Profesor, majstor-kipar i akademik čije su skulpture postavljane diljem svijeta, živio je i stvarao u Zagrebu, no održavao je jaku vezu s rodnim Klanjcem, kojem je naposljetku, pod uvjetom da se u njemu izgradi galerija u kojoj bi se izlagali i prezentirali njegovi radovi, odlučio donirati svoj kiparski opus.
Prema internetskim podacima, Klanjec je hrvatski grad u Krapinsko-zagorskoj županiji s oko tri tisuće stanovnika. Gradić od devetnaest naselja smješten je u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, na obroncima 511 metara visoke Cesarske gore, uz samu hrvatsko-slovensku granicu na rijeci Sutli.
Od Zagreba udaljen pedesetak kilometara u neposrednoj je blizini Tuheljskih Toplica i Zelenjaka, u kom se, za orijentir neupućenima, nalazi spomenik hrvatskoj himni. Status općine dobio je 1993., a 1997. godine i status grada. U tom od davnina jakom obrtničkom središtu i danas djeluju rijetke tekstilne tvrtke – koje se, nažalost, gotovo nigdje drugdje u našoj osiromašenoj zemlji nisu održale – poput Predionice Klanjec ili Splendor tekstila.
I današnji zatvoreni klanječki željeznički kolodvor svjedoči o nekim ljepšim vremenima života do ukinuća pruge kojom se Zagreb povezivao s Celjem, a trenutne slabe prometne veze Klanjec pogađaju kao i mnoge druge hrvatske gradove i krajeve.
Više me puta posao usmjeravao prema tom gradiću i zahvaljujući prvom odlasku tamo, prilikom istraživanja arhitekture tamošnje predionice arhitekta Lavoslava Horvata, doznala sam i jedan pamtljiv podatak.
Isti se ne vezuje uz arhitekturu, već uz neobičnu činjenicu navodnih brojnih brakova sklopljenih između Klančanjki/Klanjčana i Sinjanki/Sinjana, koji su početkom 1960-ih godina novopečene klanječke tekstilce podučavali tajnama uspješnog zanata skovanog u njihovoj svjetski priznatoj tvornici ”Dalmatinka”. Po poduci iz pređe i tkanja očigledno su uslijedile i neke znatno ugodnije poduke te iz tog razloga neka sinjska prezimena otada nastanjuju taj dio Zagorja, a neka pak klanječka Sinj i okolicu.
Vjerujmo takvim pričicama jer su lijepe i sretnog kraja i treba nam ih čim više takvih. Ponovno sam – na putu prema jednom od naših najljepših suvremenih arhitektonskih ostvarenja, velikoj malenoj Hiži nad Kumrovcem kojoj sam se već posvetila jednom od kolumni, uz Klanjec provozana pred par godina, a treći je odlazak tamo, po pozivu Božidara Pejkovića, voditelja Galerije Antun Augustinčić, rezultirao novim poznanstvima, ugodnim stručnim druženjem popraćenim finim telećim ujuškom s graškom i njokicama te naposljetku i ovim tekstom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Spojni hodnik u Galeriji Zrinka Paladino
Povijest bogata znamenitim osobama
Klanječka je povijest bogata znamenitim osobama, među kojima su i brojni Ivekovići – hrvatski jezikoslovac Franjo, sjajni slikar Oton te jednako sjajan arhitekt Ćiril Metod, nadalje tu je i hrvatski jezikoslovac Ivan Broz, pjesnik i autor hrvatske himne Antun Mihanović, slikar i kipar svećenik Marijan Gajšak te naposljetku jedno ime kojem se opravdano detaljnije posvećujemo današnjom kolumnom – ono Antuna Augustinčića.
Velikog hrvatskog kipara 20. stoljeća, za čijega je života (Klanjec, 4. svibnja 1900. – Zagreb, 10. svibnja 1979.) u najljepšem dijelu pitoresknog gradića, točno prekoputa krasnog Franjevačkog samostana i crkve Navještenja Blažene Djevice Marije, 1976. godine otvorena i Galerija Antuna Augustinčića, mjesto pohrane brojnih kiparskih divota jednog nevjerojatno plodnog i zadivljujućeg opusa.
