Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Kultura

Otišao je Ivan Crnković, cijenjeni profesor, respektabilni arhitekt i, svojedobno, najveći frajer u Zagrebu

Boris Homovec bio je posljedni novinar kojeg je primio u svoj dom

Pošalji Podijeli Tweetaj

Proljeće je, baš kao u pjesmi, otpočelo s kišom, ali i gubicima izuzetnih ljudi. Poslije velikog i nezamjenjivog Relje Bašića, napustio nas je usred uskršnjih blagdana još jedan veliki zagrebački frajer, jedan od ponajboljih zagrebačkih i hrvatskih arhitekata ikad, arhitekt Ivan Crnković, zvan Crni, u 76. godini. Bio sam posljednji predstavnik medija kojeg je primio u svoj životni prostor, poslije toga čuli smo se nekoliko puta, kad mi je predložio da napišem knjigu o njegovom burnom životu. No, ispriječila se… smrt.

Nešto slično desilo mi se i s Jagodom Kaloper, s kojom sam dogovarao sudjelovanje u jednom filmskom projektu, što ju je jako bilo razveselilo, jer nije dugo bila pred kamerama. No, i tu je sudbina uplela prste i poručila: “Njihova misija je završena, vrijeme je da se odmore”. Sjećam se kao i sad kako je izgledao naš posljednji susret: oslonjen na štap, taj renomirani hrvatski arhitekt i professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu za područje arhitekture i urbanizma, vidno narušenog zdravlja, ali pozitivne energije, otvorio mi je vrata stana u kojemu je živio sam posljednjih godina.

Bio je u Armanijevom svilenom sivom odijelu, tamnoj košulji i ugodnim mokasinkama, potvrđujući famu kako je oduvijek bio jedan od najbolje odjevenih tipova u Zagrebu. Društvo su mu pravili mlađa kći Boška, arhitektica, iz prvog braka, te sin iz drugog braka, Petar, koji su mu donosili hranu, novine, cigarete i piće, te ga informirali o novostima u gradu, obzirom da je rijetko izlazio.

SA KĆERI BOŠKOM I SINOM PETROM U SVOM STANU U GRAHOROVOJ ULICI - Borko Vukosav

Izbjegavao je prisutnost u medijima i javnosti

Baš poput kolege Nikole Filipovića, Crnković je spadao u one dečke s gradskog asfalta, prave purgere, urbane zagrebačke legende, šminkere i trendsettere koji je intrigirao javnost dobrim izgledom, rafiniranim stilom odijevanja, lifestyleom i lijepim ženama, koje je, kao jedan od najzgodnijih muškaraca u gradu, cijeli život obarao s nogu. Izbjegavao je prisutnost u medijima i javnosti, potajno mi je šapnuo da mu je neugodno da ga negdašnji komadi danas vide kako šepesa kao starček s štapom.

Posljednji puta bio je eksponiran u javnosti prije dvije godine kad mu je u Preporodnoj dvorani uručena nagrada Vladimir Nazor za životno djelo za arhitekturu i urbanizam. Bio je od studenata obožavani asistent, potom profesor, dobitnik prestižnih nagrada, poput Viktora Kovačića za životno djelo i autor projekata dječjeg vrtića u Samoboru, stambene kuće u Ilici 219, dobitnik prve nagrade na natječaju Shinkenchiku 1983. za projekt Novog hrvatskog dvorca ili Kuće s šest jednakih prostorija (s arh. Emilom Šverkom).

Bio je i autor interijera Salona galerije Karas, vinskog kluba Kabinet (zajedno s arhitektima Borisom Fiolićem i Mirom Tadej), te scenografije svečanog otvaranja Univerzijade 1987. s dizajnom baklje. Volio je gemište, pušio zlatni Marlboro, kojeg se nije želio odreći, usprkos negodovanju liječnika i ozbiljnoj dijagnozi. Otkad je otišao u mirovinu, na sofi mu je najdraži partner bio daljinski upravljač, obzirom da mu je televizor bio uključen od ranog jutra, do odlaska na počinak. Najviše je volio pratiti sportske prijenose i stare britanske filmove.

Vlastite korijene smatrao je radničko-seljačkim

“Arhitektura mi je donijela, zapravo, sve u životu, da sam postao profesor i imam puno svojih studenata. Otkad sam upisao Arhitekturu, samo s pauzom godine dana kad sam bio u vojsci, ostao sam vjeran fakultetu pedeset godina. A doživljavam počast, kad me moji studenti predlažu za nagrade. Moja arhitektura nije bila samo inženjerska, nego i umjetnička. Na tome sam inzistirao. A tema mi je bila: podučavajući učimo (docendo discimus), što znači kako učim od svojih studenata.

