Pedro Almodóvar u razgovoru za Telegram: 'Volio bih napraviti SF film o replikantima'
'Čudan način života', kratki vestern s Pedrom Pascalom i Ethanom Hawkeom, od četvrtka igra u Cineplexxu i odabranim kinima
Već u najranijoj fazi, u ulozi Silve zamišljao je Pedra Pascala, sjajnoga glumca ogromnog raspona, a Ethan Hawke učinio mu se kao dobar odabir zbog tvrdoće i strogoće koju može unijeti u ulogu
Pedro Almodóvar već je čekao za svojim radnim stolom. Iza njega police s knjigama, nekoliko vintage figurica i par predmeta čiju namjenu ne mogu odgonetnuti. Oduvijek osjetljiv na svjetlo, sad mu je ipak bilo dovoljno ugodno da se pojavi bez prepoznatljivih sunčanih naočala. Slobodno razbarušena sijeda kosa dominirala je njegovim likom, bradu i dalje održava kratkom. Obučen je ležerno, ispod crne košulje nazire se upečatljiva ružičasta majica.
Kasno je poslijepodne i proslavljeni oskarovac, autor kultnih filmova kao što su “Žene na rubu živčanog sloma”, “Sve o mojoj majci” i “Pričaj s njom”, isprva djeluje pomalo umorno, gotovo pospano. “Glas mi je dosta loše, nekako hrapav, u zadnje vrijeme imam problema s tim”, isprikom otvara razgovor koji vodimo Zoomom. “Nadam se da ćemo se ipak dobro razumjeti.” Njegova prevoditeljica također kao da treba neko vrijeme da se uštima pa nespretno petlja po snimaču (Recording stopped, recording in progress, rano se oglasio program, prekinuvši Almodóvara usred rečenice).
Španjolski se redatelj nakratko smete, ali ne gubi tok misli. Inicijalno razgovaramo na engleskom, ali se onda, možda posve nesvjesno ili radi preciznijeg izraza, iznenada prebacuje na španjolski. Do kraja ih koristi naizmjenično. Kako intervju odmiče, djeluje sve opuštenijim, zainteresiranijim, kao da se razvedrio; govori o prošlosti i budućnosti, ranim težnjama i neostvarenim željama.
Četrdeset i pet minuta razgovora – posvećenog u prvom redu njegovu kratkom vesternu “Čudan način života” (“Strange Way of Life”) – prolazi za čas.
Na vestern se u svojim radovima već referirao
Almodóvar izlaže nadugačko, najprije posve mimo pitanja o utjecaju klasičnog vesterna na njegov opus i novi film specifično. “Prva scena koju sam napisao ona je u kojoj se ljubavnici probude nakon burne noći seksa i alkohola”, govori. “U samom startu zamišljao sam ih kao kauboje.” To je bilo prije nekoliko godina i nije imao jasnu ideju što će točno napraviti s tim, ali kad su mu iz Yves Saint-Laurenta predložili suradnju na filmu, znao je da bi upravo to mogla biti dobra priča. Glavne uloge povjerio je Pedru Pascalu i Ethanu Hawkeu.
Nije, kaže, konkretno razmišljao o tome da radi vestern, ali istina je da je taj žanr svakako dio filmske ikonografije na koju se već ranije referirao u svojim filmovima, primjerice u “Matadoru” (1986.). Reprezentacija homoseksualnosti u ranijim je vesternima bila tabu, govori, ali svejedno u nekima od njih prepoznaje takve momente.
“U mnogim bliskim prijateljstvima čini se da postoji mogućnost kako je riječ o ljubavnicima“, napominje redatelj. Za primjer daje film “Warlock” Edwarda Dmytryka, u kojem likovi Henryja Fonde i Anthonyja Quinna imaju odnos koji “nema smisla osim ako nije riječ o gej komponenti, iako ona, dakako, tada nije mogla biti eksplicitna”. “Ako je bilo što drugo u pitanju, taj je film promašen”, smatra.
‘Brokeback Mountain’ kao važan prethodnik
Problematiziranje homoseksualnosti posebno mu je zanimljivo zbog toga što u pojedinim filmskim žanrovima ili profesijama – primjerice, profesionalnom nogometu – i dalje u mnogočemu ostaje tabu. Borci s bikovima, koji su u njegovim filmovima više puta dobivali značajan prostor, također, ističe, bježe od toga.