Stoga se ovom kolumnom opravdano prisjećamo života i djela jednog od najvećih imena hrvatske kiparske povijesti 20. stoljeća, čiji sažeti životopis slažemo iz radova vodećeg istraživača Augustinčićeva života i djela, muzejskog savjetnika Davorina Vujčića, djelatnika te Galerije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Augustinčićeva biografija
Završivši u Klanjcu osnovnu školu, Antun je vrlo rano iskazao nevjerojatan talent te sklonost crtanju, modeliranju u glini i drvorezbarstvu. Nakon gimnazije u Zagrebu upisao je studij kiparstva u klasi Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeš-Mihanovića, a diplomirao je 1924. godine u klasi Ivana Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade boravio je od 1924. do 1926. godine u Parizu te studirao i izlagao u Salonu francuskih umjetnika i Salonu neovisnih.
Nadahnjujući se kiparstvom Augustea Rodina i Antoinea Bourdellea oslobađao se akademskog načina oblikovanja skulpture, pronašavši prepoznatljivi osobni likovni izraz u novom realizmu, utemeljenom na utjecajima Meštrovićeve monumentalnosti i Kršinićeva lirizma, posebice uočljivom u monumentalnoj plastici.
Kao jedan od utemeljitelja međuratnog umjetničkog Udruženja „Zemlja“ izlagao je na prvim izložbama istog, 1943. se pridružio partizanskom pokretu, blisko je surađivao s Josipom Brozom Titom, bio je potpredsjednikom AVNOJA-a i autorom je državnog grba i brojnih odlikovanja tadašnje države. Živio je u Moskvi i u Beogradu, a od 1946. godine, kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, u Zagrebu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Postav u Galeriji Zrinka Paladino
Najpoznatija djela
Redovnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti – JAZU (danas HAZU) postao je 1949. godine, od kada je vodio i Majstorsku radionicu za kiparstvo koju su pohađali brojni istaknuti hrvatski kipari.
Prema hrvatskim enciklopedijskim izvorima najznačajnije segmente njegova prebogatog opusa predstavljaju Konjanička figura Józefa Piłsudskog (1937.) postavljena u Katowicama 1990. godine; Spomenik Maršalu Titu u Kumrovcu (1948.); konjanička figura Mir pred zgradom UN-a u New Yorku (1952.-1954.); Spomenik Marinu Držiću u Zagrebu (1963.); Nošenje ranjenika u Sisku (1965.) ili Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici (1973.).
Augustinčić je sjajno modelirao i putena ženska torza, od kojih su najpoznatiji Brijunski akt (1948.) ili Torzo (1952.), oblikovao je medalje i plakete, a brojna njegova ostvarenja, pokraj kojih prolaznici opravdano zastajkuju, rese i najpoznatija hrvatska groblja. Zagreb se, među ostalim, diči i Augustinčićevim skulpturama Brijunski akt u parku Ribnjak te Dječakom s fontane na Svačićevom trgu, objema postavljenim 1954. godine, dok je u Glini 1990. godine postavljena i njegova fontana Majka i dijete (1969.).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Segment spomenika u miru iz 1954. godine Zrinka Paladino
Sjajni rezultati suradnje s Dragom Galićem
Brojnim antologijskim portretima ubrojio se i među najvažnije predstavnike hrvatskog psihološkog portretnoga kiparstva. Sudioniku brojnih domaćih i međunarodnih natječaja, među kojima su i oni za Tiranu, Niš, Dachau, Buenos Aires, Skoplje, Kairo, ili Addis Abebu uručivane su različite nagrade, a velik broj radova mu je i izveden.
Lijepu zanimljivost predstavlja i činjenica da je od sredine 1930-ih pa sve do 1970-ih godina u prostornom sagledavanju i pozicioniranju dojmljivih kiparskih formi Augustinčiću ravnopravnim suradnikom bio veliki hrvatski arhitekt Drago Galić.
Augustinčić 1950-ih u ateljeu na Jabukovcu Arhiv Tošo Dabac / MSU / Grad Zagreb
Tom ovdje samo usputno spomenutom temom detaljnije ćemo se baviti nekom drugom prilikom, no ona zapravo objašnjava cjelovitu uspjelost skulpturalno-arhitektonskih kompozicija dvaju eminentnih umjetnika jednog vremena koje nam je u nasljeđe ostavilo i zadivljujuće memorijalne sklopove, poput i onog po Drugom svjetskom ratu podignutog u Batini. Kada se talent i umijeće spajaju s talentom i umijećem, rezultati i ne mogu biti doli sjajni, a suradnja Augustinčića i Galića to i dokazuje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Održavao je jaku vezu s Klanjcem
Profesor, majstor-kipar i akademik čije su skulpture postavljane diljem svijeta, živio je i stvarao u Zagrebu, no održavao je jaku vezu s rodnim Klanjcem, kojem je naposljetku, pod uvjetom da se u njemu izgradi galerija u kojoj bi se izlagali i prezentirali njegovi radovi, odlučio donirati svoj kiparski opus.