IVAN CRNKOVIĆ U MLAĐIM DANIMA -

Nikada nisam imao svoj biro, nisam bio arhitekt poduzetnik, nisam bio opterećen koliko ću kuća projektirati u karijeri. Meni je životni prostor bio kabinet na faksu, gdje sam i projektirao.” Vlastite korijene smatrao je radničko-seljačkim. “Rodio sam se na Trešnjevci 1941., imam krsni list od NDH. Mene su često znali pitati: zakaj ti, Crni, ne adaptiraš neki tavan i tam’ živiš? Pa, ja sam se na tavanu rodio. Sjećam se tog najranijeg djetinjstva pod krovom, u Bribirskoj ulici, gdje smo živjeli mama Barbara, tata Stjepan, sestra Mira, mlađa dvije godina i ja.

Otac je bio pekar, majka domaćica, a u teškim trenucima, kad nam je trebao svaki dinar, mama je također počela raditi u tvornici dugmadi. Sjećam se kak’ mi je mama govorila: ne smiješ ići bos na Trg Republike! Jer, u kvartu smo bili bosi, u prašini do koljena. Gađali smo kamenjem taksije na Selskoj cesti… Znala mi je reći: pazi kak’ se ponašaš kad prođeš prvi podvožnjak, jer to više nije Trešnjevka, nego grad! Za razliku od klinaca, koji su crtali sunce, drvo i oblake, ja sam već tada crtao kuće. To je bilo predodređenje za arhitekturu.

Mučnina je jedna od knjiga koja ga je odredila

Pohađao sam Tehničku školu u Klaićevoj, koju su završili i kolege Filipović i Silađin, kad sam odlučio postati arhitekt. Znate, ja sam već kao klinac pročitao Sartreovu Mučninu. Mučio sam se se s tom Mučninom! To je jedna od knjiga koja me odredila. Kasnije mi je postao jako bitan Jorge Luis Borges, pa sam i studentima znao davati zadatke, prema Borgesovim naslovima. Akademkinja Vera Horvat-Pintarić htjela me upoznati s Umbertom Eccom, preko njega sam saznao razliku između semantike i semiotike. Dok za mene govore da sam konceptualist.”

Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja, vikende je provodio na plesnjacima u Glazbenom zavodu i Tucmanu (dvorani Hrvatskog sokola). Bavio se raznim sportovima: bio srednjoškolski prvak u atletici, igrao rukomet, nogomet u juniorskoj momčadi Dinama… “Bilo je to doba kad nisam mami smio priznati da imam temperaturu, ili sam bolestan, jer me ne bi pustila vani. Znate, ja sam nekad trčao ispod dvanaest sekundi na sto metara. Zato mi je danas teško kad kroz prozor vidim kad curice trče po kvartu. A ja sam ovako kljast, pa me to jako muči…“

Na glasu kao jedan od najpoželjnijih intelektualaca

Diplomirao je 1965. u klasi profesora Mladena Kauzlarića. Bio je asistentom profesora Miroslava Begovića na nekoliko predmeta, predstojnikom Katedre za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskog fakulteta, dopredsjednikom Udruženja hrvatskih arhitekata, predsjednikom Katedre, a od 2003. dekanom Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, mentorom diplomskih radova, autorom samostalne izložbe skica i crteža u galeriji Karas…

U jednoj fazi života intenzivno se družio s povjesničarom umjetnosti Davorom Matičevićem, višegodišnjim kustosom Galerije suvremene umjetnosti i v.d. direktorom Galerije grada Zagreba (do iznenadne smrti 1994.) konceptualnim umjetnikom i snimateljem Goranom Trbuljakom i fotografom Miom Vesovićem. “To je bila škvadra s Katarininog trga. Dadu Matičevića sam upoznao još prije osamdesete, kad je vodio Galeriju suvremene umjetnosti. On je inziristirao da radim nove projekte, poput Paromlina za Muzej suvremene umjetnosti.

Iz toga se produžila i izložba na La Bienalleu u Veneciji. 1991. godine mi nismo htjeli izlagati u jugoslavenskom paviljonu, na što su se Talijani naljutili i rekli nam da se slobodno možemo vratiti kući prvim vaporettom. Matičević je odlučio da izađemo iz prostora i izlažemo na travnjaku Giardini di Castello, ispred paviljona, gdje je nastala moja maketa/ skulptura Novi hrvatski dvorac.“ Bio je godinama na glasu kao jedan od najpoželjnijih intelektualaca u gradu. Koliko često je zloupotrebljavao taj nezvanični status?

