Pogledali smo novu komediju 'Argylle' tako da vi ne morate. Film Matthewa Vaughna lošiji je no što je itko mogao predvidjeti

Uistinu, poželi čovjek da je ovo nesretno nedjelo spriječio kakav suvremeni agitprop pa da si radni narod ne kvari ukus i ne trati vrijeme buržoaskim budalaštinama, kad je već producentska kuća (Apple Original Films) odlučila protratiti ozbiljne novce i neosporne glumačke talente na priču u kojoj inicijalno lošu ideju i otužan scenarij svojom promašenošću nadmašuje samo konačna redateljska realizacija, jednako udaljena od originalnosti koliko i od humora, a opet tako bezobrazno samodopadna.

Kalibar – promašaj

Ridikulozan već od prvih scena, film (punog hrvatskog naslova “Argylle: Misteriozni špijun”) počinje parodijskim bondovskim prologom u kojem pratimo tajnog agenta Argyllea (Henry Cavill) u lovu na antagonistkinju LaGrange (Dua Lipa) usred nekog grčkog otoka (Mykonos?).

Kad Argylleov partner Wyatt (John Cena) par minuta kasnije zlikovku nonšalantno podigne s jurećeg motora, kratka je potjera ekspresno okončana ali se situacija zakomplicira nakon što im ova otkrije da je nešto unutar njihove špijunske organizacije, zamislite, trulo. I kako to već u špijunskim pričama biva, žele li raščistiti stvari, njih će se dvojica morati pritajiti i potražiti saveznike na pravim mjestima.

Ako se sve ovo doima suviše generičkim, čak i više nego što bi bio slučaj u tipičnom uratku kalibra “promašaj”, to je tako zato što je čitava scena tek fragment fikcionalnog špijunskog romana Elly Conway (Bryce Dallas Howard), usamljene spisateljice koja sa svojim mačkom Alfiejem živi u savršenoj kući na jezeru podno planine.

Radnja stane u 90 sekundi

Sve ono što smo dotad vidjeli isključivo je plod kolaboracije spisateljičine mašte i tipkovnice, rezultat čega su već četiri popularne knjige o agentu Argylleu, dok petu Elly upravo privodi kraju. Problem je, međutim, što ne zna kako je privesti kraju.

Još je veći problem to što se ispostavi da u stvarnom svijetu uistinu postoji špijunska organizacija poput one u njezinim romanima, a koja će onda iz razloga koji ćemo ostaviti neotkrivenim (mada ništa posebno ne bi spojlali) nastojati uhvatiti spisateljicu i “iscijediti” iz nje sadržaj posljednjeg poglavlja.

Da se to ne bi dogodilo, u ulozi dobrih momaka (?) javlja se Aidan (Sam Rockwell), stvarnosni korelat agenta Argyllea s kojim će Elly uskoro obilaziti svijet u potrazi za odgovorima, opterećena pritom i vlastitom distorziranom sviješću u kojoj se miješaju zbilja i fantazija. Da ovdje nismo otkrili previše pokazuje i službeni trailer u kojem je sve to (i još malo više) izloženo u prvih devedeset sekundi, no “Argylle” je film u kojem zapravo ne možete otkriti previše o radnji, čak ni da želite.

Pretjerivanje kao princip

Prvi razlog tome leži u pukoj činjenici da se u fabuli odvije valjda desetak velikih preokreta usred kojih jednostavno izgubite kompas što se sve i kojim redoslijedom zapravo dogodilo. Drugi je plod još nezgodnije okolnosti da manje-više ništa od toga nije važno. Baš nimalo.

U suštini, jedini narativno-estetski princip “Argyllea” jest pretjerivanje: sve što se ne dogodi, ne dogodi se samo zato što se Fuchs i Vaughn toga nisu dosjetili, jer da su se dosjetili, nema sumnje da bi i to nekako uspjeli ubaciti unutra.

Sa svakim novim preokretom – a od sredine filma nižu se jedan za drugim sa svaki puta sve slabijim učinkom, monotono i predvidljivo – dotadašnja pravila prestaju vrijediti a protagonistkinja srlja naprijed s novom agendom, malo bliže istini, ali uvijek dva koraka iza svih ostalih.

Banalni i dijalozi

Fuchsov potpuno neinspirirani scenarij podbacuje ne samo u formiranju donekle smislene fabule, nego i na razini dijaloga, mahom pretrpanih nenadahnutim polušalama, banalnim truizmima i bedastoćama koje bi trebale predstavljati lucidne uvide spisateljice Elly (“The greater the spy, the bigger the lie”), a koje pri prijevodu na hrvatski nekako uspijevaju zvučati još glupljima (kako vam zvuči: “Što je veći špijun, to je veća laž”?).

U filmu koji toliko dokida uobičajene odrednice logičnosti i smislenosti radnje – povrh svega prilično hiperstiliziranoj komediji, scenarij jednostavno mora biti nosivi element i najsnažniji adut, iskričav, neumjeren i pomaknut (dobar je primjer “Deadpool” Tima Millera). Možda s izuzetkom Sama Rockwella, koji je iz ove nesretne gomile riječi vjerojatno uspio izvući nekoliko solidnih sekvenci, glumačka ekipa jednostavno nema s čime raditi.

Dua Lipa podbacila

Doduše, neki među njima ionako su nepopravljivo loši: na plakatima predstavljena kao jedan od glavnih likova, Dua Lipa ne pojavljuje se u više od nekoliko scena, i dobro je da je tako. U nekom trenutku karijere možda će i ovladati osnovama glume, pa njezino mehaničko izgovaranje rečenica neće biti toliko teško za gledati, no nakon ovoga posve je jasno zašto joj Gretta Gerwig u “Barbie” nije dala više od jedne replike.

Ništa više od marketinškog trika nije ni naslovna uloga Henryja Cavilla, koji se pojavljuje u maksimalno pet minuta filma. Veće je razočaranje činjenica da su iznevjereni pozamašni komički kapaciteti Samuela L. Jacksona i napose Bryana Cranstona, čovjeka koji bi sa zahvalnijim scenarijem i pod dovitljivijom redateljskom palicom vjerojatno briljirao u povjerenoj mu roli šefa špijunske organizacije.

Konačno, ulogu spisateljice Elly ne bi uspjela spasiti ni Meryl Streep u svojim najboljima danima, pa to dakako ne uspijeva ni ionako prosječna Bryce Dallas Howard.

Već podbacio u kinima

U šarenom kaosu Matthewa Vaughna najzanimljivija je sustavno potencirana ali tek mjestimično uspjela estetika kiča. Daleko iznad svega strše dvije scene sjajne borbeno-plesne koreografije gdje će konačno imati smisla i ekscesivna upotreba slow motiona: u prvoj Elly i Aidan u oblaku raznobojnih dimnih bombi otplešu zaigranu romantičnu točku (uz apsurdnu ali pogođenu pratnju pjesme “Run” Leone Lewis) eliminirajući pritom valjda na desetke teško naoružanih protivnika.

U drugoj upečatljivoj sceni, Elly demonstrira impresivno umijeće klizanja na podu prekrivenom gustom naftom, iza čega će također ostati gomila hladnih tijela (uznemirujući efekt nasilja u “Argylleu” ne postoji).

Dobre su vijesti to da je unatoč manjku konkurencije film već prvog vikenda strašno podbacio u kinima (a morao bi, samo da bude na nuli, zaraditi barem petsto milijuna dolara), pa bi producenti potencijalno mogli odustati od već najavljenih nastavaka. Kad već nema agitpropa da ga zabrani, neka barem tržište odradi svoje.