Darovnicu iz 1970. godine pratilo je osnivanje Fonda za izgradnju Galerije, a po idejnom projektu arhitekta Ante Lozice izrađenom uz Augustinčićeve sugestije Zavod za arhitekturu zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta 1973. godine dovršio je glavni i izvedbeni projekt zgrade. Isti potpisuju projektant arhitekture, inženjer Ante Lozica, te konstrukcije, građevinski inženjer Božidar Šneler.
Presjek projekta Galerije iz 1973. godine
Galerija Antuna Augustinčića kao samostalna muzejska ustanova financirana državnim sredstvima otvorena je za javnost 1976. godine izložbom reprezentativnih radova odabranih od samog autora i donatora te se s vremenom razvila u vrijedan muzej skulpture koji od 1993. djeluje kao ustrojbena jedinica Muzeja Hrvatskog zagorja. Tri godine po otvorenju Galerije Antun Augustinčić je preminuo i naposljetku su urne s posmrtnim ostatcima njega i supruge Nade Mikačić položene podno spomenika Nošenje ranjenika u parku skulptura koji okružuje Galeriju u Klanjcu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Galerija na dvije lokacije
Galerija danas kao muzejska ustanova djeluje na dvije lokacije, u Galeriji Antuna Augustinčića s pripadajućim parkom skulptura na Trgu Antuna Mihanovića 10, koja kroz stalni postav predstavlja reprezentativna Augustinčićeva djela, dok su sve ostale aktivnosti Galerije s cjelovitim fundusom objedinjene u zgradi Studija GAA u Ulici dr. Ivana Broza 2, 2016. godine izgrađenoj prema projektu arhitektonskog studija AG Matas iz Zagreba. Ono čemu se ovdje detaljnije približavamo je upravo arhitektura uskoro i četrdesetpetogodišnje Galerije, kojoj godine i nisu odveć naškodile.
Prema riječima višeg kustosa i voditelja Galerije, profesora Božidara Pejkovića Galerija je sukladno općem značaju Augustinčićeva djela otprve zadobila republički značaj, no taj je status pravdala stručnim djelovanjem i razvijanjem u respektabilnu muzejsku ustanovu. Pritom su, naglašava Pejnović, važnu ulogu odigrali i članovi Augustinčićeve obitelji, kćer Rosa, zet Ante Lozica i kasnije njihov sin Ivan. Ivan je očevu osobnu arhivu darovao Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, po čemu ju je dijelom upotpunila i njegova kći Ana Kršinić Lozica, Antina unuka.
Obiteljsku kuću Augustinčićevih s ateljeom u Bulatovoj 14 u Zagrebu ostvario je od 1955. do 1958. godine Augustinčićev prijatelj i suradnik, akademski arhitekt Lavoslav Horvat, pri čemu valja napomenuti da je Horvat upravo u to vrijeme za Tekstilni kombinat Zagreb projektirao i ostvarivao i veliki predionički pogon u Augustinčićevu voljenom Klanjcu, spomenut i u uvodu ovog teksta. Nekoć su se i u našoj zemlji najveći uvažavali i poštivali, a Augustinčićev je život, tijekom kojeg je za suradnje uvijek birao najbolje, čista potvrda te teze.
Galerija i mjesto posmrtnih ostataka Antuna i Nade Augustinčić Zrinka Paladino
Uloga Ante Lozice
Usprkos višedesetljetnoj suradnji i prijateljstvu Majstora kiparstva i arhitekture – Augustinčića i Galića te Horvata, ostvarenje klanječke Galerije bilo je povjereno arhitektu Anti Lozici (Lumbarda, 1922. – Zagreb, 2006.), kiparevu zetu.
Rođenog Korčulanina i diplomiranog inženjera arhitekture uz Augustinčića su vezivale i druge obiteljske veze jer je bio srednjim bratom dvaju akademskih kipara, Ive (Lumbarda, 1910. – Lumbarda, 1943.) i Luje (Lumbarda, 1934. – Zagreb, 2019.), od kojih je Lujo od 1960. do 1963. i sam bio suradnikom Augustinčićeve Majstorske radionice.
Prve skice arhitekta Lozice vezuju se uz 1969. godinu i početke razmišljanja o zavičajnoj Augustinčićevoj galeriji u Klanjcu, koje zahvaljujući očuvanoj grafičkoj dokumentaciji iz dnevnih tiskovina u arhivu Galerije prilažemo i ovdje.
