Bio sam na premijeri predstave nastale prema romanu Drage Hedla. Odavno nisam vidio masovniji spektakl
Velikom predstavom prema tekstu Drage Hedla otvoreno je Osječko ljeto kulture
I nakon četiri sata marša kroz Hedlove i Svibenove ideale, ja sam gladno htio još. Jer, bitka za ranjenike nije gotova. Na ovim prostorima nikada neće ni prestati. Previše je ranjenih i prezrenih na svijetu. O tome očajnički, žilavo i suvereno progovara „Doljnjodravska 11“ – teatarska verzija izvrsnog romana „Donjodravska obala“ Drage Hedla, praizvedena 28. lipnja u koprodukciji Osječkog ljeta kulture i Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.
Pisati o „Doljnjodravskoj 11“ nije nimalo jednostavno. Predstava zaslužuje najmanje onoliko truda koliko su u četveromjesečnom radu, a posebno u žestokom ambijentalnom finišu na obali Drave, iz sebe izrudarili svi njezini udarnici. Elem, kako to nije moguće, pokušat ću nemoguće: odužiti im se najbolje što umijem.
Roman koji je kod čitatelja pobudio identifikaciju
Kada se 2013. Drago Hedl vratio u literaturu i proizveo „Donjodravsku obalu“, roman je po arhetipsko-dokumentarističkom ugođaju sjećanja dječaka Dade Keniga na olovne i sretne godine djetinjstva, odmah je pobudio identifikaciju u rukama brojnih oduševljenih čitatelja. I to bez obzira pripadaju li generaciji koja je u školu krenula početkom pedesetih godina 20. stoljeća (u vrijeme tvrdog ranog socijalizma tek izniklog iz krvi i pepela revolucije) ili je riječ o njihovoj djeci, unucima i praunucima.
Nivo identifikacije s osječkom folksdojčerskom radničkom porodicom i svim drugim licima iz minuciozne Hedlove galerije, naprosto se rađa zbog nagonske potrebe da se poistovjetimo sa slabijima, izranjenima, luzerima. Onima koji su skrajnuti u anonimnost bijede i zaboravljeni u jednom dvorištu srednjoeuropske kasabe nasukane na desnu obalu Drave. Nad njima Hedl lebdi precizno i nježno, poput wendersovskog anđela. Svi su oni željni mršavih iluzija. Spremni da u novom dobu, na novom horizontu proklamirane jednakosti, bratstva i slobode, napokon zaliječe rane na pjeskovitim dušama.
Ali kad režim poželi istresti svoje frustracije, uvijek se iskaljuje na najslabijima, pronalazi ih i u najzabačenijim zakucima zaboravljenih komšiluka. Grubo im pokazuje da ideologije preziru pravdu i da moćnici perverzno uživaju dok ponižavaju i gaze istinske ljude od mramora kao što je Dadin otac. One proletere koji nepokolebljivo vjeruju da se kruh i poštenje klešu rukama ogrezlim u rad, a ne u pohlepu i teror.
Redatelj je beskrajno poštovao autorovi naraciju
Redatelj Zlatko Sviben znalački i brižno je uronio u sva blaga Hedlove proze, beskrajno poštujući autorovu naraciju i dramaturgiju kronike. Svibenova dramatizacija je u montaži sceno-kino-romana (naslov predstave „Doljnjodravska“ je koncipirao iz onodobnog kvartovskog slenga) u prvom nivou posvećena narativu bildungsromana, epskom nizanju obiteljske sage. Međutim, Sviben se odlučio za još jednu dimenziju pogona predstave.
Sjajno uočivši Hedlov podtekst kojim se trpke sudbine poniženih itekako kopipejstaju u brojnim današnjim sudbinama, Sviben vrši i dramaturške obrate u pravocrtnosti sage. Čestim flashbackovskim upadima crno-bijelih filmskih clipova (izvrstan rad Josipa Grizbahera) upravo diverzira snovima o jednoj mogućoj a izjalovljenoj običnoj ljudskoj sreći. Napose te brejkove osjećamo kroz ulogu Pisca, odnosno, ostarjelog Dade iz sfere 21. stoljeća. U posvećenoj, toploj, melankoličnoj a gorkoj i rezigniranoj igri Darka Milasa, taj mudri i poraženi Dado jest demijurg i svjedok svih iznevjerenih šansi ovog ukletog prostora.
