Nela Kocsis dobila je Nagradu glumišta za Agoniju; podsjećamo što je Ivo Štivičić pisao o tom komadu
Legendarni dramatičar, dramaturg, urednik i scenarist za Telegram je objasnio zašto ga je zagrebačka predstava U agoniji posve oduševila
Ovaj su tjedan dodijeljene godišnje Nagrade hrvatskog glumišta i u kategoriji glavne ženske dramske uloge pobijedila je Nela Kocsis, za predstavu U agoniji. Nakon lanjske premijere u Sceni Ribnjak, o tom je komadu za Telegram pisao legendarni Ivo Štivičić
Djelo U Agoniji Miroslava Krleže godinama je bilo tretirano kao predstava teških opservacija, jakih riječi i dugih rečenica koje su smatrane nedramskima, iako to ustvari nisu, i zbog toga je dobilo nezavidan status. Srećom ovaj komad je ponovno aktualiziran adaptacijom Scene na Ribnjaku, novog zagrebačkog kazališta koje mu je vratilo poziciju koju zaslužuje, a to je sam vrh hrvatske dramaturgije.
Riječ je o briljantno napisanom tekstu kojeg je na sceni jednako kvalitetno izvelo troje sjajnih glumaca, a to su Ozren Grabarić, Nela Kocsis i Darko Stazić. To je komorna drama sužena na prostor krupnih planova i sitnih gesti koje na promatrača ostavljaju snažan dojam jer se radi o vrlo intimnom kazalištu koje prima tek 50-ak posjetitelja. Ta drama je toliko dobro izbalansirana između glavnih aktera da je gotovo nemoguće izdvojiti najboljeg od troje likova.
Maestralna gluma Ozrena Grabarića
Kroz postupno skidanje te deintimiziranje sudbine i života , pokazuju sve ono što se čovjeku dogodi kad ostane gol. Ozren Grabarić maestralno igra odvjetnika Križovca, jedinog lika koji i danas može biti aktualan i koji se drži u komparaciji s modernim odvjetnicima.
To je osoba koja je potpuno posvećena svom poslu, koja živi od procesa do procesa i kojoj intimni odnosi predstavljaju veliko opterećenje. On zapravo želi pronaći način kako da pobjegne od veze s Laurom, koju glumi Nela Kocsis.
Što su kritičari previdjeli
S druge strane, Laura je snažno vezana za Križovca i on za nju predstavlja posljednje utočište i priliku za bijeg od trauma. Njezin muž je barun Lenbach, bivši austrougarski konjanički potpukovnik kojeg igra Darko Stazić. On je pijanica i kartaš koji je proveo određeno vrijeme u Lepoglavi i čiji je karakter sažet u jednoj važnoj rečenici: Ja sam bio u zatvoru. Svi kazališni kritičari i zaljubljenici u Krležu su previdjeli ovu rečenicu jer ne znaju što ona znači.
On je bio u zatvoru jer nije htio služiti kraljevskoj žandarmerijskoj vojsci, i zbog toga je završio brinući se za trkaće konje na hipodromu. To je bio posao koji nije bio u skladu s njegovim imenom i porijeklom i koji nije odgovarao statusu kojeg je imao među zatvorenicima i kartašima, zbog čega je bio vrlo nezadovoljan.
No ono što ga najviše obilježava je činjenica da je pijanac koji je uvijek bez novca i zato je beskrajno nesretan. Lauru stalno posjećuje u njezinom krojačkom salonu na Zrinjevcu i kroz priče o vlastitoj časti zapravo traži da mu posudi novac kako bi vratio dugove.
Sve s ciljem izvlačenja pokojeg dinara
On, naime, kao častan čovjek, ne može si dopustiti da nekome bude dužan. Njihov međusobni odnos u drami se svodi na Lenbachovo neprestano moljakanje, klečanje, ljubljenje Laurine ruke, pa čak i prijetnje, sve s ciljem izvlačenja još pokojeg dinara, što vrlo dobro ocrtava ponašanje jednog pijanca. Isfrustrirana njegovim ponašanjem Laura mu u jednom trenutku kaže ”Ubij se!”, i on se ubije.
Ovom se predstavom Darko Stazić nakon više od dvadeset godina odlučio vratiti glumačkom pozivu. Njegovo pojavljivanje na sceni u ulozi pijanca bilo je sjajno i uspio je postići onaj čudesni trenutak kojemu svaki glumac teži, a to je potpuno očaravanje publike. Jako je teško igrati pijanca i većina glumaca to prevali po standardnom principu, pritom nedovoljno ističući slojevitost takvih likova.
Bol zatomljena zbog mrtvog odnosa
Stazić je utjelovivši Lenbacha pokazao raspon u njegovoj psihologiji i načinu na koji doživljava stvari oko sebe. On ima hipersenzibilni osjetilni aparat kojeg svaki pijanac osvijesti kada probije blokadu koju mu alkohol nameće.
Laura je također kompleksan lik. Kako je naša scenska dramaturgija dosta oskudna sa ženskim likovima, Laura svakoj glumici daje legitimaciju njezina glumačkog umijeća. Pratio sam hod Nele Kocsis kroz prijašnje angažmane, no mislim da je U agoniji pronašla ulogu koja je stvorena za nju. Kroz svoj hod i pokrete ona publici dozira svoju pritajenu erotiku, skrivenu u njenoj biti i zatomljenu zbog mrtvog odnosa s Lenbachom.
Početak svake prave drame
Nela Kocsis je s ovom ulogom ušla u tzv. građansku dimenziju europskih glumica i glumaca koji vole teatar baziran na dijalogu, a dijalog je osnova svega. Svaka prava drama počinje s dvije suprotstavljene teze – ”Ja sam za” i ”Ja sam protiv”. Krleža je bio majstor dramskog umijeća i tek se sad polako otkriva da su djela koja je napisao apsolutna senzacija kazališne scene.
Predstavu U Agoniji igrala su brojna kazališta i brojne glumačke postave od Beograda i Zagreba do Osijeka i Ljubljane, ali ova koja je sad izvedena na novoj sceni koju vodi Nebojša Borojević nešto je posebno. Ona je napravljena tako da scena nakon izvjesnog vremena postaje premalena, a samo veliki glumci mogu ispuniti scenu svojom osobnošću. Njezin kraj je također napravljen na najbolji mogući način.
Ovo, moram priznati, nisam očekivao
On je sugestivan, dramatičan i bez nepotrebnih velikih gesti i riječi. Usprkos tome što je riječ o intimističkoj drami baziranoj na sukobu, vrlo je zanimljivo to što ima vrlo malo vike. Ona je rezervirana za rijetke trenutke kad emocije eksplodiraju, dok je ostalo vrijeme dominira konverzacijski nabijena atmosfera, i to je jedna od najvećih prednosti ove drame.
Po prirodi sam skeptik i moram priznati da nisam očekivao da će me ovaj komad toliko oduševiti. Ne sviđa mi se što sam sve češće svjedok aktiviziranja scene kroz metafore, slike, događaje koji su pretočeni u tansparentnost zbog koje gledatelj gubi koncentraciju na stvari koje uopće nisu potrebne u drami.