Skica Galerije iz 1969. godine Fototeka Galerije Antuna AugustinčićaGradnja Galerije 1974. godina Fototeka Galerije Antuna Augustinčića
Koncept gradnje Galerije
Oblikovni koncept gradnje natkrivene ambijentalno karakterističnim višestrešnim krovištima, u Zagorju povijesno pokrivanim i škopom-slamom, uvažen je i prvim skicama te je naposljetku definiran izvedbenim, tehnološki naprednijim arhitektonskim rješenjem gradnje u crvenoj fasadnoj opeci i biber crijepu.
Dva strma četverostrešna drvena krova nad krilima građevine povezuje plići dvostrešni krov središnjeg dijela, pri čemu su svi segmenti višedijelnog krovišta jednim svojim dijelom rastvoreni kontinuiranim pleksiglas-svjetlicima.
Pritom je najviši, sjeverni segment razvedenog volumena ostvaren sa svodnim svjetlikom uzduž krovnog sljemena, dok krovove dvaju nižih dijelova obilježavaju kontinuirani pleksiglas-svjetlici položeni uzduž jedne krovne strehe, nevidljivi pri pogledu na glavno, ulazno pročelje.
Jednostavni je tako ”U” tlocrt s dvama krajnjim kraćim krilima nad osnovnom osi osigurao čistu istočnu ulaznu partiju s konzolnom betonskom nadstrešnicom, ali i zapadnu dvorišnu terasu smještenu među pobočnim krilima. Do u ozelenjeni teren blago upuštenog volumena u fasadnoj opeci vode pristupne stepenice u klinker-opeci, kojom su popločane i sve obodne površine i terase.
Upečatljivim projektom, kojim su uvažene osnovne oblikovne karakteristike tradicijske zagorske arhitekture, ostvarena je nosiva armiranobetonska krovna konstrukcija koja predstavlja imitaciju drvenog roženičkog krovišta s pajantom zatvorenog elementima klasičnog drvenog krovišta – rogovima, letvama i daskama. Krovnu konstrukciju podupiru elegantni armiranobetonski stupovi i zahvaljujući tom konstruktivnom sistemu nad svim je zatvorenim obodnim zidovima omogućen „šlic“ kontinuiranog ostakljena pod krovnom kosinom.
Galerija je tako i uz zatvorene zidove osigurana primjerenom količinom dnevnog svjetla, ali i sjajnim vizurama na pitomi zagorski kraj koji je okružuje i koji poput vijenca kruni dojmljiva Augustinčićeva ostvarenja u njezinoj zaštićenoj utrobi. Najjednostavniji drveni postamenti nad podovima u šarenoj klinker opeci žutih i smeđih tonova bazama su nevjerojatnih djela Majstora koji je ispravno procijenio način na koji ih valja izložiti.
Djela su predstavljena u punom sjaju
Udomljavanje remek-djela predstavlja jedan od najtežih arhitektonskih zadataka, no pročišćena arhitektura klanječke Galerije svojim „stanarima“ omogućuje prezentaciju njihove ljepote u punom sjaju. Augustinčićeva pak djela postavljena na otvorenom u parku skulptura Galerije nadovezuju se na sjajna ostvarenja unutar skladne i umirene arhitektonske opne koja ih štiti i zahvaljujući čijoj se konstruktivnoj visini upoznajemo i s djelima zadivljujuće velikog mjerila.
Stražnja terasa s krhkim metalnim stupovima natkrivenim elegantnom drvenom pergolom rastvara se i spušta prema vrtu kojeg bi svakako trebalo revitalizirati u najvrjednijim hortikulturnim i pratećim vodnim elementima, napose po pitanju kružne fontane nad kojom se nadvija Dječačić, Zagrepčanima poznat s fontane parka na Svačićevu trgu.
Stražnja strana Galerije Zrinka Paladino
Galerija zaslužuje sanaciju
Zahvaljujući brizi i skrbi voditelja i zaposlenika, stanje Galerije je uredno i održavano, no vrijeme je ostavilo traga na njezinoj vanjštini i u unutrašnjosti. Promišljen pristup sanaciji i obnovi vrijedne građevine i njezina ozelenjenog okoliša iziskuje osiguranje značajnih financijskih sredstava, no Galerija Antuna Augustinčića to zaslužuje.