Hedlovi likovi naseljeni su na originalnu lokaciju
I genijalnom prostornom impostacijom Sviben je neorealističkim zagrljajem stao na stranu marginalnih mučaljivih heroja. Onih koji ne vrište s govornica moći nego se s dvorišnih barikada opiru iznevjerenoj revoluciji koja pohlepno proždire svoju djecu. Savršena je zamisao bila naseliti Hedlove pribjegare na originalnu lokaciju: ispred oronulog portala bivšeg Ribarskog doma (ondje gdje su mnogi od nas prvi put pijano smrvili čašu o zid i o vlastitu dušu), tamo gdje se fasada zaborava ljušti kao najsvetija freska.
Scenografkinja Saša Došen osmislila je tridesetmetarsku duguljastu scenu s bazičnim punktovima islužene krame. Koristeći topose scene na način kao što su jakobinski performansi na pariškom Marsovom polju, u nevinoj fazi Francuske revolucije, prikazivali poučne komade o bijedi izrabljenih. Vizualitetu čemera i olovnih potrošenih života snažno su pridonjeli kostimi Zdenke Lacine i svjetlosna dramaturgija Tomislava Kobije, a muzičku kompilaciju sletovskog zanosa i baladične intimne tuge orkestrirao je izbornik glazbe Igor Valeri.
Udarna četa glumaca naprosto je fantastična
Što se tiče performerskih klesara, Sviben je izvukao europski jack-pot. Udarna četa glumaca, od prekaljenih veterana do studenata i neviđeno disciplinirane i razigrane djece, naprosto je fanatična. I fantastična. Pokretana željeznom voljom i vizijom tjelesne (odlična koreografija Katarine Arbanas) i duhovne žudnje za istinom, kakvu ovoga trenutka samo mašta može donijeti. Odavno nisam vidio masovniji spektakl, a pedesetak ih je na sceni, s toliko izražajnih plastičnih lica. Ponajprije porodica Kenig, iznurena glađu i hybrisom „krivih“ krvnih zrnaca.
Kolektivna krivnja njemačkog naroda još jedna je važna tema Hedlova romana i ove predstave, i tako strašno zavija u današnjem ponavljanju matrice nad razapinjanjem srpskog naroda. Žilave kraljeve gerile, ljubavi i smisla na pustopoljinama besmisla, fenomenalno su skladali Vlasta Ramljak (potresna, lajava i snažna Omama), Ivana Soldo Čabraja (istinska vestalka pod srcem Majke), Antonio Jakupčević (Otac kao čelični idealist i ranjivi dječak) i senzacionalni mali veliki čovjek Vito Čičak (njegov Dado je čudo u djetinjim rukama). Vjekoslav Janković, Miroslav Čabraja, Vladimir Tintor, Davor Panić, Dina Vojnović, Aljoša Čepl, Mario Rade, Lino Brozić, Selena Andrić… i svi drugi, tvore kor tragedije, nostalgije i komedije do posljednjeg daha.
Predstava koja će gotovo sigurno ući u antologije
„Doljnodravska obala 11“ idejno i estetski oblikovana je kao nesuzdržani agitprop, sav izložen i založen u obranu posljednjih atoma ponosa i ljudskosti. Onih odrednica u čovjeku koje se danas nemilice krčme, ismijavaju i gaze terorom oholosti. Gledajući ovu važnu umjetničku činjenicu, na pamet mi je palo da se Sviben ovom predstavom nesumnjivo vratio u fazu KPGT vizionarstva.
Riječ je o najznačajnijem teatarskom i idejnom pokretu jugoslavenskih prostora ikad, koji je pod liderstvom Ljubiše Ristića i njegovom režijom „Oslobođenja Skoplja“ Dušana Jovanovića, poniknuo 1978. u Zagrebu i gerilskom bitkom za svaki pedalj slobode, osvojio svijet. Sviben je baš neke od svojih najznačajnijih predstava radio u kapegeteovskim brigadama, ispekavši zanat revolucionarne empatije.
Uvijek je nezahvalno kockati se proročanstvima, ali usuđujem se i proričem ovoj hrabroj političkoj i performerskoj gesti, da će ući u antologije kao jedan od trajnih svjetionika naših prostora. Već sad je, po svom rođenju, dok su se prve čestice zore pomaljale iz rijeke, nataložila u nama šlepere pijeska vremena koje neumitno curi u satovima, i svaki put se iznova okreće. S novim nadama da će u tom pijesku jednom zasvjetlucati i biser pravde.