Otišao je arhitekt Berislav Šerbetić; Zrinka Paladino piše o geniju kojeg nismo znali dovoljno cijeniti
Dobitnik je nagrade za životno djelo udruženja arhitekata
Na sam blagdan Velike Gospe u Zagrebu je preminuo arhitekt Berislav Šerbetić. Rođen u Busovači 2. lipnja 1935. godine, arhitekturu je diplomirao 1959. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu u Zagrebu gdje je pod mentorstvom velikog hrvatskog arhitekta Alfreda Albinija izradio rad na temu uređenja gornjegradskog podnožja do Ilice, koji je uključivao i novo rješenje uspinjače za Grič. Albinijevo ime važno je u sagledavanju vrijednosti predane arhitektonske poduke, tragovi koje su itekako čitljivi tijekom opsežnog, no nažalost, nedovoljno isticanog opusa Berislava Šerbetića.
U Arhitektonskom birou „Centar 51“, sljedniku istaknutog biroa arhitekta Kazimira Ostrogovića, djelovao je kao projektant od 1960. do 1978. godine. Izabran je 1968. godine za člana međunarodnog tima zaduženog i za projektiranje turističkog naselja „Babin kuk“ u Dubrovniku. Zbog razrade tog projekta 1972. i 1973. godinu proveo je u njujorškom birou poznatog arhitekta Edwarda Durella Stonea. Rad u birou ”Centar 51” rezultirao je većim brojem velikih projekata i ostvarenja, među kojima se posebno ističe Šerbetićevo autorstvo u projektiranju i gradnji velikog zagrebačkog graditeljskog sklopa od tri nebodera na Vrbiku iz 1960-ih godina koje su Zagrepčani odmah prozvali ”raketama”.
Radio na gradnji Cibone
Zajedno s arhitektom Ivanom Filipčićem 1974. godine dobio je prvu nagradu za projekt Spomen doma boraca NOR-a i omladine u Kumrovcu koji je sjajno ambijentalno uklopljen u pitoreskno Hrvatsko Zagorje. U suradnji s kiparom Vojinom Bakićem početkom 1980-ih godina ostvario i monumentalni, danas, nažalost, gotovo uništen, arhitektonsko-spomenički sklop Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori. Osamdesete je godine obilježilo još nekoliko značajnih suradničkih projekata, očuvanih i do danas.
Među njima posebno se ističe gradnja poslovno-sportskog centra ”Cibona” u Zagrebu, dovršenog za ”Univerzijadu” 1987. godine u suradnji s arhitektima Marijanom Hržićem i Ivanom Pitešom. Također, se ističe i preuređenje Trga bana Josipa Jelačića ostvarenog u suradnji s arhitektima Mihajlom Kranjcom i Brankom Silađinom. Početkom 1990-ih godina s većim je brojem suradnika sudjelovao i u projektiranju obnove Medvedgrada, a kroz dugotrajno je arhitektonsko djelovanje ostvario i veliki broj obiteljskih kuća, rekonstrukcija ili uređenja interijera.
Obnašao je niz značajnih funkcija
Berislav Šerbetić je kao samostalni projektant od 1978. bio zaposlen u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, na kojem je od 1993. godine bio predavačem, a od 1996. i izvanrednim profesorom. Članom uredništva stručnog časopisa ”Arhitekutra” bio je od 1965. do 1967. godine, a funkciju predsjednika Društva arhitekata Zagreba obnašao je u četverogodišnjem razdoblju, od 1973. do 1977. godine, u kojem je razdoblju 1974. godine bio i predsjednikom ”Zagrebačkog salona”. Većinu navedenih podataka, kako god možda suhoparno i šturo zvučali, nužno je isticati jer u našoj zemlji sve, pa i najangažiranije aktivnosti, jako lako zaboravljamo.
Zaborav žalosti uvijek, no posebno u prilikama koje se tiču nesvjesnog ili svjesnog anuliranja nečijeg djelovanja, koje se nerijetko događa upravo s onim našim istaknutim arhitektima koji su djelovali u tandemima ili većim radnim grupama, a ne samostalno. Teško je u opsežnim arhitektonskim angažmanima ostvarivanim od većeg broja autora razdjeljivati sudioništva, a posebno je nezgodno, pa i nezahvalno, s većim vremenskim odmacima preciznije određivati pripadajuće segmente tih angažmana. Nerijetko se tako dogodi da pojedini veliki arhitekti ostanu i u dubokoj sjeni drugih suradničkih imena i da se njihovi, možda po arhitekonsku oblikovnost i neizmjerno važni utjecaji, s vremenom u cijelosti zaborave.
Zaslužan je i za izgradnju zagrebačkih ‘raketa’
Svaka generacija povijesti podari nekoliko značajnih, ako smo veće sreće i velikih, imena, od kojih neka u suradničkim kombinacijama zasjene ostala. Primjera radi, spomenimo zagrebačke ”rakete”. Nemali broj izvora imenuje ih ”Richterovim neboderima”, a riječ je o tri stambene zgrade ostvarene na križanju Ulice Lavoslava Ružičke i Slavonske avenije, koje veličinom i impozantnošću i danas u krajnje narušenom građevinskom stanju i u trenucima kada vape za obnovom, itekako utječu na sliku glavnog nam grada.
