Otišao je arhitekt Berislav Šerbetić; Zrinka Paladino piše o geniju kojeg nismo znali dovoljno cijeniti

Dobitnik je nagrade za životno djelo udruženja arhitekata

ZADNJA IZMJENA: Aug 17, 2017

Na sam blagdan Velike Gospe u Zagrebu je preminuo arhitekt Berislav Šerbetić. Rođen u Busovači 2. lipnja 1935. godine, arhitekturu je diplomirao 1959. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu u Zagrebu gdje je pod mentorstvom velikog hrvatskog arhitekta Alfreda Albinija izradio rad na temu uređenja gornjegradskog podnožja do Ilice, koji je uključivao i novo rješenje uspinjače za Grič. Albinijevo ime važno je u sagledavanju vrijednosti predane arhitektonske poduke, tragovi koje su itekako čitljivi tijekom opsežnog, no nažalost, nedovoljno isticanog opusa Berislava Šerbetića.

U Arhitektonskom birou „Centar 51“, sljedniku istaknutog biroa arhitekta Kazimira Ostrogovića, djelovao je kao projektant od 1960. do 1978. godine. Izabran je 1968. godine za člana međunarodnog tima zaduženog i za projektiranje turističkog naselja „Babin kuk“ u Dubrovniku. Zbog razrade tog projekta 1972. i 1973. godinu proveo je u njujorškom birou poznatog arhitekta Edwarda Durella Stonea. Rad u birou ”Centar 51” rezultirao je većim brojem velikih projekata i ostvarenja, među kojima se posebno ističe Šerbetićevo autorstvo u projektiranju i gradnji velikog zagrebačkog graditeljskog sklopa od tri nebodera na Vrbiku iz 1960-ih godina koje su Zagrepčani odmah prozvali ”raketama”.

Stambeni sklop od tri nebodera na Vrbiku

Radio na gradnji Cibone

Zajedno s arhitektom Ivanom Filipčićem 1974. godine dobio je prvu nagradu za projekt Spomen doma boraca NOR-a i omladine u Kumrovcu koji je sjajno ambijentalno uklopljen u pitoreskno Hrvatsko Zagorje. U suradnji s kiparom Vojinom Bakićem početkom 1980-ih godina ostvario i monumentalni, danas, nažalost, gotovo uništen, arhitektonsko-spomenički sklop Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori. Osamdesete je godine obilježilo još nekoliko značajnih suradničkih projekata, očuvanih i do danas.

Među njima posebno se ističe gradnja poslovno-sportskog centra ”Cibona” u Zagrebu, dovršenog za ”Univerzijadu” 1987. godine u suradnji s arhitektima Marijanom Hržićem i Ivanom Pitešom. Također, se ističe i preuređenje Trga bana Josipa Jelačića ostvarenog u suradnji s arhitektima Mihajlom Kranjcom i Brankom Silađinom. Početkom 1990-ih godina s većim je brojem suradnika sudjelovao i u projektiranju obnove Medvedgrada, a kroz dugotrajno je arhitektonsko djelovanje ostvario i veliki broj obiteljskih kuća, rekonstrukcija ili uređenja interijera.

Uređenje Trga bana Josipa Jelačića

 

Komplek spomenika na Petrovoj gori

Obnašao je niz značajnih funkcija

Berislav Šerbetić je kao samostalni projektant od 1978. bio zaposlen u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, na kojem je od 1993. godine bio predavačem, a od 1996. i izvanrednim profesorom. Članom uredništva stručnog časopisa ”Arhitekutra” bio je od 1965. do 1967. godine, a funkciju predsjednika Društva arhitekata Zagreba obnašao je u četverogodišnjem razdoblju, od 1973. do 1977. godine, u kojem je razdoblju 1974. godine bio i predsjednikom ”Zagrebačkog salona”. Većinu navedenih podataka, kako god možda suhoparno i šturo zvučali, nužno je isticati jer u našoj zemlji sve, pa i najangažiranije aktivnosti, jako lako zaboravljamo.

Zaborav žalosti uvijek, no posebno u prilikama koje se tiču nesvjesnog ili svjesnog anuliranja nečijeg djelovanja, koje se nerijetko događa upravo s onim našim istaknutim arhitektima koji su djelovali u tandemima ili većim radnim grupama, a ne samostalno. Teško je u opsežnim arhitektonskim angažmanima ostvarivanim od većeg broja autora razdjeljivati sudioništva, a posebno je nezgodno, pa i nezahvalno, s većim vremenskim odmacima preciznije određivati pripadajuće segmente tih angažmana. Nerijetko se tako dogodi da pojedini veliki arhitekti ostanu i u dubokoj sjeni drugih suradničkih imena i da se njihovi, možda po arhitekonsku oblikovnost i neizmjerno važni utjecaji, s vremenom u cijelosti zaborave.