ARHITEKT IVAN CRNKOVIĆ 80-IH -

S Mirom Tadej bio je 25 godina

“Je, da nisam arhitekt, bio bih filmski glumac! Ovo odijelo koje imam na sebi je iz tog šminkerskog vremena, kad sam si mogao priuštiti sve najveće modne etikete, od Armanija nadalje. Bio sam šminker, svjestan svog statusa u to vrijeme.“ Crnog sam upoznao osamdesetih pred Kavkazom. Kliknuli smo se odmah i s društvom, među njima bile su i zgodne Mira Tadej, Cintija Ašperger i Dubravka Ostojić, otišli na večeru u Staru vuru, tad najprestižniji lokal na Gornjem gradu.

Nerviralo ga je kad se posljednjih godina u revivalu osamdesetih malo spominje da je pred Zvečkom i Kavkazom stajalo mnogo više arhitekata, umjetnika, liječnika, glumaca i novinara, nego rokera. “Sjećam se kako mi je jedna žena probala nametnuti Bowiea kao glazbeni ukus, ali ja sam više volio Dire Straitse, pa i Springsteena. Još i sad zatitram kad vidim Jaggera i dečke iz Stonesa kako praše rock na Kubi!“. Baš me zanimalo zašto su arhitekti bili skloni zavođenju svojih studentica? Ivan Crnković je u tome bio poput kolega Filipovića i Polaka, koji su također u zrelim godinama ušli u brak sa studenticama.

“Ma, nismo mi zavodili njih. One su zavele nas! Polak je na drugi način zavodio, a zaveo je i mene svojom pameću. Mislim da arhitekti ipak nisu izuzetak u zavođenju. I studentice glasovira se zaljubljuju u svoje profesore. Dobro, činjenica je da nisam baš bio ružan tip. Mira Tadej nije bila moja studentica. Bila je u drugoj grupi. Bili smo 25 godina zajedno. Njezin intelekt me koji puta smetao, ali je bio evidentan. Mira je 17 i pol godina mlađa od mene. Jesam li bio meta tračeva na faksu? Ne mogu ja biti meta tračeva, kad je na svakom domjenku u ono vrijeme postojalo barem pet cura s kojima sam bio u vezi, pa me se nije moglo tračati!

Govorili su da su mu projekti iznimno skupi

Mira i ja ostali smo u dobrim odnosima, šaljemo si poruke, komentiramo događaje. Znate, ja sam dosta osvetoljubiv. Čim bi me neka ženska ostavila, ili prevarila, ja bih si drugi dan našao drugu. Moja veza sa svijetom su djeca. Znate, ja sam bipolaran. S jedne strane sam miran, iako kolege na faksu govore da sam bio zločest! Zločest jesam, zato jer sam imao iskren odnos prema ljudima.“ Bio je na glasu među zagrebačkim arhitektima, kako su mu projekti za naručitelja bili iznimno skupi.

“Živa istina. Jedne godine kupio sam za 38 tisuća eura Jaguara i za 12 tisuća eura gliser. Puno novaca sam zaradio i da, volim novac. Lijepo je zaraditi. Branko Silađin mi je uvijek zamjerao da su moji projekti za kuće jako skupi. Novac mi nije bio imperativ, već sam o sebi imao visoko mišljenje. Imao sam investitore, uspješne odvjetnike i biznismene, koji su pristajali na moje visoke cijene. Najljepše je kad dobijete ljubavno pismo od naručitelja koji vam piše kako uživa živjeti u kući, koju sam mu isprojektirao. To mi je, zapravo, najveća satisfakcija.”

Mirovina mu je jako teško pala

Priznaje li Ivan Crnković Crni, kultni hrvatski arhitekt i professor emeritus, koji je živio u tri države, imao dva braka, troje djece, petero unučadi, nebrojeno studenata, od kojih su mnogi postali uspješni arhitekti, koji je projektirao niz kuća, vila i raznih objekata, koji je obožavao metropole poput Beča, Budimpešte i Londona, da se posljednjih godina osjećao usamljenim? “Ako si za jednu kuću vezan 45 godina, onda mi je teško priznati kako više ne idem ni na faks, ni na domjenke. S jedne strane, ne želim da me vide sa štapom, jer sam bio ne baš nevažan čovjek. Mirovina mi je jako teško pala.

Arhitekt Ivan Crnković - Borko Vukosav

Ja nisam otišao u mirovinu s 65, već s 71 godinom. Nije me sram priznati. Teško mi je. Razbolio sam se, bolest se spojila s mirovinom. Teško mi je danas vidjeti starca koji hoda s štapom, a danas sam u toj poziciji. To treba podnijeti. Kolega Maji Vlahović me prozvao Faraonom. Jesam, bio sam faraon! Da parafraziram Oscara Wildea: Iskustvo je način da se priznaju pogreške. Danas znam da je iskustvo trik da se priznaju pogreške. Nisam bio bezgrešan. Priznavao sam ja svoje grijehe. Znate, nedavno sam čak i pobjegao iz bolnice i vratio se kući. Baš zato mi je životni moto: hoću umrijeti živ!”

Podijeli 847 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani