceni. No, Božićevom režijom publici uistinu ne može biti jasno tko je tko. Franjo Dijak kao Lheureux, lihvar i trgovac, dobro pjeva, govori , gibak je i najbolji u toj macho ekipi.

Mladi Ivan Grčić, kao Bournisien, župnik u Yonvilleu, jedini je u crnoj i najslabije barata svojim tijelom. Nikola Baće glumac je na koga treba računati, kao Justin, ljekarnikov šegrt, prirodan je, dobro se kreće, ima smisla za pokret, govori razgovjetno, jedino mora pripaziti na dubrovačku melodiju, koja mu se povremeno omakne. Filip Križan kao Leon, javni bilježnik, tjelesno je najmekšiji, fascinira način na kojem se čak u odijelu, koje ga sputava, giba po sceni i u tome je najbolji od svih kolega.

Problem s glavnim glumcem

No, razočarao me u sceni dijaloga s Emmom, u kojoj je bio baš neuvjerljiv i flah, iako ga smatram jednim od najboljih glumaca njegove generacije. Kao da Božić nije znao što bi s njime i nije mu dao preciznije upute. Stoga je rezultat u njegovom slučaju, nažalost, izostao.

Sven Medvešek glumac je koji fascinantno dobro nosi svoje godine (prešao je pedesetu), kao bogati zemljoposjednik Rodolphe Boulanger (u romanu i filmovima strastveni Emmin ljubavnik) izgleda zanimljivo s brčićima i kosom spletenom u pletenicu, no već neko vrijeme ima veliki problem s glasom, koji se gubi. To je bilo posebno uočljivo u komadu U registraturi, kad je igrao Illustrissimusa, a sad se ponavlja. Šteta, iako je on meni bio oduvijek zanimljiviji na filmu, nego na sceni, posjeduje nevjerojatnu prirodnost pred kamerom, koje naši režiseri posljednjih godina uopće više ne koriste.

No, najveći problem imam s glavnim glumcem. Igor Kovač nije me se osobito dojmio kao Ivica Kičmanović, no u toj promašenoj predstavi baš sve je bilo problem, pa mu to nisam uzimao kao osobiti minus. Sad kao glavni muški lik, seoski liječnik Charles Bovary (kojeg je reporterka HRT-a u najavi predstave nazvala “Čarls” ) uistinu je promašen. Djeluje nezainteresirano, nema karizmu na sceni, pristojno govori, ali iz njega ne izlazi energija, strast, životnost…

Posebno me razočarao u sceni plesa, u kojem Emma paralelno pleše sa svim muškim partnerima. Ne znam je li tužnije kad se drmusa sam, jer uistinu nema ritma, ili kad ga Emma uzme pod svoje i počne vrtiti po sceni, a njemu kao da je neugodno i ima očiti problem s vladanjem tijela na sceni. U Gavellinom ansamblu itekako su iskoristivi za tu ulogu i uvijek sjajni Živko Anočić, Amar Bukvić ili Hrvoje Klobučar. Da ne spominjem Grabarića, koji je već postao opće mjesto i draže mi ga je vidjeti na sceni, nego par stolaca dalje, u publici.

Miholjević više odgovaraju uloge kućanica

Jelena Miholjević, jedna od Gavellinih zvijezda, na sceni s crvenom kosom i valovitom frizurom koja joj dobro pristaje, oduševila me isprva izvedbom songova. No, uloga Emme Bovary definitivno nije za nju. Kad se pojavila kao mlada glumica nosila je veliko breme kao kćerka sjajnih Lele Margitić i Borisa Miholjevića, glumaca koji su plijenili prirodnošću na sceni i pred kamerom, šarmom, vrckavošću, energijom, duhovitošću… Oboje su, svaki u svom fahu, bili vrhunski interpreti. Ona je genetski naslijedila talent, radila je jako puno, imala sreću da su je brusili i veliki redatelji poput Magellija, no nekako prerano stekla je status glumice koja može igrati baš sve. I tu je zamka. Nije baš tako.

Daleko je uvjerljivija u ulogama malih, običnih žena, nekih majki, tetki, susjeda, no kad mora biti ženstvena, zanosna, seksi, podatna, topla fatalna žena, tu već nastaje problem. Izvrsna je, primjerice, kao Mattie u Kolovozu u okrugu Osage, to je uloga koja joj savršeno pristaje. Svojim fizikusom posljednjih godina približava se nešto iskusnijoj kolegici Kseniji Marinković, još jednoj o kojoj misle da može igrati baš sve.

No, za razliku od Jelene, Ksenija je na sceni mekana, brza, a kad zatreba i oštra. Kad odjene samo kombine, usprkos bujnim proporcijama, ona je i seksi, nosi svoje tijelo sa stavom.

