Pogledao sam 'Ne gledaj mi u pijat' i potpuno mi je jasno zašto se o njemu toliko pričalo; film je fantastičan

Film bez lijepog kadra

U njemu nema svjetla, stalno su spuštene rolete, u kojemu svi objeduju za malim stolom, u kojem svi spavaju u istoj sobi, a noge im dodiruju glave. Ta neuglednost ambijenta toliko je intenzivna, da zahvaljujući redateljičinoj ingenioznosti gotovo osjećate miris, vonj znoja, prljavih nogu, zadah neimaštine i nesretnog života te čudne obitelji, koju je redateljica smjestila u jednu ružnu, radničku šibensku četvrt.

Snimila je film o svom gradu, kojeg očito ne voli, nijedan kadar u filmu nije lijep. Dapače, Šibenik na ekranu nikad nije pokazan neuglednijim. Sive zgrade, autobusne postaje, gradska plaža, interijeri lokalnih opskurnih konoba, kiosci s junk foodom, hrana koju junaci jedu iz plastičnih posuda, baš sve je nekako odbojno.

Fascinantno osmišljeni i prikazani likovi

Jušićkini likovi (redateljica potpisuje i scenarij) fascinantno su osmišljeni. Lišeni su emocija, svi žive jedni s drugim, trpe se silom prilika, ali se ne podnose. Otac maltretira kćer i sina, prigovara ženi, majka sjedi cijeli dan u kući, kuha neka neukusna jela, sin koji zbog svoje bolesti ne radi ništa, osim što jede, dok se glavnoj junakinji život odvija između bolnice, u kojoj radi kao laboratorijska tehničarka, autobusne postaje i stana, u kojemu nitko nikoga ne podnosi i svi svima idu na živce.

Za jednu 24-godišnjakinju vrlo čudan život, na koji junakinja očito pristaje, jer mogla bi sa svojim primanjem iznajmiti neki manji stan i živjeti sama. Ona je netipična mlada osoba, nije prisutna na društvenim mrežama, nema mobitel, ne izlazi na mjesta na koje izlaze mladi, ne ide u kino, ništa ne čita, ne gleda serije… Ona autistično živi u nekom svom svijetu.

Scene podsjećaju na Hanekea i McQueena

Njezinu usamljenost i frustracije Jušićka je sjajno prikazala. Neke scene seksualne frustracije, u kojemu Marijana šutke hoda svlačionicom u bolnici, u kojoj promatra gole kolege dok se odijevaju, viri kroz prozor nečijeg stana u prolazu, u kojoj neki par vodi ljubav… Te scene podsjetile su me “Pijanisticu” Hanekea i Shame McQueena.

Istovremeno, bez straha Jušićkina junakinja šeće noću sablasno praznim ulicama, ulazi u auto nepoznatim dečkima i bez stida poseksa se sa svom trojicom, spremna je muškarca kojeg prvi puta sretne u kafiću zažvaliti bez problema, popušiti joint s dečkima na koje naleti…

Ta njezina usamljenost, žudnja za pažnjom, ljubavlju, dodirom i seksom sjajno je prikazana. Jušićka je pronašla i pravu mjeru načinom na koji je snimila zahtjevnu i žestoku scenu seksa s trojicom mladića, gdje ništa nije vulgarno, a opet nije se ni stidjela razgolititi svoje glumce, poput većine hrvatskih muških redatelja, čije su takve scene mahom nespretne i neuvjerljive.

Najbolje scene su obiteljske

Najbolje scene u filmu su obiteljske. Recimo, scena zajedničkog kupanja mame, brata i glavne junakinje. Tu je ponovno sve odbojno, neprivlačno i hladno. Neugledni su njihovi kupaći kostimi, nije lijepa ni ta betonska plaža, ručnici koje nose sa sobom također su isprani i ružni… Članovi obitelji razgovaraju, a komunikacije nema.

Jedu, ali u hrani ne uživaju. No, kad krenu kući, mama zadovoljno konstatira kako im je baš bilo super i kako to moraju ponoviti. Dakle, Jušićkini likovi pomiruju se s vlastitom sudbinom.

Tako je, kako je. Moglo bi biti i gore. Veliku pomoć u svojoj ogoljenoj, turobnoj, depresivnoj priči redateljica je imala u pomno odabranoj ekipi najbližih suradnika: isprana, siva estetika kadra vrsne snimateljice Jane Plećaš, s kojom je birala i ružne eksterijere (iako scenografiju, zbog koprodukcijskih ugovora s Danskom potpisuje Mathilde Ridder-Nielsen).

Glavna četvorka čini savršen ensemble cast

A to koliko kostimografija sjajno podcrtava karaktere, rijetko je viđeno u posljednje vrijeme na našem filmu, stoga bravo i za kostimografkinju Katarinu Pilić te vrsnog montažera Jana Klemschea. Hrabrost za debitanticu u dugoj igranoj formi Jušićka je pokazala i u preciznom castingu. Uistinu je trebalo hrabrosti za odabir ovih glumaca, jer oni nose film i kad bi samo jedan od njih, u tom kvartetu neobičnih karaktera, promašio, film bi pao u vodu.

Mia Petričević, Zlatko Burić, Arijana Čulina i Nikša Butijer su perfektan ensemble cast. Toliko su bolno uvjerljivi i iskreni da se često čini kao da gledamo dokumentarac o još jednoj disfunkcionalnoj obitelji.