Kako god – kulturološki ili povijesno, ambijentalno ili graditeljski – vrijednosno ocjenjivali taj klanječki sklop, sučeljavamo se sa zaključkom o golemoj vrijednosti koja zavrjeđuje i izradu rješenja o uspostavljanju svojstva kulturnog dobra. Augustinčić, njegovo djelo i otisci ljepote kojima nas je za života i po smrti zadužio zaslužuju pojedinačnu i svaku drugu zaštitu. Ne samo zbog naše prošlosti, već primarno budućnosti koja će ocjenjivati i nas, naša postupanja i tragove.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Paladino: Nekoć su se i u našoj zemlji najveći uvažavali i poštivali. Dokaz je životna priča Antuna Augustinčića
Zrinka Paladino o velikom Antunu Augustinčiću, njegovom Klanjcu i galeriji s njegovim imenom
Profesor, majstor-kipar i akademik čije su skulpture postavljane diljem svijeta, živio je i stvarao u Zagrebu, no održavao je jaku vezu s rodnim Klanjcem, kojem je naposljetku, pod uvjetom da se u njemu izgradi galerija u kojoj bi se izlagali i prezentirali njegovi radovi, odlučio donirati svoj kiparski opus.
Prema internetskim podacima, Klanjec je hrvatski grad u Krapinsko-zagorskoj županiji s oko tri tisuće stanovnika. Gradić od devetnaest naselja smješten je u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, na obroncima 511 metara visoke Cesarske gore, uz samu hrvatsko-slovensku granicu na rijeci Sutli.
Od Zagreba udaljen pedesetak kilometara u neposrednoj je blizini Tuheljskih Toplica i Zelenjaka, u kom se, za orijentir neupućenima, nalazi spomenik hrvatskoj himni. Status općine dobio je 1993., a 1997. godine i status grada. U tom od davnina jakom obrtničkom središtu i danas djeluju rijetke tekstilne tvrtke – koje se, nažalost, gotovo nigdje drugdje u našoj osiromašenoj zemlji nisu održale – poput Predionice Klanjec ili Splendor tekstila.
I današnji zatvoreni klanječki željeznički kolodvor svjedoči o nekim ljepšim vremenima života do ukinuća pruge kojom se Zagreb povezivao s Celjem, a trenutne slabe prometne veze Klanjec pogađaju kao i mnoge druge hrvatske gradove i krajeve.
Veza Klanjca i Sinja
Više me puta posao usmjeravao prema tom gradiću i zahvaljujući prvom odlasku tamo, prilikom istraživanja arhitekture tamošnje predionice arhitekta Lavoslava Horvata, doznala sam i jedan pamtljiv podatak.
Isti se ne vezuje uz arhitekturu, već uz neobičnu činjenicu navodnih brojnih brakova sklopljenih između Klančanjki/Klanjčana i Sinjanki/Sinjana, koji su početkom 1960-ih godina novopečene klanječke tekstilce podučavali tajnama uspješnog zanata skovanog u njihovoj svjetski priznatoj tvornici ”Dalmatinka”. Po poduci iz pređe i tkanja očigledno su uslijedile i neke znatno ugodnije poduke te iz tog razloga neka sinjska prezimena otada nastanjuju taj dio Zagorja, a neka pak klanječka Sinj i okolicu.
Vjerujmo takvim pričicama jer su lijepe i sretnog kraja i treba nam ih čim više takvih. Ponovno sam – na putu prema jednom od naših najljepših suvremenih arhitektonskih ostvarenja, velikoj malenoj Hiži nad Kumrovcem kojoj sam se već posvetila jednom od kolumni, uz Klanjec provozana pred par godina, a treći je odlazak tamo, po pozivu Božidara Pejkovića, voditelja Galerije Antun Augustinčić, rezultirao novim poznanstvima, ugodnim stručnim druženjem popraćenim finim telećim ujuškom s graškom i njokicama te naposljetku i ovim tekstom.
Povijest bogata znamenitim osobama
Klanječka je povijest bogata znamenitim osobama, među kojima su i brojni Ivekovići – hrvatski jezikoslovac Franjo, sjajni slikar Oton te jednako sjajan arhitekt Ćiril Metod, nadalje tu je i hrvatski jezikoslovac Ivan Broz, pjesnik i autor hrvatske himne Antun Mihanović, slikar i kipar svećenik Marijan Gajšak te naposljetku jedno ime kojem se opravdano detaljnije posvećujemo današnjom kolumnom – ono Antuna Augustinčića.
Velikog hrvatskog kipara 20. stoljeća, za čijega je života (Klanjec, 4. svibnja 1900. – Zagreb, 10. svibnja 1979.) u najljepšem dijelu pitoresknog gradića, točno prekoputa krasnog Franjevačkog samostana i crkve Navještenja Blažene Djevice Marije, 1976. godine otvorena i Galerija Antuna Augustinčića, mjesto pohrane brojnih kiparskih divota jednog nevjerojatno plodnog i zadivljujućeg opusa.