Primjer hrvatske arhitekture brutalizma nakon potresa u Skoplju 1963. godine ostvaren je sa seizmički izdržljivijom građevinskom konstrukcijom ojačanom kontrafornim ”krilcima” bridova triju zgrada, koja pojačavaju dojam ”lansiranja” dojmljive izvedbe s povišenog platoa. Najviša od tri zgrade premašuje sedamdeset metara i uz dvije nešto niže strukture gradi vizuru sjeveroistočnog dijela križanja Slavonske avenije sa Savskom cestom. Premda je projekt započet početkom 1960-ih i dovršen 1968. godine u arhitektonskom birou ”Centar 51” rješenje tima arhitekata Berislava Šerbetića, Ljube Ivete, Vjenceslava Richtera i Olge Korenik, poznati se graditeljski sklop, premda se autorstvo vezuje uz Šerbetićevo ime, ipak imenuje najzvučnijim imenom Vjenceslava Richtera.
Tim uglednika koji je radio na Ciboni
Slična je priča i sa spomenutim poslovno-sportskim centrom ”Cibona” u Zagrebu. Premda su na više mjesta kao ravnopravni autori isticani arhitektonsko-urbanistički projektanti Ivan Piteša iz projektnog biroa ”APZ”, Marijan Hržić iz Urbanističkog zavoda Hrvatske i Berislav Šerbetić s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i uz činjenicu da je voditelj projekta bio arhitekt Ivan Piteša, a nositelj projekta građevinske konstrukcije profesor Milutin Anđelić s Fakulteta građevinskih znanosti u Zagrebu, s vremenom su koautorska imena blijedila i danas rijetko tko ”Cibonu” povezuje i s imenom Berislava Šerbetića.
Uređenje koje i danas izaziva kontradiktorne ocjene je ono Cvjetnog trga, 1990.-1991. godine projektirano te po osvajanju prve nagrade na natječaju i ostvareno u suradnji s arhitektom Mihajlom Kranjcom. Kako god se neki od nas s izvedenim rješenjem možda i uopće ne slagali nužno ga je navesti radi isticanja kontinuirane Šerbetićeve prisutnosti i u stručnom i društvenom pogledu. Slična je priča i sa sudjelovanjem u autorskoj radnoj grupi za izradu projekata za obnovu Medvedgrada početkom 1990-ih godina. Od velike projektantske grupe arhitekata s Marinom Matulović Dropulić, Vladimirom Bedenkom, Slavkom Dakićem, Marijanom Hržićem, Vjenceslavom Lončarićem, Antom Vulinom i arheologom Dragom Miletićem, Berislavu Šerbetiću je naposljetku u razradi projekta bio dodijeljen zadatak uređenja partera.
Samozatajni velikan
Berislav Šerbetić je bio dobar čovjek, veliki umjetnik i nadareni crtač. Nije nevažno istaknuti da je tijekom gimnazije pohađao kiparsku i slikarsku sekciju i kod Branka Ružića jer je puno snažnih poveznica u poimanju umjetničke izražajnosti i slobode geste čitljivo u njihovim opusima. Vrijedno je i samozatajno puno toga izuzetno kvalitetno radio i odradio i to bi trebalo cijeniti i pamtiti. Njegovu vedru i ugodnu narav nije mučio uobičajeno prateći problematični arhitektonski ego i zato o njemu danas znamo malo. I premalo.
Skloni smo pojednostavljivanjima, plitkosti i u emocijama i u odnosima, pa nam se problem slabog pamćenja ne čini odveć važnim, no upravo nas on dovodi do nanošenja nepravdi pa i do iskrivljavanja povijesti. Povijest grade raznovrsni segmenti naše prošlosti, a arhitektonski su tragovi u njima jedni od očitijih i iskrenijih. Arhitektura je ili dobra ili nije dobra i sredine nema jer prosječnosti bez grižnje savjesti možemo uvrštati u kategorije nezamjetnih, loših arhitektura.
Berislav Šerbetić je radio dobru arhitekturu i ono bitno što nam je ostavio u zalog govori jezikom izvedbene kvalitete, funkcionalne uspjelosti i oblikovne upečatljivosti. Ne mogu se svi pohvaliti takvim utisnutim tragom. Srećom, nagrada ”Viktor Kovačić” za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata, za razliku i od nekih drugih važnih nagrada za koje je bio kandidiran, nije ga mimoišla i 2017. godine je dospjela u njegove ruke gotovo u posljednji tren. No, uručena mu je, i to je važno, kao što je važno i da s iskazivanjem poštovanja prema nekim skromnim, samozatajnim i povučenim majstorima i nismo zakazali u cijelosti.