Recenzija 'Pravog detektiva': Nova sezona serije o kojoj svi pričaju sporija je i kriptičnija od originala ali ne bez potencijala
U četvrtoj sezoni središnju ulogu preuzimaju detektivke, a radnja je smještena u mračnom rudarskom gradiću
Deset godina (gotovo u dan točno) nakon što smo prvi puta ugledali detektive Rusta Cohlea i Martyja Harta u kultnoj prvoj sezoni, ponajboljem komadu televizije uopće, “Pravi detektiv” (True Detective) uplovio je u svoju treću iteraciju na platformi HBO, ovaj put s podnaslovom “Noćna zemlja” (Night Country).
Vlažna, uzavrela Louisiana ustupila je mjesto zaboravljenom gradiću na smrznutoj Aljasci, naslovne uloge od tvrdih su muškaraca preuzele, čini se, ništa manje tvrde žene, a kreator serije i scenarist Nic Pizzolatto, odnosno redatelj Cary Joji Fukunaga, oba su autorska mjesta prepustili meksičkoj redateljici i scenaristici Issi López.
Mjesto s ruba svijeta
Sve ove promjene odvele su seriju u nešto drugačijem smjeru, možda i na područje paranormalnih fenomena, no sudeći po prvoj epizodi, imaginarni rudarski gradić Ennis, mjesto s “ruba svijeta”, kako poručuje tabla na ulazu u naselje, poprište je intrigantnih, nasilnih drama i bez miješanja onostranog. Rust Cohle bi to mogao potvrditi, tamo je odrastao. A ako je on morao otići…
Osim lokalne populacije, etnički podijeljene ponajprije na domorodačko aljaško stanovništvo (Iñupiak) i kasnije bijele doseljenike, što nije nevažno za međuljudsku dinamiku naselja, neizostavan dio Ennisa čini istraživačka postaja Tsalal, gdje se u trenutku početka radnje već osamnaest godina odvijaju visokospecijalizirana istraživanja na području arktičke geologije i biologije, odnosno klimatskih promjena.
Kad aljaško sunce sredinom prosinca zamre po posljednji puta prije perioda višetjedne mrkle noći, kako to već biva u tim sjevernim krajevima, upravo posada Tsalale zaintrigira mjesnu policijsku postaju na čelu s iskusnom Liz Danvers (Jodie Foster u prvoj televizijskoj ulozi nakon gotovo pet desetljeća), koja dolazi uz pratnju nezainteresiranog bivšeg šefa a sada joj podređenog Hanka Priora (John Hawkes) i njegova sina Petera.
Misteriozni nestanak
Kad kažem da ih posada zaintrigira, mislim na to da ih zaintrigira njihov nestanak: osmorica muškaraca, redom vrhunskih znanstvenika, na stolovima ostavljaju tek otvorena piva, kokice i pripremljene sendviče, kao da su otišli na WC s kojeg se nikad nisu vratili. Iza njih ostaje zlokobni natpis na ploči za pisanje, izgovorena rečenica koja će odjeknuti snovima jedne od protagonistkinja (“Budna je”) i odsječeni ljudski jezik, pronađen ispod kuhinjskog stola.
Policajka Evangeline Navarro (obećavajuća uloga bivše boksačice Kali Reis), nekadašnja Lizina partnerica sada degradirana na mjesto prometne policajke, smatra da bi taj jezik mogao pripadati ranije brutalno ubijenoj Annie Kowtok, što je još čudnije ako dodamo da se to neriješeno ubojstvo dogodilo godinama ranije.
Annie je bila glasna pripadnica skupine domorodačkih aktivista koji su istupali protiv mjesnog rudnika, tempirane ekološke katastrofe, što u naselju koje osim ribe mahom živi od iskopane rude, i nije najljepše primljeno. Izbodena trideset puta, udarana i nakon smrti, da bi joj na kraju odsjekli jezik, Annie je, smatra Evangeline (koja je bila prva na mjestu zločina), masakrirana ponajprije zbog boje svoje kože.
Međurasna i klimatska problematika
Jedno od snažnijih obilježja ranijih sezona “Pravog detektiva”, napose prve, bilo je to što su se u pozadini ubojstava zapravo očitovali institucionalni teror i toksično djelovanje političkih, korporativnih i crkvenih elemenata na živote običnih ljudi; dakle, osim bazičnog krimi-momenta, posredno je istraživan i širi društvenopolitički moment, ponajprije podmuklo cirkuliranje destruktivnih struktura moći.
