Nekad je nužno odabrati stranu

Patti Smith napisala je esej o svom blagom debaklu na dodjeli Nobela, i to je najbolje što smo danas pročitali

Prenosimo njezin veliki tekst iz The New Yorkera

Prod DB © Thirteen/WNET New York / DR
PATTI SMITH: DREAM OF LIFE documentaire de Steven Sebring 2008 USA
avec Patti Smith
chanteuse, concert, icone rock, micro
autre titre: Untitled Patti Smith Project (USA working title), Image: 174122180, License: Rights-managed, Restrictions: NO RESTRICTION, Model Release: no, Credit line: Profimedia, Visual movies
FOTO: Profimedia, Visual movies

Velika Patti Smith napisala je za The New Yorker osvrt na svoj nastup na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade na kojoj je izvela pjesmu u čast Boba Dylana, ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost.

Njezin esej prenosimo u cijelosti.


Rodila sam se u Chicagu 30. prosinca 1946. godine usred snježne oluje. Moj tata morao je pomagati vozaču taksija da se probije kroz mećavu. Kroz otvoreni prozor gledao je što se događa na cesti dok je moja mama imala trudove.

Bila sam sitno novorođenče pa se moj otac svojski trudio održati me na životu držeći me iznad kade s vrelom vodom kako bih lakše disala. Razmišljat ću o njima na pozornici Riviera Theatrea u Chicagu na svoj 70. rođendan.

Unatoč emocionalnoj, napetoj atmosferi koja je pratila predsjedničke izbore, trudila sam se tijekom prosinca baviti pozitivnim stvarima, pripremati se za proslavu Nove godine i brinuti se za obitelj. No, znala sam da me, prije nego što nastupim u Chicagu, čeka još jedan važan nastup u 2016. godini.

Uplašila sam se kad sam čula da je Dylan dobitnik

U rujnu su me, naime, zamolili da nastupim na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade kako bih odala počast dobitniku Nobela za književnost čije je ime tada još bilo nepoznato. Taj je nastup značio da ću provesti nekoliko dana u Stockholmu u prekrasnom hotelu iz kojeg puca veličanstven pogled. Bila je to časna prilika za zasjati, kontemplirati i pisati. Odabrala sam jednu od svojih pjesama koja mi se učinila podobnom za izvedbu s orkestrom.

No, kad je objavljeno da je nagradu dobio Bob Dylan i da ju je prihvatio, ideja da izvedem svoju pjesmu nije mi se više činila dobrom. Našla sam se u neočekivanoj situaciji i prevladali su me oprečni osjećaji.

Jesam li dorasla tom zadatku? Bi li Bob Dylan, čovjek kojeg nikad ne bih voljela razočarati, bio zadovoljan mojim nastupom? Budući da sam se obvezala da ću nastupiti, nakon dugog premišljanja izabrala sam A Hard Rain’s A-Gonna Fall, pjesmu koju volim još od svojih tinejdžerskih dana i omiljenu pjesmu mog, sad već pokojnog supruga.

Mislila sam da sam spremna za ono što me čeka

Otada sam svaki slobodni trenutak uvježbavala tu pjesmu kako bih bila sigurna da znam svaki stih i kako bih publiku mogla uvjeriti u značenje svakog tog stiha. Budući da i sama imam plavookog sina, s velikim sam zadovoljstvom i odlučnošću pjesmu pjevala samoj sebi i to u originalnom tonalitetu. Naumila sam pjesmu izvesti upravo onako kako je napisana, ali i onako kako to odgovara mojim sposobnostima. Kupila sam novo odijelo i potšišala sam kosu. Osjećala sam se spremnom.

Na dan dodjele nagrade probudila sam se malo anksiozna. Lijevalo je k’o iz kabla, kiša nije jenjavala. Oblačeći se, prošla sam kroz pjesmu dosta sigurno. U lobiju hotela srela sam prekrasnu Japanku obučenu u tradicionalnu odjeću – izvezeni krem kimono do poda i sandale. Kosa joj je bila savršeno uglađena.

Rekla mi je da je u Stockholmu kako bi odala počast svom šefu, dobitniku Nobelove nagrade za medicinu, ali vrijeme nije bilo na njezinoj strani. Izgledaš prekrasno, rekla sam joj, i ne postoji ta kiša ili taj vjetar koji bi to mogli promijeniti. Dok sam stigla do koncertne dvorane, počelo je sniježiti. Proba s orkestrom bila je savršena. Imala sam vlastitu garderobu s klavirom, poslužili su mi čaj i toplu juhu. Bilo mi je jasno da se ljudi vesele nastupu. Sve je bilo preda mnom.