Stoga se ovom kolumnom opravdano prisjećamo života i djela jednog od najvećih imena hrvatske kiparske povijesti 20. stoljeća, čiji sažeti životopis slažemo iz radova vodećeg istraživača Augustinčićeva života i djela, muzejskog savjetnika Davorina Vujčića, djelatnika te Galerije.
Augustinčićeva biografija
Završivši u Klanjcu osnovnu školu, Antun je vrlo rano iskazao nevjerojatan talent te sklonost crtanju, modeliranju u glini i drvorezbarstvu. Nakon gimnazije u Zagrebu upisao je studij kiparstva u klasi Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeš-Mihanovića, a diplomirao je 1924. godine u klasi Ivana Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade boravio je od 1924. do 1926. godine u Parizu te studirao i izlagao u Salonu francuskih umjetnika i Salonu neovisnih.
Nadahnjujući se kiparstvom Augustea Rodina i Antoinea Bourdellea oslobađao se akademskog načina oblikovanja skulpture, pronašavši prepoznatljivi osobni likovni izraz u novom realizmu, utemeljenom na utjecajima Meštrovićeve monumentalnosti i Kršinićeva lirizma, posebice uočljivom u monumentalnoj plastici.
Kao jedan od utemeljitelja međuratnog umjetničkog Udruženja „Zemlja“ izlagao je na prvim izložbama istog, 1943. se pridružio partizanskom pokretu, blisko je surađivao s Josipom Brozom Titom, bio je potpredsjednikom AVNOJA-a i autorom je državnog grba i brojnih odlikovanja tadašnje države. Živio je u Moskvi i u Beogradu, a od 1946. godine, kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, u Zagrebu.
Najpoznatija djela
Redovnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti – JAZU (danas HAZU) postao je 1949. godine, od kada je vodio i Majstorsku radionicu za kiparstvo koju su pohađali brojni istaknuti hrvatski kipari.
Prema hrvatskim enciklopedijskim izvorima najznačajnije segmente njegova prebogatog opusa predstavljaju Konjanička figura Józefa Piłsudskog (1937.) postavljena u Katowicama 1990. godine; Spomenik Maršalu Titu u Kumrovcu (1948.); konjanička figura Mir pred zgradom UN-a u New Yorku (1952.-1954.); Spomenik Marinu Držiću u Zagrebu (1963.); Nošenje ranjenika u Sisku (1965.) ili Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici (1973.).
Augustinčić je sjajno modelirao i putena ženska torza, od kojih su najpoznatiji Brijunski akt (1948.) ili Torzo (1952.), oblikovao je medalje i plakete, a brojna njegova ostvarenja, pokraj kojih prolaznici opravdano zastajkuju, rese i najpoznatija hrvatska groblja. Zagreb se, među ostalim, diči i Augustinčićevim skulpturama Brijunski akt u parku Ribnjak te Dječakom s fontane na Svačićevom trgu, objema postavljenim 1954. godine, dok je u Glini 1990. godine postavljena i njegova fontana Majka i dijete (1969.).
Sjajni rezultati suradnje s Dragom Galićem
Brojnim antologijskim portretima ubrojio se i među najvažnije predstavnike hrvatskog psihološkog portretnoga kiparstva. Sudioniku brojnih domaćih i međunarodnih natječaja, među kojima su i oni za Tiranu, Niš, Dachau, Buenos Aires, Skoplje, Kairo, ili Addis Abebu uručivane su različite nagrade, a velik broj radova mu je i izveden.
Lijepu zanimljivost predstavlja i činjenica da je od sredine 1930-ih pa sve do 1970-ih godina u prostornom sagledavanju i pozicioniranju dojmljivih kiparskih formi Augustinčiću ravnopravnim suradnikom bio veliki hrvatski arhitekt Drago Galić.
Tom ovdje samo usputno spomenutom temom detaljnije ćemo se baviti nekom drugom prilikom, no ona zapravo objašnjava cjelovitu uspjelost skulpturalno-arhitektonskih kompozicija dvaju eminentnih umjetnika jednog vremena koje nam je u nasljeđe ostavilo i zadivljujuće memorijalne sklopove, poput i onog po Drugom svjetskom ratu podignutog u Batini. Kada se talent i umijeće spajaju s talentom i umijećem, rezultati i ne mogu biti doli sjajni, a suradnja Augustinčića i Galića to i dokazuje.
