Ovo je bila prva hrvatska doktorica znanosti. Družila se s Tolstojem, bježala iz NDH i mijenjala status žena u društvu
Na današnji dan prije sto četrdeset godina rodila se povjesničarka Milica Bogdanović
Bogdanović se na zagrebački licej vratila kao nastavnica. Do prvog svjetskog rata intenzivno putuje: između ostaloga, u Rusiji 1910. godine posjećuje i Lava Nikolajeviča Tolstoja, o kojemu je gotovo dva desetljeća kasnije objavila studiju. Od kasnih 1920-ih istaknula se kao aktivistkinja, posebno angažirana oko borbe protiv prostitucije i trgovine ženskim robljem
Na današnji dan prije sto četrdeset godina rodila se Milica Bogdanović, povjesničarka koja je u svojoj dvadeset petoj godini obranila doktorsku radnju na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu – dakle na današnjem zagrebačkom Filozofskom fakultetu – postavši tako prva žena koja je stekla sveučilišnu diplomu na tada jedinom našem sveučilištu. Bilo je to 1906. godine.
Petnaest godina ranije tako nešto gotovo je nezamislivo – u Hrvatskoj još nije ni postojala škola gimnazijskog tipa koja bi djevojkama potencijalno otvorila put prema sveučilišnoj diplomi. Stoga njezin doktorat valja prepoznati kao jednu od velikih pobjeda rane faze borbe za društvenu emancipaciju žena u hrvatskim krajevima – što je proces koji je u mnogočemu počeo upravo na području obrazovanja.
U desetljećima koji su tome prethodili situacija sa školstvom nije sjajna. Elementarna pismenost na prostoru kontinentalne Hrvatske u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća općenito je na poražavajuće niskoj razini. Pet godina prije Mažuranićeva zakona iz 1874. godine kojim je propisano obvezno četverorazredno školovanje, osamdeset pet posto stanovništva bilo je nepismeno.
Patrijarhalni obrasci reduciraju ženu na ulogu majke i kućanice
Zakon je postavio temelje i brojke se popravljaju, ali brojni problemi još nisu ozbiljnije načeti. Jedan od njih odnosio se na pitanje višeg obrazovanja žena: osim izostanka ozbiljnije institucionalne infrastrukture, ključnu su prepreku predstavljali ustaljeni patrijarhalni obrasci koji su ženu uglavnom reducirali na privatnu, odnosno obiteljsku dimenziju.
Ženu se promatra prvenstveno kao kućanicu i još važnije, majku. To mišljenje prevladava u oba spola i ono odražava temeljne vrijednosti epohe: obitelj je mikrostruktura društva izgrađenog na državnom (vladarskom) i crkvenom, dakle, neosporno muškom autoritetu, a obrazovanje žena trebalo je biti prilagođeno njezinoj društvenoj ulozi.
U patrijarhalnom građanskom društvu na tim je premisama uspostavljen i čitav proces socijalizacije djece, bilo da se radi o Crkvi, školi ili tipičnom obiteljskom okruženju. Slijedom toga, muška i ženska djeca sustavno su odvajana i usmjeravana prema svojim „prirodnim“ položajima u zajednici.
Rasprostranjeno je mišljenje o intelektualnoj inferiornosti žena
Godine 1883. godine rektor zagrebačkog sveučilišta Blaž Lorković u knjizi Žena u kući i u družtvu, između ostaloga piše i ovo: „Obitelj je naše svetište ne samo religiozno, nego socijalno, političko i narodno … Žena rado priznaje, da u obitelji mora biti takav autoritet, kojemu se ni ona neće i nemože oteti i koji pripada mužu. Tako bijaše od vajkada, pa će tako biti i u buduće.”
Otežavajuću okolnost u razbijanju ovog kalupa predstavljalo je široko rasprostranjeno mišljenje o intelektualnoj inferiornosti žena. Dakako, arhitekti ove „znanstvene“ konstrukcije ponovno su bili ugledni i zaslužni „muževi“, redom liječnici, filozofi, psiholozi itd. Uistinu, radilo se o svojevrsnom „mentalnom korzetu“, što je metafora koju povjesničar Dinko Župan koristi za opisivanje niza predodžbi i praksi koje su određivale i propisivale „poželjnu“ žensku ulogu u društvu.
Socijalne nejednakosti uvelike određuju pristup obrazovanju
Nisu samo predrasude kočile šire uključivanje žena u više obrazovanje. Njihova uloga uvelike je determinirana i društvenim slojem kojem pripadaju: siromašnije seljanke i građanke ne uživaju privilegije pripadnica višeg građanstva i plemstva pa su njihove dužnosti podijeljene između obaveza u kućanstvu i često napornog fizičkog rada izvan kuće, stoga su najvećem dijelu žena četiri razreda škole sve što će imati priliku pohađati.
