Prisjetili smo se karijere velikog Ljubiše Samardžića, jedne od famoznijih na ovim prostorima

Legendarni glumac sinoć je umro u 81. godini života

ZADNJA IZMJENA: Sep 9, 2017
Foto: screenshot

“Uvijek sam u glumu unosio srce i iskrenost, želeći pod svaku cijenu da mi se to vrati. Ta moja iskrenost bila je presudna da imam ogroman kredibilitet kod redatelja i kolega, koji sam nastojao čuvati tijekom duge karijere…”, sumirao je svojedobno moguću tajnu svog ogromnog uspjeha na ovim prostorima Ljubiša Samardžić zvani Smoki, posljednja velika muška zvijezda jugoslavenske kinematografije, koji nas je napustio u Beogradu u 81. godini, nakon dugih godina borbe s opakom bolešću.

Bio je glumac tipične fizionomije, onako visok (198 cm), simpatičan, pomalo nezgrapan, ružnjikavo zgodan, s tom facom koju niste mogli ne zapamtiti. Dovoljno prirodan da se s dobroćudnim, simpatičnim, nesavršenim likovima, koje je ponajčešće tumačio na velikom i malom ekranu, mogao poistovjetiti svaki prosječni gledatelj i u njemu vidjeti sebe. Imao je neku toplinu, koju nose samo najveće zvijezde, karizmu, šarm, prepoznatljivi smijeh i to je savršeno prodavao milijunima svojih obožavatelja, od Jugoslavije, do Kine. Jedno vrijeme nazivali su ga jugoslavenskim Belmondom.

Brend prije nego se znalo što to uopće znači

Smoki je bio više od filmskog glumca. Bio je ikona poslijeratne Jugoslavije, kojeg su angažirali redatelji od Slovenije do Kosova, a zajedno s Milenom Dravić i Batom Živojinovićem činio je najveći i najjači filmski glumački trojac ikad na ovim prostorima, za koje su se doslovno otimali najveći producenti i redatelji. U doba najveće slave tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osmdesetih godina prošlog stoljeća godišnje bi snimio četiri do šest filmova, u vrijeme kad su se se filmovi raskošnih državnih produkcija snimali po nekoliko mjeseci, ili godina. Bilo je dovoljno da producent u bilo kojem dijelu Jugoslavije da do znanja kako mu glavnu ulogu u projektu tumači Ljubiša Samardžić, svi sponzori odmah bi odriješili kesu i nije bilo upitno zatvaranje financijske konstrukcije. Smoki je bio i ostao brend daleko prije nego što se znalo što ta riječ uopće znači.

Rođen je u Skopju, a ne u Beogradu kako mnogi misle, u rudarskoj obitelji 1936. godine. No, vrlo rano osvijestio je kako je drugačiji od svojih vršnjaka, taj spontan, vrckav, simpatičan, uočljivi dvometraš koji je mogao završiti i na košarkaškom terenu. No, znao je da želi postati glumac, sjeo na vlak i krenuo put Beograda, gdje prvo upisuje pravo, a potom među stotinama kandidata uspijeva šarmirati komisiju i upisuje glumu na Akademiji. Jedan od prvih bardova koji je uočio njegov talent i karizmu bio je legendarni Bojan Stupica. No, kazališna scena činila se premalim prostorom za njegov ogroman talent. Bio je rođen za film.

Karijera prepuna zapaženih uloga

Posljednjih godina borio se s opakom bolešćuPIXSELL

Iako je u javnosti uvriježeno kako ga je otkrio Branko Bauer, to nije posve točno. Prvi puta pojavio se na ekranu 1960. u epizodnoj ulozi televizijske drame Spletka i ljubav Save Mrmka, u kojoj je glavnu žensku ulogu tumačila Irena Kolesar. Tad ga je učio danas zaboravljeni hrvatski redatelj Srećko Weygand, dodijelivši mu godinu kasnije jednu od glavnih uloga u filmu Igre na skelama u produkciji Zora filma, prema scenariju Zore Dirnbach. Partner mu je bio Slobodan Dimitrijević, jedan od najuspješnijih hrvatskih filmskih glumaca.

U tom filmu zapazio ga je veliki slovenski redatelj Boštjan Hladnik i 1962. angažirao za filmsku dramu Pješčani zamak, pored Milene Dravić i Špele Rozin, film je postigao uspjeh, otvorio mu vrata za nove projekte, a zahvaljujući imenu svog junaka Smoki, koji mu je dao Hladnik, Samardžiću je zauvijek ostao taj nadimak. Pripremajući ratni spektakl Kozara Veljko Bulajić u startu imao je Samardžića u vidu za jednu od prvih uloga koja ga je proslavila u cijeloj Jugoslaviji, potom dolazi Branko Bauer, koji kao veliki filmski mag, u kultnoj komediji Prekobrojna osmišljava filmski par Milenu i Smokija koji će pedeset godina biti najpopularnijim glumačkim parom na ovim prostorima.

