Počelo je s Galerijom Kaptol, sad imaju dvije galerije u Zagrebu. Ivo Jerič i kći Lucia za Telegram: 'Dovodimo nove naraštaje umjetnika'

Premda sam bio u puno galerija i umjetničkih ateljea, nigdje nisam vidio na jednom mjestu toliko umjetničkih radova raznih autora. Galerija Kaptol razlikuje se od ostalih i po tomu što je Jerič vlasnik određenog broja tih umjetničkih djela. Većina drugih galerija živjela je i živi od takozvane komisione prodaje.

Poštena praksa

“To je jedan od razloga zbog kojih je Galerija Kaptol uspjela preživjeti brojne krize. Većina drugih galerija uzima autorima od prodajne cijene, oko 30 posto, no to je premalo da bi se pokrili svi troškovi održavanja galerije. Kako nisu imali kapital koji bi im pomogao prebroditi krizu, bili bi prisiljeni zatvoriti.”

Kad bi mu se neki umjetnik osobito sviđao ili kad bi našao neko djelo po dobroj cijeni, odmah bi ga kupio, kako voli reći, za užitak. Također, znao bi od umjetnika kupiti i paket od više radova ako je vjerovao u njihovu budućnost. “Kad su došle krize, poput rata, financijskog udara 2008., ili pandemije, dio tih umjetnina morao sam prodati i tako pokriti troškove hladnog pogona.”

Jedan od razloga zašto je prebrodio sve nevolje je i taj što je Jerič došao na glas kao iznimno korektan galerist koji je imao prihvatljive cijene i koji je bio jamstvo da su slike u njegovoj galeriji originali i vrhunske klase. “Sve je to važno, a posebno održavanje kvalitete, jer se samo tako stiče reputacija i povjerenje. To vam također jamči da ćete imati dobru publiku, pristojne i fine ljude. Teško će netko htjeti kupiti neku sliku u ateljeu gdje ima svega i svačega, ako se uz umjetnine prodaju majice i suveniri.”

Trendovi vremena

Prvu galeriju Jerič je otvorio 7. srpnja 1987. za Univerzijadu, koja je bila jedna od prekretnica u razvoju Zagreba. Nakon dvije godine borbe, dobio je dozvolu za otvaranje radionice za okvire – to je tada bio jedini način na koji se moglo prodavati umjetnine. Prvu izložbu priredio je s radovima Antuna Motike, ujesen 1987.

Nakon toga, na Kaptolu su izlagali Ivan Šebalj, Vilim Svečnjak, Ivo Dulčić, Matko Trebotić, Edo Murtić, Đuro Pulitika, Antun Masle, Mladen Veža, arhitekt Jože Plečnik. Bili su to pravi društveni događaji, kad bi prostor ispred galerije ispunile stotine posjetitelja. U to doba najbolje su se prodavali radovi figurativaca Mersada Berbera, Dimitrija Popovića, Vilima Svečnjaka, Nikole Reisera, Vasilija Jordana, Mladena Veže, a najskuplji su bili Miljenko Stančić i Omer Mujadžić.

Ti su umjetnici bili popularni sve do početka devedesetih, kad se, malo po malo, počeo mijenjati ukus kupaca. “Sredinom devedesetih najbolje su se prodavali radovi klasika, poput Vlahe Bukovca, Klementa Crnčića, Celestina Medovića… Ti novi skupljači umjetnina ulagali su novac u provjerene autore, igrali su na sigurno. Kad bi se pojavio neki klasik na tržištu, odmah se pojavilo najmanje pet interesenata za kupnju.”

Nova vrsta kupaca

Svojevrstan fenomen tog vremena bio je slikar Gabrijel Jurkić, podrijetlom iz Livna. Njegovi radovi bili su među najtraženijima jer su ih najčešće kupovali njegovi zemljaci Hercegovci. Potražnja je bila tolika da su, navodno, Jurkiću iz obiteljske kuće ukrali čak 13 njegovih ulja. “On je tada bio pojam”, objašnjava Jerič. “Čim su se njegove slike pojavile na tržištu, odmah su prodane.”

Nakon toga, ponovno je došlo do ozbiljnih promjena u ukusima kupaca. “Prije 10 ili 15 godina pojavile su se nove generacija sakupljača umjetnina s posve novim senzibilitetom. Mlađi bankari, menadžeri, poduzetnici, farmaceuti, stekli su novac, ali su imali drugačiji način i koncept života od prethodnih generacija”, priča Jerič.

“Ti ljudi nisu imali goleme salone i kuće, nego su živjeli u modernim stambenim ambijentima. A za takav prostor, po njihovu mišljenju, nisu prikladni radovi, primjerice, Svečnjaka ili Stančića. Za radove klasika, poput Vlahe Bukovca, potreban je velik prostor i, ta djela, obično figuracije, teško idu uz moderan namještaj.”

Ukusi novih bogataša

U modu su došli umjetnici iz 50-tih i 60-tih godina prošloga stoljeća koji su se bavili apstrakcijom i geometrijom, autori koji su pripadali Gorgoni ili Exatu. Dio nove generacije kupnju umjetnina počeo je također doživljavati kao investiciju računajući da bi vrijednost slika koje su kupovali mogla porasti, te da će tako moći ostvariti zaradu.

U novu koncepciju ponajbolje se, po mišljenju novih kupaca, uklapaju djela Aleksandra Srneca, Julija Knifera, Ivana Picelja, Vjenceslava Richtera, Božidara Rašice, Vaska Lipovca…

“Novi kupci i kolekcionari također vole i kupuju radove naših klasika, Ede Murtića i Otona Glihe, kipara Dušana Džamonje, Šime Vulasa… Svi se oni sjajno uklapaju u novu koncepciju stanovanja i način života… Primjerice odlično na europskom tržištu umjetnina kotiraju radovi Julija Knifera, a u Americi odličnu cijenu ostvaruju djela Vjenceslava Richtera. Jako dobro kotiraju slike Iva Dulčića, Antuna Masle, Đure Pulitike, Stipe Nobila, jer ljudi vole njihov kolorit.”