Uostalom, nije ni Hollywood dovoljno odmaknuo, govori, iako je “Brokeback Mountain” Anga Leeja “učinio mnogo, ima tome sad već gotovo dvadeset godina”. Zanimljivo, o ulozi tog filma kao preteče “Čudnog načina života” slavni Španjolac ističe kako ga možda i ne smatra vesternom u užem smislu. Osim što se tako oblače i što imaju kaubojske šešire, “likovi nisu uistinu kauboji, nego su pastiri” a to, pojašnjava, ne vidi kao tipični vestern.
Film inače počinje melankoličnom pjesmom jednog sporednog lika, i u tom smislu Almodóvar naglašava da mu je važna određena “muževna ranjivost” takvog tipa glazbe, između ostaloga i portugalskog fada. Ta uvodna sekvenca elegantno postavlja kulisu za ono što slijedi.
‘Španjolska je preživjela zbog svojih žena’
Rođen 1949. u gradiću Calzada de Calatrava u središnjoj Španjolskoj, Almodóvar je bio sve osim predestiniran za veliku karijeru u filmu. Skromnog podrijetla, njegov otac godinama se snalazio kako je znao; nakon propasti posla s proizvodnjom vina, obitelj seli na krajnji zapad Španjolske. Obitelj su Pedro, njegovi roditelji, dvije sestre i brat. Kako je to tada mahom bio slučaj, žene apsolutno dominiraju njegovim odgojem.
“Španjolska je preživjela poslijeratni period zbog svojih žena”, rekao je jednom prilikom. Tipičnog španjolskog oca svog vremena opisat će kao “represivnog i kastrirajućeg”.
Budući da je bila pismena, što tada zasigurno nije bilo uobičajeno, njegova je majka imala zanimljivu ulogu – nerijetko je pisala i čitala pisma svojim nepismenim susjedima. Pedro je primijetio da majka pažljivo nadograđuje i uljepšava te tekstove, i ostao fasciniran tako postignutim učinkom. Eto jednog od poticaja koji su ga i sâmog odveli prema pričama.
Mladog Pedra roditelji su htjeli vidjeti u crkvenoj službi te je poslan u katolički internat. Misterij vjere bio mu je zanimljiv, ali nikad nije istinski osjetio poziv ni pronašao vjeru. Definitivno je prezirao rigidnost i strogoću katoličkog obrazovanja. Bilo je tu i neugodnih iskustava, neki su svećenici zlostavljali dječake; čin ljubljenja svećeničkog prstena počeo mu se gaditi. Novu Crkvu pronašao je u kinu.
La Movida ili hedonistički vrisak slobode
Od špageti vesterna do Luisa Buñuela, Ingmara Bergmana i Orsona Wellesa, filmovi su mu otvarali svjetove za koje je samo mogao slutiti da postoje. Sa sedamnaest odlučuje da i sâm želi postati redatelj – već iduće godine odlazi u Madrid. Španjolska Francisca Franca, nema sumnje, nije bila idealno mjesto za bavljenje slobodnom umjetnošću. Na glasu kao leglo komunista, madridska filmska škola jedva da je proizvodila, ali mladi ljudi poput Almodóvara pronalazili su načine. Samostalno je pisao scenarije, snimao kratke filmove bez ikakve vanjske podrške.
Kad je 1975. umro Franco, nakon određenog tranzicijskog perioda desetljeća represije erumpirala su u hedonističkom vrisku slobode. Rani Almodóvarovi filmovi tako će postati sunositelji neformalnog kontrakulturnog vala poznatog kao La Movida, svojevrsnog koktela američko-britanskih punk i pop-kulturnih utjecaja izmiješanog sa specifičnim španjolskim sastojcima.
Kao zakašnjela reakcija na šezdesete, La Movida donosi i seksualnu revoluciju, romantizaciju upotrebe droga. Za razliku od mnogih drugih, Almodóvar je pronašao izlaz iz ralja proždrljivih madridskih noći.