Mama mi je kupila moj prvi Dylanov album

Razmišljala sam o svojoj majci koja mi je kupila moj prvi Dylanov album kad mi nije bilo još niti 16. Bio je na akciji i kupila ga je od svojih napojnica. “Izgledao je kao netko tko bi ti se sviđao”, rekla mi je. Neprestano sam vrtjela taj album, a omiljena pjesma s tog albuma bila mi je A Hard Rain’s A-Gonna Fall. Pomislila sam kako bez obzira na to što ne živim u eri Arthura Rimbauda živim u vremenu Boba Dylana. Sjetila sam se i svog pokojnog supruga i naših zajedničkih nastupa na kojima bismo izvodili tu pjesmu.

I onda je iznenada došlo vrijeme za moj nastup. Orkestar je bio raspoređen po balkonu nadgledavajući pozornicu na kojoj su sjedili kralj, kraljevska obitelj i laureati. Večer se odvijala prema planu. Sjedeći tamo, razmišljala sam o dosadašnjim laureatima koji su hodali prema kralju kako bi primili svoju nagradu. Herman Hesse, Thomas Mann, Albert Camus.

Kad je objavljeno da je Bob Dylan ovogodišnji dobitnik nagrade, osjetila sam kako mi srce ubrzano lupa. Nakon što je pročitan dirljiv govor posvećen njemu, čula sam svoje ime i ustala. Kao u bajci, stajala sam pred švedskim kraljem i kraljicom i nekim od najvećih umova na svijetu naoružana pjesmom čiji je svaki stih bio prožet iskustvom i eklektičnošću pjesnika koji ih je skovao.

Prevladali su me osjećaji i morala sam se zaustaviti

Nakon uvodnih nota čula sam sebe kako pjevam. Moj prvi stih bio je osrednji, pomalo nesiguran, ali bila sam sigurna da ću se smiriti. No umjesto toga pregazila me lavina osjećaja i to takvim intenzitetom da nisam bila u stanju nositi se s njom. Krajičkom oka vidjela sam golemi stalak televizijske kamere, sve dostojanstvenike i ljude iza njih. Nenaviknuta na takavu nervozu, nisam mogla nastaviti. Nisam zaboravila stihove, koji su sad već dio mene. Jednostavno ih nisam mogla iznijeti.

Taj čudni osjećaj nije prestao biti manje intenzivan niti je nestao, nego je okrutno ostao zalijepljen za mene. Bila sam primorana stati, ispričati se i onda još jednom pokušati, bez obzira na svoje stanje, i pjevati cijelim svojim bićem i dalje boreći se sa situacijom.

Bila sam itekako svjesna početka pjesme koji počinje stihom I stumbled alongside of twelve misty mountains, a završava stihom And I’ll know my song well before I start singing. Sjedavši, osjetila sam istovremeno ponižavajuću bol neuspjeha i čudnu spoznaju da sam nekako ušla i istinski živjela svijet pjesme.

Ljudi su se povezali s mojim neuspjehom

Kasnije, na domjenku, sjedila sam preko puta američke ambasadorice – prekrasne, elokvente Amerikanke iranskih korijena. Ona je trebala pročitati Dylanovo pismo prije kraja domjenka. Čitala je besprijekorno i nisam se mogla oteti dojmu kako u njegovom kutu stoje dvije jake žene. Jedna koja je posrnula i druga koja nije, a i dalje je jedina misija obiju bila ta da veličaju njegovo djelo.

Kad sam se probudila idućeg jutra, padao je snijeg. U sobi za doručak pozdravili su me mnogi nobelovci. Pokazali su suosjećanje za moju vrlo javnu borbu. Rekli su mi da sam odradila dobar posao. Voljela bih da sam bila bolja, rekla sam. Ne, ne, odgovorili su mi, nitko od nas to ne bi volio. Mi smo Vašu izvedbu doživjeli kao metaforu naših vlastitih borbi.

Riječi pohvale nastavile su se i tijekom dana pa sam se pomirila s višom istinom svoje dužnosti. Zašto proizvodimo svoju umjetnost? Zašto nastupamo? Radimo to, prije svega, zbog zabave i transformacije ljudi. Sve što radimo, radimo za ljude. Pjesma nije zahtijevala ništa. Autor pjesme nije zahtijevao ništa. Stoga, zašto bih ja trebala zahtijevati išta?

I neuspjeh je važan dio života

Kad je moj suprug Fred umro, otac mi je rekao da vrijeme ne liječi naše rane nego nam samo daje alat da se s njima nosimo. Shvatila sam da je to točno i kod najvećih i kod najmanjih problema. Gledajući prema budućnosti, sigurna sam kako nedaće neće nestati i kako ćemo svi i dalje trebati biti na oprezu.

Godina se približava kraju, 30. prosinca izvest ću pjesmu Horses sa svojim bendom, sinom i kćeri u svom rodnom gradu. I sve ono što sam vidjela i iskusila bit će u meni, a žaljenje koje me toliko pogodilo pomiješat će se sa svim ostalim trenucima. 70 godina trenutaka, 70 godina ljudskog postojanja.