‘Zarazio’ i kćer

Uz njih, traženi su i radovi srednje generacije, poput Matka Vekića, Vatroslava Kuliša, Tisje Kljaković Braić, Baneta Milenkovića… Novi pristup likovnoj umjetnosti najbolje ilustrira jedna obitelj koja je kupila gotovo 90 posto radova slikara Slavka Kopača te najavila da će otvoriti muzej s njegovim radovima i tako im podigla cijenu, što je jako dobro, ističe Jerič.

Takva promjena trendova imala je za posljedicu da je cijeli niz nekad popularnih autora nažalost pomalo zaboravljen. “Na sreću, i dalje se cijene naši klasici, no današnji kolekcionari i sakupljači umjetnina ipak više vole suvremene umjetnike. No, da me ne biste krivo shvatili, naravno i dalje se prodaju djela autora kao što su Stančić, Berber, Reiser, Jordan, ali ne više po nekadašnjim cijenama.”

S obzirom da je Jerič tijekom svoje duge karijere imao galerije u Dubrovniku, Splitu, na Hvaru, te da mu je Galerija na Kaptolu postala premala, ne čudi što je odlučio u Zagrebu otvoriti još jednu galeriju. Ideja je je bila da se na Kaptolu prodaju radovi već afirmiranih autora, a da se u Radićevoj ulici predstavljaju mlađi autori. To je projekt koji je, uz podršku oca Ive, realizirala kći Lucia Jerič Palić.

Ništa bez iskustva

Galerija Kaptol u Radićevoj ulici iznimno je lijep i atraktivan prostor, idealan za izlaganje klasika, ali i geometrijskih i apstraktnih radova. Galerija je otvorena izložbom slikara Aleksandra Bezinovića i Anite Kontrec, koji su se već afirmirali u inozemstvu. Bezinović pripada srednjoj generaciji umjetnika, nakon akademije godinama je radio na obnovi hrvatske kulturne baštine, da bi se vratio slikarstvu, probio se na tržište u Njemačkoj i Francuskoj, te imao izložbu u Tokiju.

Anita Kontrec pripada starijoj generaciji, u nas je manje poznata jer je godinama radila u Njemačkoj i tek se nedavno vratila kući. Otvorenje je izazvalo velik interes i okupilo tristotinjak posjetitelja. Iako je cijeli život bila okružena umjetninama, Lucia Jerič Palić završila je studij za Međunarodne odnose i diplomaciju. Objašnjava da se za taj studij odlučila jer ju je u to vrijeme zanimala politika te je željela dobiti šire obrazovanje.

“Ipak, na kraju je prevladala ljubav prema umjetnosti pa sam magistrirala na studiju Menadžmenta umjetnosti i kulture u Rimu. Po završetku dobila sam posao u poznatoj rimskoj galeriji, a potom sam se vratila u Zagreb, gdje sam imala tatu za najboljeg mentora i stjecala iskustvo u galeriji na Kaptolu.”

Mladi se precjenjuju

Tijekom predsjedanja Hrvatske Vijećem Europe radila je u sektoru kulture, te je šest mjeseci radila u Veneciji, u muzeju Peggy Guggenheim. Tada je odlučila otvoriti vlastitu galeriju.

“Namjeravam prezentirati radove i organizirati izložbe mlađih autora. No, kako je prvo potrebno steći ugled i prepoznatljivost, u prvo vrijeme izlagat ćemo i afirmirane suvremene autore, ali i djela klasika hrvatske umjetnosti. Među ostalim, Murtića, Džamonje, Glihe, Stančića te ostalih klasika hrvatske likovne scene.” Lucia Jerič Palić zamislila je galeriju i kao fluidni multimedijski umjetnički prostor u kojem će se odvijati razna kulturna događanja.

Svjesna je da će trebati puno strpljenja i upornosti da bi se uspjelo. Da neće biti lako uvjerila se pripremajući dobrotvornu prodaju umjetnIvo Jeričgina za bolnicu u Petrovoj, na kojoj je svoje radove izložilo pedesetak umjetnika. “To je bilo važno iskustvo, budući da sam upoznala autore koji su bili spremni pomoći ali i one, posebice među mladima, koji su bili vrlo komplicirani, koji precjenjuju svoje radove, koji bi željeli odmah imati cijene već afirmiranih umjetnika, koji ne razumiju da se karijera radi dugoročno.”

Obećavajući novi naraštaji

Uočila je također da mlađi i kupci srednje generacije nisu baš otvoreni za otkrivanje mladih umjetnika, te da radije kupuju provjerene autore, poput Džamonje, Richtera, Murtića… “Nekima nedostaje hrabrosti, pa i znanja da bi kupili radove manje poznatih autora. Jedni kupuju ono što im se sviđa, dok drugi nabavljaju više slika jednog autora, nadajući se da će se u budućnosti na njima moći zaraditi.”

Kupci, napominje, također vole zaigranost Baneta Milenkovića i humor Tisje Kljaković Braić. Lucia spominje cijeli niz autora za koje je uvjerena da će ostvariti uspješne karijere. Među njima su Davor Dmitrović, Emanuela Lekić, Diana Trohar, Mihaela Rašica, Iva Zagoda, Mario Romoda… Priprema izložbe Koraljke Kovač, Lee Popinjač, Tisje Kljaković Braić, Eugena Fellera, Zoltana Novaka.