Okolnosti njihova okruženja ostavljaju ih u višestruko nepovoljnijem položaju u odnosu na učenice koje su i kod kuće dobivale određenu poduku, posebno one koje su imale vlastite guvernante.
Naprimjer, kad se 1890-ih otvaranjem ženskog liceja u Zagrebu situacija oko višeg obrazovanja žena počela mijenjati, u tom procesu isprva nije bilo previše mjesta za djevojke iz ekonomski slabijih obitelji. Tako je i Milica Bogdanović došla iz obitelji habsburškog časnika srpskog podrijetla, Simeona Bogdanovića, koji se kao i njegova kći bavio povijesnom problematikom. Međutim, ubrzo su različite stipendije i druge mjere ublažile rascjep socijalnih nejednakosti pa i djevojke nižih slojeva početkom dvadesetog stoljeća upisuju studij.
Učiteljice kao inicijatorice procesa uključivanja na fakultet
Možemo reći, na putu prema modernom građanskom društvu načeto je „žensko pitanje“, ali ono u Hrvatskoj još niti približno nema značenje kakvo je imalo na Zapadu. Tek su pojedinci inzistirali na liberalizaciji i preispitivanju dominantnih obrazaca razmišljanja o njihovu položaju u društvu.
O političkoj emancipaciji nema govora, a čak i kad je otvoren put ekonomskoj emancipaciji natprosječno obrazovanih žena, podrazumijevalo se da to ograničava ostale aspekte njihovih života. Tako je zakon iz 1888. godine odredio da samo neudane žene mogu raditi kao učiteljice. Osim toga, ni one u tom trenutku uglavnom ne dovode u pitanje temeljne stupove društvenog poretka – prije svega zanima ih promicanje ženskog obrazovanja.
Kako god, upravo je njihovom inicijativom u Zagrebu i započeo proces uključivanja žena u fakultetsko obrazovanje. Kako piše Tihana Luetić, pet učiteljica 1895. godine obratilo se dekanatu Mudroslovnog fakulteta s molbom za pohađanje predavanja iz onih predmeta koje su i same podučavale na Privremenom ženskom liceju u Zagrebu.
Prvih šest godina studentice nemaju pravo na diplomu
Bile su to Marija Horvat, Marija Jambrišak, Kamila Lucerna, Jagoda Truhelka i Natalija Wickerhauser. Njihova je molba odobrena i postale su prve studentice zagrebačkog sveučilišta. Ipak, važno je napomenuti da su bile u statusu izvanrednih studentica tako da još nisu imale pravo redovnog izlaska na ispite, odnosno stjecanja diplome. Tu će priliku djevojke dobiti tek šest godina kasnije.
Na trenutak ćemo se zadržati na spomenutom liceju, otvorenom 1892. godine. Sve dotada djevojke su nakon obvezna četiri razreda mogle završiti još četiri razreda pučke ili djevojačke škole. Vrata gimnazije bila su im zatvorena. Ovdje možda nije naodmet istaknuti da su tadašnje gimnazije trajale osam godina, odnosno da ih se pohađalo nakon četiri završena razreda osnovnog obrazovanja, za one koji su to htjeli i mogli, naravno.
Do otvaranja liceja, djevojke su daljnje obrazovanje u Hrvatskoj eventualno mogle potražiti u učiteljskoj školi Samostana sestara milosrdnica u Zagrebu i u još nekoliko škola u drugim gradovima. Tu je jasno da još nema mjesta za potpunu laicizaciju školstva. U svojoj osnovi, Mažuranićeva reforma plod je kompromisa države i Katoličke crkve koja ustrajno brani svoj položaj u školstvu.
Zagrebački licej postaje ključ za fakultetsko obrazovanje žena
U svakom slučaju, zagrebački licej postaje svojevrstan ključ za fakultetsko obrazovanje žena budući da prvih godina najveći broj studentica dolazi iz te ustanove. Sam licej imao je nekoliko prepreka u odnosu na muške gimnazije. Primjerice, ponavljanje ispita u višim razredima nije bilo dopušteno, a cijena školarine višestruko je nadmašivala školarinu ostalih srednjih škola, što je automatski isključivalo znatan broj djevojaka.
“Odredbom koja zabranjuje ponavljanje ispita i visokom školarinom željelo se od Liceja izgraditi elitnu instituciju: školu za nadarene djevojke iz visokog društva”, piše u svom radu Ida Ograjšek Gorenjak.
Osim toga, tek je 1913. godine pokrenut postupak kojim će licej biti uzdignut u status ženske gimnazije – u praksi je to značilo da su dotada, ako su htjele na fakultet – učenice morale položiti završni ispit i u nekoj od muških gimnazija. Recimo, Bogdanović je svoju maturu obranila u zagrebačkoj Drugoj klasičnoj gimnaziji, nakon čega se upisuje na studij povijesti i geografije u prvoj generaciji redovnih studentica Filozofskog fakulteta.
Uz nju su studij upisale još samo dvije druge studentice koje studiraju prirodoslovlje; podsjetimo, Prirodoslovno-matematički fakultet odvaja se tek poslije Drugog svjetskog rata. Dakako, broj je studentica sljedećih godina rastao.
Zagreb relativno brzo hvata korak za ostatkom Monarhije
Promjene u organizaciji obrazovanja žena u Zagrebu brzo su odgovarale na pomake u većim gradovima Austro-Ugarske. Licej je uspostavljen samo dvije godine nakon prve ženske gimnazije u Pragu, odnosno iste godine kad i gimnazija u Beču, a djevojke su redovni fakultetski studij u Zagrebu mogle pohađati već četiri godine nakon što je isto omogućeno njihovim bečkim kolegicama. U Beču je isprva također samo Filozofski fakultet primao studentice, no već 1900. godine na to je, uz veliki otpor profesora, doslovno prisiljen i Medicinski fakultet.
Franjo Josip imao je jasnu agendu. Naime, kako je Monarhija nakon Berlinskog kongresa 1878. godine zaposjela Bosnu i Hercegovinu, pojavila se potreba za liječnicama koje bi tamo preuzele brigu za žene, imajući u vidu ograničenja koja su unutar islamske vjeroispovijesti postavljena muškim liječnicima. U Zagrebu je isprva samo Filozofski fakultet upisivao djevojke. Medicinski fakultet osnovan je tek u suton Monarhije.
Kao što je slučaj i sa studentima, velika većina zagrebačkih studentica upisanih do Prvog svjetskog rata nije završila studij. To nije posebno iznenađenje, mnoge su poslušale samo nekoliko semestara i kolegije koji su im mogli biti korisni za stjecanje šire opće kulture kakvu je zahtijevalo ondašnje građansko društvo. Osim toga, i tih par semestara uz potvrde o položenim ispitima moglo je značiti veliku prednost pri zapošljavanju.
Milica Bogdanović aktivno sudjeluje u intelektualnom životu
S Milicom Bogdanović nije bio takav slučaj. Nakon što je položila sve ispite, a onda državni ispit za profesora u srednjoj školi, prijavila se i za strogi ispit, tzv. rigoroz, na temelju kojeg se tada odmah dobivala titula doktora znanosti. Njoj je to pošlo za rukom u veljači 1906. godine kad je pred komisijom koju su činili ugledni profesori – Gavro Manojlović, Vjekoslav Klaić, Đuro Arnold i Franjo Marković – obranila disertaciju na temu Car Julije Apostat prema hrišćanstvu. Original se danas čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Bogdanović se na licej vratila kao nastavnica. O njezinom privatnom životu nema previše informacija, ali valja pretpostaviti da je na raspolaganju imala nešto veća financijska sredstva od prosječne nastavnice budući da do rata intenzivno putuje; između ostaloga, u Rusiji 1910. godine posjećuje i Lava Nikolajeviča Tolstoja, o kojemu je gotovo dva desetljeća kasnije objavila studiju. Uz to, prevodila je i djela pojedinih ruskih autora, primjerice Antona Pavloviča Čehova.
Tijekom Velikog rata živi u Ženevi. U tom periodu daje svoj doprinos i hrvatskoj povijesti filozofije. Sve do nedavno, nije bilo poznato da je upravo ona za vodeći hrvatski književno-kulturni časopis Savremenik napisala prve naše značajnije tekstove o devetnaestostoljetnom danskom filozofu Sørenu Kierkegaardu, otvorivši tako vrata njegovoj široj recepciji. Sveučilišni profesor i filozof Albert Bazala u svojoj opsežnoj Povijesti filozofije iz 1912. godine utemeljitelja egzistencijalizma niti ne spominje.
Nakon uspostave NDH uputila se u Beograd
Završetkom rata Bogdanović se vraća u svoju matičnu ustanovu gdje ostaje sve do 1930. godine kad prelazi na Višu pedagošku školu. Od kasnih 1920-ih istaknula se kao aktivistkinja na području socijalne zaštite djevojaka i siromašnih, posebno angažirana oko borbe protiv prostitucije i trgovine ženskim robljem. Dio njezinih ambicija zasigurno je ostvaren kad je 1934. godine prostitucija službeno zabranjena u Kraljevini Jugoslaviji.
Drugi svjetski rat u Jugoslaviju stiže godinu dana nakon što se umirovila. Kao pravoslavki, Zagreb joj se tih ratnih godina teško mogao činiti pogodnim za život. Rođena u Linzu, osobno i intelektualno formirana u Zagrebu, Bogdanović se tada uputila u Beograd gdje provodi najveći dio ostatka svog života i gdje naposljetku i umire u dubokoj starosti, s nepunom devedesetom jednom godinom.
Tako je svjedočila raspadanju jednog višestoljetnog carstva, jedne mlade kraljevine i očitim naznakama dezintegracije jedne mlade republike. Život vrijedan jedne veće priče koju možda nekad i budemo mogli ispričati.