Otišao sam na jedan vrlo zanimljiv festival u Beogradu, završio na koncertu Mudhoneya i potpuno sam oduševljen
Grunge veterani su usvirani, energični i iza sebe ostavljaju većinu konkurencije
Volim grunge, odrastao sam slušajući ga, ali se nikad nisam dovoljno posvetio bendu Mudhoney, rodonačelnicima žanra začetog u Seattleu. Kao i svakom klincu, zanimljivije mi je bilo tiho rivalstvo između Nirvane i Pearl Jam, mada je Kurt Cobain bio odavno mrtav kad sam prvi put čuo “Heart-shaped Box” ili “Lithium”, a Pearl Jam su postali velika stadionska atrakcija, poput svojih rock idola. Obožavao sam spaljeni eksperimentalni izraz nepredvidivih Melvinsa, uživao sam u frontama prelijepe buke velikih Dinosaur Jr., koji su mi i dan-danas najdraži gitarski bend uopće, ali o Mudhoney sam se nekako tek okrznuo, čuvši par starijih albuma i ono što se naprosto ne može izbjeći – EP “Superfuzz Bigmuff” i mitski debitantski singl “Touch Me, I’m Sick / Sweet Young Thing Ain’t Sweet No More”. Oboje su objavljeni 1988.
Brzi prostorno-vremenski skok u regiju – preksinoć, 4. lipnja, zatekao sam se u Beogradu, ne znajući da baš tu večer Mudhoney nastupaju u rasprodanoj koncertnoj hali Doma omladine zajedno s odličnim lokalnim bendovima Repetitor i Threesome. Propustivši jedan ili dva koncerta Mudhoney u Zagrebu baš zato jer na bend, kao, ne trzam, ovaj put sam rekao sam sebi: ma, idem i njih vidjeti! Spontanom odlasku na koncert nesumnjivo je kumovala podrška Repetitor i Threesome, mada sam oba benda gledao više puta, ali nikad mi ih nije dosta. Repetitor su već neko vrijeme jedan od najboljih “malih” bendova u regiji i neformalni predvodnici srpske alternativne rock scene.
Dosad su objavili dva izvrsna albuma (“Sve što vidim je prvi put” (2008.) i “Dobrodošli na okean” (2012.)) na kojima su suvremene garage, noise i punk utjecaje ingeniozno pomirili s nasljeđem novovalnih bendova, posebno Discipline kičme. U postavi koju čine Boris Vlastelica (gitara), Milena Milutinović (bubnjevi) i Ana-Marija Cupin (bas gitara) sviraju doslovno svugdje i nikad ne razočaraju, a posljednji put su me oduševili na prošlogodišnjem festivalu SuperUho u Šibeniku.
Solidni surferi Threesome
Stoga je svakako šteta što sam ih propustio zbog škembića u saftu u kafani Proleće, ali što je tu je. S ekipom sam stigao u Dom omladine taman na početak svirke Threesome, vrlo dobrog garažnog benda kojeg sam u Zagrebu, ako me sjećanje ne vara, vidio barem dvaput. Postava je također tročlana, a momci i cura praše solidan garažni rock s povremenim surf rock uletima, što u principu zvuči kao da Link Wray sklada glazbu za New Bomb Turks. A tu uopće nije loše! Dok bubnjarka lupa snerove i činele monolitnim udarcima, gitaristi izvode sve iz repertoara koncertnog rock rituala: sviraju jedan drugome na leđima, spuštaju se među ljude, bacaju se na publiku, kidaju svoje instrumente, i tako dalje. Treba cijeniti bendove koji cijelu tu predstavu uspijevaju izvesti nepretenciozno, a Threesome spadaju među njih. K tome, svirka je zbilja jako dobra!
Međutim, Mudhoney ne mare za takve kazališne konvencije. Čim su se popeli na binu bilo je jasno da nas ne čeka klišejizirani nastup četvorice dokonih četrdeset-i-nešto-godišnjaka, nego udarnička svirka koja ne ostavlja mjesta sumnji – Mudhoney su naprosto brutalno usviran bend koji stopostotno uživa u onome što radi. To se čuje i vidi po svemu – verbalnim zafrkancijama i nadljudskim urlicima štrkljavog gitarista i pjevača Marka Arma, koji izgleda kao sin tinejdžer Iggya Popa, evidentnom guštanju lead gitarista Stevea Turnera dok prebire po svom instrumentu pojačanom pedalama, čeličnoj preciznosti dobro raspoloženog basista Guya Maddisona i radosnom rasturanju legendarnog bubnjara Dana Petersa.
Tinjajući med i mlijeko
Zajedno na pozornici, Mudhoney su mnogo više od zbira svojih sastavnica. Koliko god njihovi temelji bili duboko ukorijenjeni u opskurnom garažnom rocku 60-ih, šljakerskom bluesu i provokacijama punka, Mudhoney su bend s nepatvorenim pop senzibilitetom za pamtljive grunge himne, koje su taman toliko zaoštrene da ni u ludilu ne mogu biti radijski hitovi. Namjerno, naravno. Promotre li se silovit dolazak i polagani zalazak grungea kao pop-kulturnog fenomena, postaje očito da su Mudhoney onaj bend koji je uspio ne samo preživjeti, već i poživjeti dovoljno dugo da nadvise većinu bendova svoje generacije (osim čarobnih i zapravo potpuno drugačijih Dinosaur Jr.).
Simbolično poginuvši na stageu, Mudhoney s veseljem odašilju bar triput više energije od većine ljudi svoje dobi, svirajući debelo preko dva sata i ne posustajući ni u jednom jedinom trenutku. Ni razularena publika nije se štedila, divljala je kako je znala i umjela, predajući se zvuku tih predivnih luđaka. Iz pjesme u pjesmu Mudhoney su bili sve bolji i bolji, tinjajući sve do točke u kojoj je Mark Arm odbacio gitaru i prihvatio se samo vokala, kada je bend potpuno eksplodirao. Tih nekoliko pjesama bile su, bez svake šale, neki od najboljih rock trenutaka koje sam doživio u dugo, jako dugo vremena. Čudno je iskustvo danas vidjeti Mudhoney u takvom nezadrživom naponu snage. Grunge je mrtav, popularna glazba se potpuno promijenila, ponovno je sve postalo veliki biznis, ali Mudhoney beskompromisno njeguju svoj svjetonazor opuštenog garažnog benda dok su u suštini pop grupa mnogo inteligentnija i prijemčivija od mnogih mlađih konkurenata.
Ukratko, trebali ste biti tamo. Oduševili bi i vas, siguran sam.