Kemija s Milenom Dravić koju će teško itko nadmašiti

Njih dvoje, kako su u životu stasavali tako su se mijenjali i sazrijevali iz filma u film, isprva kao mladić i djevojka, brat i sestra, muž i žena, roditelji, a kad je Samardžić u zrelosti glumačke karijere postao producentom i redateljem, Milena je igrala majke i bake njegovih glavnih junaka. To profesionalno partnerstvo preraslo je i u osobno, obiteljsko prijateljstvo, a kemiju koju su njih dvoje imali na velikom ekranu teško će itko moći doseći na ovim prostorima.

Hrvatski redatelji voljeli su raditi sa Samardžićem, tako da su ga, osim Bulajića (Bitka na Neretvi, Visoki napon), angažirali i Obrad Gluščević za mediteranske komedije Lito vilovito i Goli čovik, Stipe Delić za Sutjesku, Krsto Papić za perfektnu epizodnu rolu Mačka u Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj, Dušan Vukotić za Goste iz galaksije, Nikola Babić za erotsku dramu Medeni mjesec (imao je erotsku scenu s Nadom Abrus,u kojoj se oboje aktera odbilo obnažiti), Vladimir Tadej za propalu komediju Anticasanova…

U filmu Bitka na neretviscreenshot

Jedini glumac s četiri Zlatne arene

Partnerice su mu bile i Silva Koščina, Beba Lončar, Vera Čukić, Neda Arnerić, Zdenka Heršak, Ksenija Prohaska, Nada Abrus, Sanja Vejnović, Mia Oremović i druge filmske dive. No, najviše ga se pamti po ulozi Crnog Roka u nezaboravnoj seriji Kuda idu divlje svinje Ive Štivičića i Ivana Hetricha. Iako suradnja s Hetrichom nije protekla u najugodnijem ozračju, te se u jednom trenutku Samardžić spakirao, želio napustiti snimanje i vratiti u Beograd, uspjeli su smiriti tenzije, snimiti svih planiranih deset epizoda i dovršiti seriju, koja je zasluženo ušla u antologiju dramskog programa Televizije Zagreb.

Značajne za njegovu filmografiju su, primjerice, uloge u vrhunskim ratnim filmovima Puriše Đorđevića (Jutro, San, Podne, Biciklisti). Za Jutro nagrađen je na filmskom festivalu u Veneciji nagradom Volpi Cup. Veliku popularnost donio mu je ratni spektakl Hajrudina Krvavca Valter Brani Sarajevo, a jedini je glumac koji ima četiri Zlatne arene (1973. čak za tri uloge: Bombaši, Hamleta u Mrduši Donjoj i Sutjesci), za glavnu ulogu u romantičnoj komediji Milana Jelića Rad na određeno vreme, te epizode u Doktoru Mladenu, Crvenoj zemlji i Specijalnom vaspitanju Gorana Markovića, u kojemu je ostvario jednu od najtoplijih uloga milicajaca u domaćem filmu ikad.

Pasale su mu uloge šarmantnih nespretnjakovića

S Milenom Dravić u filmu Moj tata na određeno vremescreenshot

Bio je u stanju i od najmanje epizode napraviti glumački biser, kao u Život je lep Bore Draškovića, a najbolje su mu pasale uloge luzera, koji se pokušavaju snaći ili početi život ispočetka, poslije niza pogrešnih poteza (bio je maestralan u Ljubavnom životu Budimira Trajkovića opet s Milenom Dravić kod Karaklajića, ili Tigru Jelića). Vrhunac je u tom profilu šarmantnih nespretnjakovića bila rola Šurde u nezaboravnoj seriji Vruć vetar, u kojemu je i decenijama poslije prilikom tv repriza, osvajao publiku kao tip u zrelim godinama koji živi s rođacima u neuglednom stanu, ne zna što bi sa sobom, a čim se probudi padne mu pritisak i potrebna mu je kava, da bi došao k sebi.

Popularnost mu je produžila i serija Policajac s Petlova Brda (parafraza onog s Beverly Hillsa), u kojemu su mu bivše i aktualne žene igrale Milena Dravić, Neda Arnerić, Svetlana Bojković i Maja Sabljić. Premda je važio za vrhunskog komičara, znao je iznenaditi teškim dramskim ulogama, u kojima je pokazao svu raskoš talenta (primjerice, u dramskoj seriji Dimitrije Tucović, kao glavni junak, glavnoj ulozi u Smrtu gospodina Goluže Živka Nikolića, filmu Anđeo čuvar Gorana Paskaljevića…).

