Pogledali smo novi film Nevija Marasovića. 'Pamtim samo sretne dane' dirljivo je filmsko putovanje koje će vas rasplakati

Nevio Marasović odlučio je snimiti film o tome. Rezultat je “Pamtim samo sretne dane”, pažljivo komponirana nadrealistična filmska nostalgija, dijelom drama a dijelom fantazija, u toploj, romantičnoj priči o jednom ljudskom vijeku čija je putanja određena prepoznatljivim društveno-političkim toponimima recentne hrvatske povijesti. Film je premijerno prikazan prošle godine na Puli, a u distribuciju u kina diljem Hrvatske kreće 4. travnja.

Impresivna glumačka ekipa

Nositelj ove predsmrtne rekapitulacije, koja se čitava odvija u jednome danu u interijeru i eksterijeru istoga restorana (za poznavatelje, riječ je o kultnom zagrebačkom restoranu Pri Zvoncu), slovenski je glumac Radko Polič, kojemu je to bila posljednja uloga u životu – Polič je umro, a nije dospio pogledati gotov film.

No, on je tek vrh glumačke sante ove dirljive filmske avanture u nekonvencionalan prostor sjete: na filmu je Marasović okupio impresivnu ekipu poznatih glumačkih imena i svima im dao jednakovrijedne epizodne uloge. Svi oni utjelovljuju glavni lik i njegovu obitelj u različitim fazama njegova života.

Pogled unatrag koji pokreće domino efekt mehanizma sjećanja – val nostalgije za onim nekim boljim danima iz istoimene pjesme Arsena Dedića, počinje dolaskom starijega gospodina (Polič) u restoran, koji je, u tom trenutku, još uvijek samo običan restoran s običnim gostima.

Dvostruka stvarnost

No, Marasović već sljedećim prizorom spretno naviješta da se ovdje događa nešto neobično: neka vrsta suptilnog sudaranja glavnoga lika sa samim sobom koje najavljuje jukstaponiranje stvarnosti i sjećanja; suptilno naznačeno ponavljanje scena koje upućuje na dvostruki ulazak u priču. Samo što toga postajemo svjesni tek kasnije, kako se priča rastvara.

Za sad, starac je tek zaboravan, zbunjen, ošamućen. Naručuje čašu vina, odrezak (meso – simbol sirove muške samovolje i jedan od mnogih lajtmotiva filma), osvrće se oko sebe, promatra ostale goste.

Mladić i djevojka (izvrsni Toma Medvešek i Lana Meniga) na prvom spoju. Mlada obitelj (Janko Popović Volarić i Leona Paraminski) s dvoje male djece. Mladi bračni par u iščekivanju bebe (Tena Nemet Brankov i Marko Petrić). Obitelj s problematičnom tinejdžericom (Nina Violić, Goran Bogdan, Tara Thaller). Majka i otac s odraslim sinom (Alma Prica, Franjo Kuhar), pa sa sinom krizmanikom (Jelena Miholjević, Goran Grgić), pa kao rastavljeni par (Doris Šarić Kukuljica i Vinko Kraljević)…

Život, s ljubavlju

Da su oni zapravo svi jedni te isti ljudi ali u različitim životnim razdobljima, osvještavamo polako. Polič je svoj lik oblikovao uglavnom kroz kombinaciju čuđenja i staračke rezignacije: čuđenje je rezervirano za scene pasivnog promatranja, rezignacija za scene u kojima postaje aktivni sudionik vlastita putovanja u prošlost, gdje ispija rakije s vlasnikom restorana (Zlatko Burić Kićo) i njegovim unukom (Stjepan Perić).

Do epizode s rakijom, njegova će inventura života već napraviti puni krug i odvesti nas još dalje u prošlost, u djetinjstvo, pa i prije toga. Znajući što tada znamo, mijenja se i naš pogled na likove i njihove odnose, a tako i na realnost zbivanja.

Što čovjeka čini čovjekom? Gdje je ishodište naše ljudskosti, toga tko smo bili dok smo još bili – onoga što se jedino broji kad više nema ničega, kad više nema nas? Marasović u ovom filmu slijedi stope jednoga života prepunog pogrešnih odluka i krivih vrijednosti, ali to čini nježno, s ljubavlju: nastoji ga objasniti, razumjeti.

Svi smo krvavi ispod kože

I uspijeva. “Pamtim samo sretne dane” nije samo duboko potresan film, jedan od onih rijetkih s kojih izlazimo plačući. To je film s čijim se likovima istinski poistovjećujemo. Prepoznajemo ih. Oni su svi mi.

Marasović je redatelj sugestivnog mitološkog pejzaža: narativnu dimenziju priče dramaturški raslojava suptilnom pozadinskom simbolikom. No, ne preže od otvorene kritike: neprikriveno poseže za alegorijom Posljednje večere, na kojoj Leon Lučev poput nekog izopačenog krvožednog Krista okuplja prijetvorne apostole svoje stranke Za obitelj, samo da bi ga već sljedećeg trenutka stigla kazna vječne patnje, od one vrste za koju ne postoji spas uskrsnuća.

Vjerska ikonografija dobiva svoj pandan – ili suprotnost? – u sportskoj, navijačkoj za susjednim stolom: porozne su granice između nacionalnog i nacionalističkog. Poklič ‘za Hrvatsku’ može i ubiti.

Hommage Arsenu

Kamera je smireno blaga i oporo realistična istodobno, osnovni vizualni dojam počiva na kontrapunktiranju toplog i hladnog, oštrih tonova i mekih boja. U pozadini tinja Bachova Muka po Mateju, kao profinjeni glazbeni podsjetnik na vjekovna čovjekova promišljanja o odnosu života i smrti, postojanja i nepostojanja.

Kako priča odmiče, racionalno polako sve više prelazi u mitsko.

Glazba je bitna za ovaj film (potpisuju je Nenad i Alen Sinkauz), koji je – ne samo naslovom – i svojevrsni hommage Arsenu (čija je pjesma “Sve što znaš o meni” još jedan poetični redateljski lajtmotiv), a upečatljiva je i duboko potresna scena u kojoj epizodnu pjevačku ulogu ima Ivana Starčević.

Rijeka pamćenja

Dosad smo shvatili: nalazimo se u svojevrsnom čistilištu, predprostoru za smrt. Mjestu rasplitanja tkanja života i podnošenja računa. Na kraju, te račune podnosimo samo sebi. Stvari nisu crno-bijele, preljub nužno ne negira ljubav, poroci i koristoljublje ne poništavaju vrline. Sve je to ljudski, sve smo to mi.

Život je živi organizam. Što znaš o meni? Što znam ja o sebi? Nema jedne istine i nema konačne istine. I nemoguće je predvidjeti o čemu ćemo razmišljati dok odlazimo u smrt.

Ali o tome kako živimo i što ostavljamo iza sebe možemo razmišljati već sad. “Svi mi žalimo za nečim, ali prijeći ćemo tu rijeku kad dođemo do nje”, kaže jedan lik u Marasovićevu filmu. E pa, ovaj film je jedna takva rijeka.