Održavao je jaku vezu s Klanjcem
Profesor, majstor-kipar i akademik čije su skulpture postavljane diljem svijeta, živio je i stvarao u Zagrebu, no održavao je jaku vezu s rodnim Klanjcem, kojem je naposljetku, pod uvjetom da se u njemu izgradi galerija u kojoj bi se izlagali i prezentirali njegovi radovi, odlučio donirati svoj kiparski opus.
Darovnicu iz 1970. godine pratilo je osnivanje Fonda za izgradnju Galerije, a po idejnom projektu arhitekta Ante Lozice izrađenom uz Augustinčićeve sugestije Zavod za arhitekturu zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta 1973. godine dovršio je glavni i izvedbeni projekt zgrade. Isti potpisuju projektant arhitekture, inženjer Ante Lozica, te konstrukcije, građevinski inženjer Božidar Šneler.
Galerija Antuna Augustinčića kao samostalna muzejska ustanova financirana državnim sredstvima otvorena je za javnost 1976. godine izložbom reprezentativnih radova odabranih od samog autora i donatora te se s vremenom razvila u vrijedan muzej skulpture koji od 1993. djeluje kao ustrojbena jedinica Muzeja Hrvatskog zagorja. Tri godine po otvorenju Galerije Antun Augustinčić je preminuo i naposljetku su urne s posmrtnim ostatcima njega i supruge Nade Mikačić položene podno spomenika Nošenje ranjenika u parku skulptura koji okružuje Galeriju u Klanjcu.
Galerija na dvije lokacije
Galerija danas kao muzejska ustanova djeluje na dvije lokacije, u Galeriji Antuna Augustinčića s pripadajućim parkom skulptura na Trgu Antuna Mihanovića 10, koja kroz stalni postav predstavlja reprezentativna Augustinčićeva djela, dok su sve ostale aktivnosti Galerije s cjelovitim fundusom objedinjene u zgradi Studija GAA u Ulici dr. Ivana Broza 2, 2016. godine izgrađenoj prema projektu arhitektonskog studija AG Matas iz Zagreba. Ono čemu se ovdje detaljnije približavamo je upravo arhitektura uskoro i četrdesetpetogodišnje Galerije, kojoj godine i nisu odveć naškodile.
Prema riječima višeg kustosa i voditelja Galerije, profesora Božidara Pejkovića Galerija je sukladno općem značaju Augustinčićeva djela otprve zadobila republički značaj, no taj je status pravdala stručnim djelovanjem i razvijanjem u respektabilnu muzejsku ustanovu. Pritom su, naglašava Pejnović, važnu ulogu odigrali i članovi Augustinčićeve obitelji, kćer Rosa, zet Ante Lozica i kasnije njihov sin Ivan. Ivan je očevu osobnu arhivu darovao Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, po čemu ju je dijelom upotpunila i njegova kći Ana Kršinić Lozica, Antina unuka.
Obiteljsku kuću Augustinčićevih s ateljeom u Bulatovoj 14 u Zagrebu ostvario je od 1955. do 1958. godine Augustinčićev prijatelj i suradnik, akademski arhitekt Lavoslav Horvat, pri čemu valja napomenuti da je Horvat upravo u to vrijeme za Tekstilni kombinat Zagreb projektirao i ostvarivao i veliki predionički pogon u Augustinčićevu voljenom Klanjcu, spomenut i u uvodu ovog teksta. Nekoć su se i u našoj zemlji najveći uvažavali i poštivali, a Augustinčićev je život, tijekom kojeg je za suradnje uvijek birao najbolje, čista potvrda te teze.
Uloga Ante Lozice
Usprkos višedesetljetnoj suradnji i prijateljstvu Majstora kiparstva i arhitekture – Augustinčića i Galića te Horvata, ostvarenje klanječke Galerije bilo je povjereno arhitektu Anti Lozici (Lumbarda, 1922. – Zagreb, 2006.), kiparevu zetu.
Rođenog Korčulanina i diplomiranog inženjera arhitekture uz Augustinčića su vezivale i druge obiteljske veze jer je bio srednjim bratom dvaju akademskih kipara, Ive (Lumbarda, 1910. – Lumbarda, 1943.) i Luje (Lumbarda, 1934. – Zagreb, 2019.), od kojih je Lujo od 1960. do 1963. i sam bio suradnikom Augustinčićeve Majstorske radionice.
Prve skice arhitekta Lozice vezuju se uz 1969. godinu i početke razmišljanja o zavičajnoj Augustinčićevoj galeriji u Klanjcu, koje zahvaljujući očuvanoj grafičkoj dokumentaciji iz dnevnih tiskovina u arhivu Galerije prilažemo i ovdje.