Redatelji koji se ne znaju nositi s predloškom

Žena koja vrti oko prsta šestero muškaraca u izvedbi Jelene Miholjević nije dovoljno uvjerljiva. Nekim besmislenim redateljevim rješenjima ona se mora valjati po podu, lupati po klaviru, skakati na stol, sa stola na stolac i to ne čini baš sigurno.

Božić je Jeleni Miholjević učinio medvjeđu uslugu. Bacio ju je u projekt koji ima velikih dramaturških rupa, koji nema priču, nema klasičnu radnju i čini mi se kako je u većini scena sama pronalazila i nudila rješenja kako se iščupati. Jer, redatelj to nije znao. Hrvatski kazališni redatelji u posljednje vrijeme u velikoj su i posve pogrešnoj maniri. Kad ne znaju kako bi se nosili s predloškom, onda iznebuha posežu za songovima, pjevanjem i plesom.

To je učinio Dražen Ferenčina s Filumenom Marturano, ovoga ljeta Vinko Brešan je od sjajnog predloška pučke komedije Kafetarija, posve nepotrebno, napravio mjuzikl iz sedamdesetih, a Saša Božić čini još veći zločin. U Madame Bovary, utrpava hitove osamdesetih, Bowiea, sve do Lucie di Lammermoor. Kakav originalan pomak. To je bio trend predstava u osamdesetima. Danas smo već u 2016. i takav je pristup potpuno passe. A u ovom slučaju i posve nepotreban.

Kad redatelji, koji se proslave malenim off projektima i nezavisnim produkcijama, preko noći obuku prevelike cipele i zakorače s male itedeovske scene na veliku scenu jednog HNK-a ili Gavelle, poskliznu se. I to jako. To se desilo Miranu Kurspahiću, to se desilo Anici Tomić sa Schnitzlerom, sada i Saši Božiću. Ne može svaki redatelj režirati na velikoj sceni. Ne može svaki redatelj režirati klasike. Kao što ne može ni svaka glumica igrati baš sve. A to je trend koji već neko vrijeme vlada u hrvatskom glumištu.

Predstava koju zaboravite čim je pogledate

Možda bi bilo bolje da se Ivana Sajko vrati svom autorskom pismu, a Saša Božić u ITD, na scenu na kojoj se najbolje snalazi. Za Jelenu Miholjević bilo bi, recimo, sjajno pripremiti recital od sat i pol u kojem bi pjevala Brechta i razne songove, jer za to je uistinu talentirana i šteta je to ne iskoristiti. Ovakva Madame Bovary s jedne strane doživjela je da neki razočarani ljubitelji klasike izlaze već tijekom predstave, dok šačica prijatelja redatelja i poštovatelja glavne glumice je na poklonu vikala „bravo“, baš poput svih predvidljivih premijera, kao da se to uvijek mora.

Ovo je još jedna u nizu brojnih hrvatskih predstava, koje zaboravite čim izađete iz Frankopanske. I ne pristajem na slogan autora predstave: “Svi smo mi Emma Bovary”. Ovakva? Sigurno nisam. Na Gavelli je da popravi dojam sa sljedeća dva naslova, na kojima se već radi: dolaskom u Zagreb Igora Vuka Torbice iz Kranja, gdje je pred premijerom Nušićeve Ožalošćene porodice, već sljedeći tjedan, kad započinje s probama Priča iz bečke šume von Horvatha, kojima mora zadržati prestižni status stečen s Hinkemannom, dok Igor Kovač mora nastojati popraviti blijedi dojam, obzirom da kod njega tumači Alfreda.

Vječne ljubavne priče

A na Borni Baletiću je da se proba, koliko-toliko, približiti sa svojom ekipom uigranom, vrhunskom i žestokom ansamblu Ateljea 212 s Pijanima Viripajeva, komadom koji smo vidjeli na Danima satire. No, kako čujem da su mu u ansamblu, između ostalih Natalija Đorđević, Ivana Bolanča i Anica Kovačević, pomalo već sumnjam u to. A one moje maramice s početka teksta ostale su suhe.

Iako naši teatri svako malo posežu za vječnim ljubavnim pričama, poput Madame Bovary, Ane Karenjine, ili Dame s kamelijama, koje iziskuju raskošnu scenografiju, divne bogate kostime, orkestralnu glazbu, strastvene i tople glumce, te pregršt emocija, koje kulminiraju suzama u očima ganutih gledatelja, u tim opće poznatim, zadanim, preciznim pričama, koje ne trpe iživljavanje ne osobito talentiranih dramaturga i redatelja, takvih predstava nema pa nema. A ne može ih ni biti. Kad nemamo više ni velikih redatelja, koji bi ih postavili dostojno renomeu klasika.