‘Odmah se osjetila nevjerojatna kemija’
Već u najranijoj fazi skiciranja “Čudnog načina života”, nastavlja Almodóvar naš razgovor, u ulozi Silve zamišljao je Pedra Pascala, “sjajnoga glumca ogromnog raspona, znatno većeg nego što je dosad dobio šansu pokazati”. “Nadam se da će mu uloga u mom filmu otvoriti nešto drugačije prilike.”
Ethan Hawke učinio mu se kao dobar odabir zbog “tvrdoće i strogoće koju može unijeti u ulogu”. Poslao mu je scenarij i ovaj je vrlo rado pristao. “Mislim da su bili sjajni u filmu, odmah se osjetila nevjerojatna kemija, što se ne dogodi uvijek”, kaže mi redatelj s iskustvom nekoliko desetaka filmova iza sebe.
Kao čovjek koji je za osnaženje queer glumaca napravio nevjerojatno puno, Almodóvar ne osjeća poseban pritisak od one vrste ekskluzivističke logike prema kojoj bi queer uloge trebali igrati isključivo queer glumci. U ranijim istupima znao je reći da takav način razmišljanja dovodi u pitanje sâmu bit glume.
Pomak prema mračnijim (melo)dramama
Almodóvarova biografija, o kojoj se podosta može saznati iz njegove zanimljive knjige “Posljednji san” (odnedavno dostupne i na hrvatskom, u prijevodu Željke Somun i izdanju Naklade Ljevak), priča je o postupnom, ali nezaustavljivom prodoru u suvremeni filmski kanon.
Nakon niza kratkih filmova 1970-ih, Almodóvar 1980. snima i prvi dugometražni, crnu komediju “Pepi, Luci, Bom”, na što se u sljedećih deset godina nadovezuje s čak sedam originalnih cjelovečernjih filmova. Naslove iz te faze sâm će opisivati kao zaigrane, pomaknute campy komedije. Nijedan od njih vjerojatno nije prošao bolje od urnebesnih “Žena na rubu živčanog sloma” (1988.), za koje je dobio i prve nominacije za nagrade Oscar, Zlatni Globus i BAFTA.
Kao odraz liberalizirane Španjolske ali uvijek duboko osobni, već su oni naznačili temeljne njegove teme i opsesije: nezadrživu potragu za slobodom, testiranje granica strasti, problematiku (alternativnih) seksualnosti i proslavu ženskog senzibiliteta, da spomenemo samo neke od važnijih. Pomak prema mračnijim (melo)dramama devedesetih i ranih dvijetisućitih podcrtava njegov interes za perverziju i (patološka) psihološka stanja marginalaca i autsajdera, ljudi s ruba društva (i na rubu pameti).
U određenoj mjeri i kontroverzno, društveno transgresivni pojedinci – uhode, otmičari i silovatelji, između ostalih – kod njega će pronaći obilje empatije. Prijelaz milenija u razdoblju od tri godine donosi mu oba njegova Oscara (“Sve o mojoj majci” nagrađen je 1999. kao najbolji strani film, a “Pričaj s njom” 2002. trijumfira s izvornim Almodóvarovim scenarijem).
Vlastita producentska kuća pruža mu neovisnost
Suštinski eklektičan autor nadahnut različitim kinematografskim tradicijama, Almodóvar je ponekad osporavan zbog stilske i tematske repetitivnosti, no prigovori iz tog tabora u posljednje vrijeme vjerojatno su manje relevantni. Tako drama “Julieta” (2016.), bazirana na pričama kanadske nobelovke Alice Munro, dolazi kao svojevrsna kinematografska replika maestralne preciznosti spisateljičina stila. El Deseo, produkcijska kuća koju je davno pokrenuo s bratom Agustínom, osigurava mu adekvatnu razinu neovisnosti; radi s kim i kako hoće.
Njegovi kasni radovi – uzmimo za primjer samo posljednja dva dugometražna, “Tugu i slavu” (2019.) te “Paralelne majke” (2021.) – pokazuju da starim opsesijama itekako može udahnuti novi život. No, pomalo neobično za redatelja njegova statusa, nakon dosta vremena vratio se kratkom filmu. Između gornja dva smjestio se “Ljudski glas” (2020.) s Tildom Swinton u glavnoj ulozi, a sad je u tu priču ušao i ovaj koloristički impresivni kratki vestern.
