Pogledali smo Spotlight o kojem svi pričaju. U kina dolazi sljedeći tjedan
Spotlight je moćna detektivska priča i jedna od boljih novinarskih drama
U naša kina uskoro dolazi gotovo trilerski napeta biografska drama Spotlight. Riječ je o dugoočekivanom filmu koji se temelji na stvarnim događajima, a prati prilično nevjerojatnu priču o razotkrivanju pedofilije u visokim bostonskim crkvenim krugovima. U njegovu središtu je mala ekipa novinara istraživača koji pišu za lokalni list Boston Globe.
Redatelj Tom McCarthy gledatelja u radnju uvodi vrlo izravno i bez ikakva okolišanja. Ta prva scena, smještena u prošlost, nekoliko godina prije početka drame, prikazuje slučaj zataškavanja zlostavljanja djece. Protagonist je svećenik optužen za pedofiliju koji nakon uplitanja moćnog i uglednog bostonskog kardinala Lawa biva pušten na slobodu bez da je protiv njega podignuta optužnica.
Sjajan je to uvod u film jer nevjerojatnom preciznošću otkriva sam sukus daljnje filmske radnje, istraživanje problema zlouporabe položaja moći u društvu koje dogmatski štuje poziciju Katoličke crkve.
Dolazak novog, šutljivog šefa
Vrijeme radnje u kojem će se gledatelj kretati kroz ostatak ovog dvosatnog filma je 2001. godina. Redakciju Globea vidimo u trenutku u kojem je napušta njen dugogodišnji glavni urednik, a redakcija tone u strah nakon što sazna da će ga zamijeniti stanoviti Marty Baron, poznat po tome da se ne boji oštrih kadrovskih rezova.
To se čini kao najveći problem za malu, ali iznimno uglednu rubriku Spotlight koja broji samo četiri člana: urednika Waltera Robbyja Robinsona i novinare Mikea Rezendesa, Sashu Pfeiffer i Matta Carrolla. Riječ je o ekipi istraživačkih novinara koji se jednom pričom bave mjesecima, ponekad i godinu dana što je za novinarske pojmove nezamislivo dugo.
Novi glavni urednik prilično je šutljiv, no novinare Spotlighta prvi radni dan navede na priču o zataškavanju pedofilije unutar bostonske nadbiskupije. I tu, zapravo, priča počinje.
Višeslojno razrađeni likovi
Film Spotlight u svojoj je biti istodobno moćna detektivska priča i jedna od najboljih novinarskih drama koje su ikad snimljene. Scenaristi Tom McCarthy i Josh Singer uspjeli su arhetipsku priču dobra protiv zla bez imalo senzacionalizma pretočiti u film koji novinarstvo predstavlja u njegovoj iskonskoj formi: kao društveni korektiv.
Novinare se u filmovima obično prikazuje kao idealiste, cinike, borce za pravdu pa ponekad čak i kao parazite, ali McCarthy je uspio prikazati višeslojniju verziju ove struke pokazavši da se pravo novinarstvo svodi na strast prema istini.
Naviknuti smo da toleriramo
Tome je svakako pomogla i činjenica da je Spotlight dosta inteligentno napisan film. McCarthy i Singer su, naime, osnovnu priču o političkoj borbi protiv jedne nedodirljive društvene niše suptilno oplemenili pričom o ljudskom razvoju i to točno onako kako ju je Hannah Arendt opisala kad je govorila o fenomenu banalnosti zla.
Možda ovo na prvu zvuči nerazumljivo, ali radi se tek o ljudskoj navici da toleriramo zlo sve dok se to isto zlo ne dogodi nama samima. A ovaj film to okretanje glave cijelog jednog društva u drugu stranu prikazuje upravo briljantno.
Sjajni glumci
Naravno da većinu zasluga za to nose i više nego sjajni glumci. Već dugo, naime, nismo doživjeli da je neki redatelj uspio toliko vizionarski podijeliti uloge. Svaki od glumaca koji se pojavljuju u ovom filmu dao je svoj apsolutni maksimum.
No, ovdje svakako treba istaknuti prekrasno zaokružene interpretacije Lieva Schreibera kao odmjerenog glavnog urednika i godinama nepravedno zanemarivanog najboljeg sporednog glumca na svijetu, Stanleya Tuccija.
On je utjelovio beskompromisnog pasioniranog odvjetnika Garabediana. Kako ne bi ispalo da je u ovom filmu sve bilo besprijekorno, treba spomenuti i one ukupno dvije minute u filmu kad gledatelj u glumi veterana Michaela Keatona prepoznaje elemente blagog preglumljavanja.
Horor priča o građanskom društvu
Spotlight je ispao toliko dobar jer se cijelo vrijeme oslanja na mjerilo dobrog ukusa bez da banalizira stvari poput zlostavljanja djece. Na početku se radnja fokusira na ispovijesti individualnih žrtvi i pritom gledatelju nameće stalni osjećaj neugode prouzročen dojmom nevidljive korupcije.
No kako se priča razvija prema tome da te individualne sudbine uglavi u sveobuhvatniju kritiku sustava, tako se i prvotni šok izazvan prikrivanjem zločina nekolicine odgovornih pretvara u nešto mnogo mračnije, horor priču o društvu koje je to dopustilo.
Tekst je objavljen 6. veljače u tiskanom izdanju Telegrama