U “Noćnoj zemlji” taj se moment zasad nazire u problematičnoj međurasnoj dinamici između domorodaca i doseljenika, odnosno u širem pitanju postupanja prema zemlji (industrijski uzrokovano onečišćenje okoliša).
Osjetne trzavice između nekadašnjih partnerica Liz i Evangeline, koje su u jednom trenutku vjerojatno dovele do većeg sukoba, dijelom proizlaze upravo iz toga što je potonja smatrala da ostatak postaje ubojstvo nije tretirao kao zločin iz mržnje, odnosno što navodno nisu poduzeti svi koraci koji bi spriječili situaciju ili razotkrili krivce. Da je Annie bila bijela, sve bi se drugačije odvilo, smatra.
Koketiranje s paranormalnim
Nasuprot onome što Evangeline misli i govori, Liz, koja je pristigla kasnije, itekako se bavila tim slučajem, a kad se u postaji Tsalal pojavi onaj odsječeni ljudski jezik, ženski, sudeći po specifičnim tragovima, ona će ponovno potražiti kutiju s dokazima iz Annienog slučaja, mimo želja i volje svog kolege Hanka Priora. Taj će potez ubrzo dovesti do zanimljivih uvida u slučaju nestalih znanstvenika, odnosno otvoriti mogućnost njihove povezanosti.
Osim nezgodnih odnosa na poslu, protagonistkinje probleme pronalaze i u vlastitom domu, a da sve bude još malo nezgodnije, kao da ubojstva, nestanci, neposlušni tinejdžeri, bolesne sestre, egzistencijalni nemir i depresivni mrkli mrak nisu dovoljni, pobrinut će se neprobavljene traume iz prošlosti.
Paranormalni ili horor element nove sezone, naznačen već i temeljnom ledenom kulisom koja uvelike podsjeća na Carpenterovu “Stvar”, zasad se ponajviše osjeća u scenama misterioznih priviđenja i racionalno neobjašnjivih interakcija između živih i mrtvih, no nije neizgledno da će sve to dobiti i nešto prizemljenije objašnjenje (uostalom, u atmosferi kontinuirane noći, stvarnost poprima znatno nestvarnije, fantastičnije konture).
Metafizička fluidnost
Na neki način, poimanje realnosti u prvoj epizodi novog “Pravog detektiva” asociralo me i na književni imaginarij Jona Fossea, dijelom zbog sličnih geografskih uvjeta snijega okovanog mrakom (ili mraka zametenog snijegom), a posebno zbog srodne “metafizičke fluidnosti”, primjerice intrigantnih susreta živih i mrtvih, kako se to događa u situaciji s usamljenom lokalkom Rose (sjajna Fiona Shaw), koja u pauzama od vađenja utrobe odstrijeljenom vuku prati tragove mrtvog muškarca iz svoje prošlosti (koji će joj onda pokazati nešto što će itekako zanimati detektivke Liz i Evangeline).
Konačno, priča o prekaljenoj, pomalo i poraženoj detektivki u ne posebno dražesnoj sredini (ovdje maksimalno sumornoj i surovoj) mnoge će zasigurno asocirati na fenomenalnu “Mare iz Easttowna”. Zbog malenog vremenskog razmaka između serija ta je sličnost vjerojatno sasvim slučajna, ali svakako je lijep dodatak referentnom okviru projekta Isse López.
Ima potencijala za uspjeh
Uvodna tema Billie Eilish, kao i ostatak glazbe u seriji, dojmljivo se naslanja na jezivu nokturalno-snježnu scenografiju (sezona je inače snimljena na Islandu) Floriana Hoffmeistera, tek mjestimično pokvareno lošim CGI efektima, pa López tako nastavlja sjajna stilska rješenja koju seriju prate još od prve sezone.
Možda je previše za očekivati da nadmaši nezaboravnu simbiozu kadrova krajolika Louisiane i tadašnje naslovne trake dua The Handsome Family, ali “Noćna zemlja” prilično efektno i glatko uspostavlja vlastiti glazbeno-vizualni identitet.
Nešto sporija, definitivno i kriptičnije otvorena, prva epizoda nove sezone na prvu možda ne udara izravno i silovito kako je to učinio original (ne samo zato što joj fali debeli desetogodišnji premaz nostalgije), no itekako ima kvalitetne temelje i sasvim dovoljno potencijala da se pretvori u jednu od uspjelijih televizijskih serija godine.