Prolog nekog budućeg dugometražnog filma?
Premijerno prikazan na ovogodišnjem Cannesu, film je to o šerifu Jakeu u čiji grad nakon 25 godina razdvojenosti ujaše njegov stari prijatelj Silva. Osim burne prošlosti, veže ih i jedan aktualni zločin: Silvin sin optužen je za ubojstvo žene, ni manje ni više nego supruge Jakeova brata. Ljubavnička strast u srazu je s obiteljskom lojalnošću, kako s jedne, tako i s druge strane.
Posljednje scene “Čudnog načina života” ujedno su i najmoćnije. Jake kao da prepoznaje istinu koja mu je čitavog života izmicala. Barem na trenutak, čini se da je voljan propitati svoju stvarnu žudnju. I kako to kod Almodóvara nerijetko biva, prilično smo sigurni da će intimno i individualno prevladati nad društveno konvencionalnim (u konačnici i nad zakonom koji se Jake obvezao čuvati).
No, baš kad je situacija postajala uistinu zanimljiva, Almodóvar nam uskraćuje odgovor; film se zaustavlja na tridesetoj minuti bez da je ozbiljnije zagrebao problematiku s kojom se hvata u koštac. U tom smislu, osobito kad uzmemo u obzir njegovu dobro dokumentiranu sklonost intertekstualnim postupcima, sve se ovo doima tek kao skica u lijepom okviru, prolog nekog budućeg dugometražnog uratka. U jednoj izjavi na Cannesu Španjolac nije isključio tu mogućnost. Ovom prilikom, o tome ne otkriva ništa.
Ne zanima ga rad na televizijskim serijama
Dotaknuli smo se i kostima u filmu (da skratimo priču: nadahnuti su holivudskim prikazima više nego stvarnošću, i lijepi su, toliko lijepi da “Čudan način života” povremeno ostavlja dojam visokoproducirane reklame za Yves Saint-Laurent, što mu možda oduzima na šarmu).
Pitam ga potom da elaborira zašto se vratio kratkim filmovima: “Koliko je povratak kratkoj formi rezultat skromnih produkcijskih zahtjeva, a koliko potrebe za novim (starim) izazovima. Skriva li se u toj odluci kakav specifičan razlog?”
Objašnjava da je s tim ponovno osjetio draž svojih filmskih početaka, kao da se vratio u svoje debitantske dane, i zbilja je uživao radeći na njima. Osim toga, dodaje, nema sumnje da forma sama po sebi sadrži veću razinu slobode, dopušta osjetno veća odstupanja od realnosti. “U ovom trenutku svog života znatno me više privlači ideja snimanja kratkih filmova nego recimo TV serije. To je, na primjer, nešto što ne bih volio raditi.”
Razmišlja o snimanju SF-a ili horora
S gotovo tri četvrtine stoljeća na leđima, više nije onaj isti ekstrovertirani tip kakav je možda bio ranije, no njegova strast prema sedmoj umjetnosti ne slabi. O tome svjedoče ritam kojim nastavlja raditi, ali i neki budući planovi:
“Ono što bih volio napraviti”, govori, “jest science-fiction film o replikantima. Dakako, kao ishodišnu točku navodi “Blade Runner” Ridleya Scotta. Ideju za priču već ima, kaže, ali to je prilično skupa ideja, pa još mora vidjeti što će učiniti. A i preferira ne raditi preskupe filmove, jer mu “manji budžeti ostavljaju puno više slobode i nezavisnosti”.
“Osim toga, privlači me žanr horora, osobito na tragu filmova iz razdoblja Hladnog rata, oko 1950-ih, priče gdje su druga (neljudska) bića predstavljala opasnost čovjeku. Napisao sam i takvu priču, a ona je možda i realnija jer bi realizacija koštala znatno manje”, poručio je za kraj najveći španjolski redatelj još od avangardnog kolosa Luisa Buñuela.
Nakon nedavne hrvatske premijere na Zagreb Film Festivalu, “Čudan način života” od četvrtka 30. studenoga prikazuje se u Cineplexxu i odabranim kinima.