Zaslužan je i za izgradnju zagrebačkih ‘raketa’

Svaka generacija povijesti podari nekoliko značajnih, ako smo veće sreće i velikih, imena, od kojih neka u suradničkim kombinacijama zasjene ostala. Primjera radi, spomenimo zagrebačke ”rakete”. Nemali broj izvora imenuje ih ”Richterovim neboderima”, a riječ je o tri stambene zgrade ostvarene na križanju Ulice Lavoslava Ružičke i Slavonske avenije, koje veličinom i impozantnošću i danas u krajnje narušenom građevinskom stanju i u trenucima kada vape za obnovom, itekako utječu na sliku glavnog nam grada.

Primjer hrvatske arhitekture brutalizma nakon potresa u Skoplju 1963. godine ostvaren je sa seizmički izdržljivijom građevinskom konstrukcijom ojačanom kontrafornim ”krilcima” bridova triju zgrada, koja pojačavaju dojam ”lansiranja” dojmljive izvedbe s povišenog platoa. Najviša od tri zgrade premašuje sedamdeset metara i uz dvije nešto niže strukture gradi vizuru sjeveroistočnog dijela križanja Slavonske avenije sa Savskom cestom. Premda je projekt započet početkom 1960-ih i dovršen 1968. godine u arhitektonskom birou ”Centar 51” rješenje tima arhitekata Berislava Šerbetića, Ljube Ivete, Vjenceslava Richtera i Olge Korenik, poznati se graditeljski sklop, premda se autorstvo vezuje uz Šerbetićevo ime, ipak imenuje najzvučnijim imenom Vjenceslava Richtera.

Tim uglednika koji je radio na Ciboni

Slična je priča i sa spomenutim poslovno-sportskim centrom ”Cibona” u Zagrebu. Premda su na više mjesta kao ravnopravni autori isticani arhitektonsko-urbanistički projektanti Ivan Piteša iz projektnog biroa ”APZ”, Marijan Hržić iz Urbanističkog zavoda Hrvatske i Berislav Šerbetić s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i uz činjenicu da je voditelj projekta bio arhitekt Ivan Piteša, a nositelj projekta građevinske konstrukcije profesor Milutin Anđelić s Fakulteta građevinskih znanosti u Zagrebu, s vremenom su koautorska imena blijedila i danas rijetko tko ”Cibonu” povezuje i s imenom Berislava Šerbetića.

S arhitektima Hržićem i Pitešom radio je na projektu Cibone
Cibona je dovršena za ‘Univerzijadu’ 1987. godine

Uređenje koje i danas izaziva kontradiktorne ocjene je ono Cvjetnog trga, 1990.-1991. godine projektirano te po osvajanju prve nagrade na natječaju i ostvareno u suradnji s arhitektom Mihajlom Kranjcom. Kako god se neki od nas s izvedenim rješenjem možda i uopće ne slagali nužno ga je navesti radi isticanja kontinuirane Šerbetićeve prisutnosti i u stručnom i društvenom pogledu. Slična je priča i sa sudjelovanjem u autorskoj radnoj grupi za izradu projekata za obnovu Medvedgrada početkom 1990-ih godina. Od velike projektantske grupe arhitekata s Marinom Matulović Dropulić, Vladimirom Bedenkom, Slavkom Dakićem, Marijanom Hržićem, Vjenceslavom Lončarićem, Antom Vulinom i arheologom Dragom Miletićem, Berislavu Šerbetiću je naposljetku u razradi projekta bio dodijeljen zadatak uređenja partera.

Samozatajni velikan

Berislav Šerbetić je bio dobar čovjek, veliki umjetnik i nadareni crtač. Nije nevažno istaknuti da je tijekom gimnazije pohađao kiparsku i slikarsku sekciju i kod Branka Ružića jer je puno snažnih poveznica u poimanju umjetničke izražajnosti i slobode geste čitljivo u njihovim opusima. Vrijedno je i samozatajno puno toga izuzetno kvalitetno radio i odradio i to bi trebalo cijeniti i pamtiti. Njegovu vedru i ugodnu narav nije mučio uobičajeno prateći problematični arhitektonski ego i zato o njemu danas znamo malo. I premalo.

Skloni smo pojednostavljivanjima, plitkosti i u emocijama i u odnosima, pa nam se problem slabog pamćenja ne čini odveć važnim, no upravo nas on dovodi do nanošenja nepravdi pa i do iskrivljavanja povijesti. Povijest grade raznovrsni segmenti naše prošlosti, a arhitektonski su tragovi u njima jedni od očitijih i iskrenijih. Arhitektura je ili dobra ili nije dobra i sredine nema jer prosječnosti bez grižnje savjesti možemo uvrštati u kategorije nezamjetnih, loših arhitektura.

Berislav Šerbetić je radio dobru arhitekturu i ono bitno što nam je ostavio u zalog govori jezikom izvedbene kvalitete, funkcionalne uspjelosti i oblikovne upečatljivosti. Ne mogu se svi pohvaliti takvim utisnutim tragom. Srećom, nagrada ”Viktor Kovačić” za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata, za razliku i od nekih drugih važnih nagrada za koje je bio kandidiran, nije ga mimoišla i 2017. godine je dospjela u njegove ruke gotovo u posljednji tren. No, uručena mu je, i to je važno, kao što je važno i da s iskazivanjem poštovanja prema nekim skromnim, samozatajnim i povučenim majstorima i nismo zakazali u cijelosti.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
9 članaka Više o autoru