Filmski kameleon kojeg je Tito obožavao

Bio je apsolutni filmski kameleon, u svakoj ulozi volio se fizički u potpunosti promijeniti i prilagoditi karakteru, često puta prihvatio bi i ulogu, koje bi se mnogi manje značajni i popularni glumci postidjeli (primjerice, manijaka koji pokazuje genitalije u Prelićevoj komediji Šećerna vodica). Tito ga je obožavao, po nekoliko puta gledao njegove filmove i s veseljem primao s tadašnjom YU filmskom elitom na Brijunima. U zlatno vrijeme YU kinematografije imao je, navodno, veliku moć, koju je ponekad koristio, pa bi utjecao na redatelje da promijene glavne glumice, koje bi već bile pristale.

Znale su stradati i hrvatske glumice, pa je tako Sanju Vejnović, s kojom je već snimao Kraljevski voz, u Slučaju gospodina Goluže u posljednji tren, na njegovu intervenciju, zamijenila slovenska ljepotica bez filmskog iskustva Savina Geršak. S Miloševićevim dobom, početkom devedesetih odlučio se oprobati kao filmski producent, producirao je čak dvanaest projekata, a najviše uspjeha imali su filmovi Ubistvo s predumišljajem i Stršljen Gorčina Stojanovića. Odlučio je stati i iza kamere, te imao prilično uspjeha s redateljskim projektima Nebeska udica, Nataša i Ledina (sa Ksenijom Pajić), koji su imali premijere i dobivali nagrade na nekoliko prestižnih inozemnih festivala.

Okušao se i kao redatelj

Sa suprugom MiromPIXSELL

Režirao je i dvije kostimirane i prilično gledane serije: Jesen stiže dunjo moja i Miris kiše na Balkanu (ne osobito uspjeloj adaptaciji istoimenog divnog romana Gordane Kuić, koji je nudio daleko bolju ekranizaciju). Nerijetko bi u svojim projektima odigrao pokoju epizodu, kako bi ostao u glumačkoj formi. U vrijeme agresije na Hrvatsku, bio je među prvim srpskim umjetnicima koji je ustao protiv Miloševića, a decenijama je bio vezan za Dubrovnik, u kojemu je godinama ljetovao sa suprugom Mirjanom, gledao sve predstave i slušao koncerte, ispijao kapučino u Gradskoj kavani, sve dok ga bolest nije spriječila u tome.

Imao sam nekoliko bliskih susreta s njime. Prvi puta sam ga upoznao na snimanju filma Visoki napon Veljka Bulajića, gdje sam bio asistent režije, u kojemu je igrao dramski lik inžinjera Gorete, koji nezgodom biva na samo kraju filma smrtno ranjen. Za razliku od Bate Živojinovića, koji je prosipao šarm na svakom koraku i koketirao s mlađim statisticama, koje su tumačile radnice Končara, Samardžić je bio, pak, smrtno ozbiljan, profesionalno ufuran u ulogu, što je prilično bilo u rascjepu s predodžbom koju sam imao o njemu preko ekrana.

Život obilježen obiteljskom tragedijom

Prilikom snimanja filma Živka Nikolića Iskušavanje đavola došao sam raditi reportažu za Start, a kako je jedini hotel u Petrovcu u Crnoj Gori bio okupiran ekipom iz Beograda i Pariza, jedina soba koju sam mogao dobiti bila je ona Ljubiše Samardžića. Naime, on je morao na tri dana hitno odletjeti u Beograd na snimanje drugog filma, a meni je dozvolio da to vrijeme prespavam u njegovom apartmanu. Poslije smo se viđali na nekim premijerama, festivalima, i u Dubrovniku, uvijek profesionalno srdačan, ali i suzdržan. Veliki udarac doživio je gubitkom sina Dragana, s kojim je surađivao na svim svojim produkcijskim projektima.

Posljednji puta Ljubiša Samardžić pojavio se u javnosti, ozbiljno narušenog zdravlja, na premijeri svog dokumentarnog filma Panta rei, koji je prikazan na 64. Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma. Na projekciji filma, u pratnji supruge, bio je vidno dirnut toplim prijemom gledatelja, a ovim filmom snimljenim u vrijeme najteže bolesti, koji govori iskreno i otvoreno o njegovom uzbudljivom životu i velikoj karijeri u jednoj političkoj eri koja je nepovratno iščezla, taj veliki srpski glumac, redatelj i producent ostavio je najbolji mogući testament na velikom ekranu. Ekranu, zbog kojeg je živio i zbog kojeg ga generacije filmske i televizijske publike već decenijama, s pravom i bez rezervno obožavaju. A sad adio, Smoki!

Boris Homovec
Telegram autor
119 članaka Više o autoru