Koncept gradnje Galerije
Oblikovni koncept gradnje natkrivene ambijentalno karakterističnim višestrešnim krovištima, u Zagorju povijesno pokrivanim i škopom-slamom, uvažen je i prvim skicama te je naposljetku definiran izvedbenim, tehnološki naprednijim arhitektonskim rješenjem gradnje u crvenoj fasadnoj opeci i biber crijepu.
Dva strma četverostrešna drvena krova nad krilima građevine povezuje plići dvostrešni krov središnjeg dijela, pri čemu su svi segmenti višedijelnog krovišta jednim svojim dijelom rastvoreni kontinuiranim pleksiglas-svjetlicima.
Pritom je najviši, sjeverni segment razvedenog volumena ostvaren sa svodnim svjetlikom uzduž krovnog sljemena, dok krovove dvaju nižih dijelova obilježavaju kontinuirani pleksiglas-svjetlici položeni uzduž jedne krovne strehe, nevidljivi pri pogledu na glavno, ulazno pročelje.
Galerija je upečatljiv projekt
Jednostavni je tako ”U” tlocrt s dvama krajnjim kraćim krilima nad osnovnom osi osigurao čistu istočnu ulaznu partiju s konzolnom betonskom nadstrešnicom, ali i zapadnu dvorišnu terasu smještenu među pobočnim krilima. Do u ozelenjeni teren blago upuštenog volumena u fasadnoj opeci vode pristupne stepenice u klinker-opeci, kojom su popločane i sve obodne površine i terase.
Upečatljivim projektom, kojim su uvažene osnovne oblikovne karakteristike tradicijske zagorske arhitekture, ostvarena je nosiva armiranobetonska krovna konstrukcija koja predstavlja imitaciju drvenog roženičkog krovišta s pajantom zatvorenog elementima klasičnog drvenog krovišta – rogovima, letvama i daskama. Krovnu konstrukciju podupiru elegantni armiranobetonski stupovi i zahvaljujući tom konstruktivnom sistemu nad svim je zatvorenim obodnim zidovima omogućen „šlic“ kontinuiranog ostakljena pod krovnom kosinom.
Galerija je tako i uz zatvorene zidove osigurana primjerenom količinom dnevnog svjetla, ali i sjajnim vizurama na pitomi zagorski kraj koji je okružuje i koji poput vijenca kruni dojmljiva Augustinčićeva ostvarenja u njezinoj zaštićenoj utrobi. Najjednostavniji drveni postamenti nad podovima u šarenoj klinker opeci žutih i smeđih tonova bazama su nevjerojatnih djela Majstora koji je ispravno procijenio način na koji ih valja izložiti.
Djela su predstavljena u punom sjaju
Udomljavanje remek-djela predstavlja jedan od najtežih arhitektonskih zadataka, no pročišćena arhitektura klanječke Galerije svojim „stanarima“ omogućuje prezentaciju njihove ljepote u punom sjaju. Augustinčićeva pak djela postavljena na otvorenom u parku skulptura Galerije nadovezuju se na sjajna ostvarenja unutar skladne i umirene arhitektonske opne koja ih štiti i zahvaljujući čijoj se konstruktivnoj visini upoznajemo i s djelima zadivljujuće velikog mjerila.
Stražnja terasa s krhkim metalnim stupovima natkrivenim elegantnom drvenom pergolom rastvara se i spušta prema vrtu kojeg bi svakako trebalo revitalizirati u najvrjednijim hortikulturnim i pratećim vodnim elementima, napose po pitanju kružne fontane nad kojom se nadvija Dječačić, Zagrepčanima poznat s fontane parka na Svačićevu trgu.
Galerija zaslužuje sanaciju
Zahvaljujući brizi i skrbi voditelja i zaposlenika, stanje Galerije je uredno i održavano, no vrijeme je ostavilo traga na njezinoj vanjštini i u unutrašnjosti. Promišljen pristup sanaciji i obnovi vrijedne građevine i njezina ozelenjenog okoliša iziskuje osiguranje značajnih financijskih sredstava, no Galerija Antuna Augustinčića to zaslužuje.
Kako god – kulturološki ili povijesno, ambijentalno ili graditeljski – vrijednosno ocjenjivali taj klanječki sklop, sučeljavamo se sa zaključkom o golemoj vrijednosti koja zavrjeđuje i izradu rješenja o uspostavljanju svojstva kulturnog dobra. Augustinčić, njegovo djelo i otisci ljepote kojima nas je za života i po smrti zadužio zaslužuju pojedinačnu i svaku drugu zaštitu. Ne samo zbog naše prošlosti, već primarno budućnosti koja će ocjenjivati i nas, naša postupanja i tragove.