Pogotovo kad redateljica inzistira na nekim nimalo ugodnim detaljima, koje baca u lice gledatelju, kao promjenu tampona, ili pelena svojih junaka. Redateljica mi je sama priznala da je dugo radila probe s glumcima, a prije samog početka snimanja smjestila ih je u autentičnu lokaciju stana, u kojemu se odvija većina radnje filma, kako bi se navikli jedni na druge i spavali zajedno u jednoj sobi.

Glumci su Jušić stostruko vratili povjerenje

To povjerenje koje im je mlada redateljica ukazala, glumci su vratili stostruko. Zlatko Burić, 53-godišnji korpulentni Osječanin, velika je zvijezda u Danskoj i tek povremeno snima u Hrvatskoj (zadnji puta viđen je u Jurićevoj seriji “Patrola na cesti”, a na proljeće snimati će s Marasovićem “Comic sans”). Njegova uloga dominantnog oca toliko je odbojna, da to mogu odigrati na takav način samo vrhunski glumci.

A tek kad leži u krevetu, shrvan teškom bolešću, osuđen na pelene, Burić samo ekspresijom lica pokazuje svo majstorstvo glumačkog zanata u svakoj sekundi kadra. Posve je nevjerojatno da Arijana Čulina, splitska glumica, komičarka i spisateljica, kojoj je prvu značajnu ulogu u karijeri dao vrstan, pokojni crnogorski redatelj Živko Nikolić u kultnoj humorističkoj seriji osamdesetih “Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo,” u kojoj je glumila kćer Milijanu, danas filmska debitantica.

Čulina dobila priliku i briljirala

Gotovo trideset godina kasnije, Čulina debitira na filmu, zahvaljujući genijalnosti redateljice koja je imala petlje dati joj pravu priliku. Čulina je napravila fantastičnu ulogu, ona je toliko autentična, snažna, iskrena i odbojna istovremeno da me njezina uloga podsjetila na neke najbolje uloge velike Anne Magnani. Ogoljena do kože, bez trunke šminke i potrebe da se svidi, sa svim svojim borama, nečistom kožom, nesavršenom linijom i karakternim licem, Čulina je napravila čudo i zaslužuje Zlatnu arenu za epizodu.

Nadam se samo da će redatelji prestati baš sve uloge dodjeljivati Kseniji Marinković ( bez obzira što je neosporno odlična glumica) i sjetiti se kako, na primjer, u Splitu postoje dvije vrsne filmske glumice, poput Arijane Čuline i Nives Ivanković. Volio bih da Čulina nastavi dobivati nove filmske prilike, jer tek danas, u naponu zrelosti, može dati najbolje od sebe. Nikša Butijer simpatičan je dubrovački glumac, koji je zadnjih godina omiljen kod mlađe generacije redatelja , prisutan kao epizodist konstantno u većini filmova i serijama.

Životna rola Nikše Butijera

U ovom filmu napravio je životnu rolu. Njegov lik usporenog brata, simpatičnog debeljuce, koji u sebi krije i drugu, mračniju stranu ličnosti (primjerice, kad majka fizički maltretira sestru, on je ne brani, već joj se pridružuje), stalno je gladan, obožava sladoled, znojan je, spava u bijelim gaćama, cvili poput malog djeteta kad mu koža na leđima izgori poslije plaže, pri tom svo vrijeme sjajno manipulira svojom dijagnozom sa svim ukućanima, konstantno izbjegavajući sve obaveze u kući.

Jedini zadatak mu je da odnese ocu, dok se ne razboli, ručak na posao, koji nerijetko završi u njegovom želucu. Butijer briljantno ocrtava zahtjevni karakter, koji je na skliskom rubu da pređe u afektiranu karikaturu, no on fino zaobilazi tu zamku i gotovo bolno iskreno brani svoj lik do samog kraja. Dobro funkcioniraju i Karla Brbić u efektnoj ulozi Marijanine školske kolegice, te Bruna Bebić, Marijana Mikulić i Daria Lorenci Flatz u efektnim epizodama kolegica i šefice iz laboratorija.

Petričević ne glumi svoju junakinju, živi ju

I na kraju, Mia Petričević, žena koja je najveće glumačko otkriće u hrvatskoj kinematografiji, poslije Marine Nemet, koju je kao 9-godišnju djevojčicu otkrio Vatroslav Mimica i angažirao je za ulogu lugareve kćeri u filmu “Događaj” te joj otvorio vrata filmske karijere i Božidarke Frajt, koju je 1972. otkrio Tomislav Radić u “Živoj istini”. Uloga Mije Petričević, arhitektice koja samo zbog velikog izazova i znatiželje, debitira na velikom ekranu, uistinu me podsjetila na Frajticu.

Ista količina prirodnosti, uživljenosti, ulaženje u kožu lika kojeg tumači učinila je Petričević doista genijalnim odabirom za ovu tešku ulogu. Ona fizički ne izgleda kao nijedna glumica u Hrvatskoj. Koščata, visoka, mršava, bez istaknutih ženskih obilježja, djeluje gotovo androgino i u nekim kadrovima podsjeća na Tildu Swinton i mladu Mancu Košir. Ona u filmu ne glumi. Ona svoju junakinju živi.

Glavna glumica zaslužuje Zlatnu arenu

Za razliku od razvikane Tihane Lazović (koja me nije impresionirala ni u “Šuti”, a ni u “Zvizdanu”, usprkos panagericima), koja nema suviše šarma, ženstvenosti, tajnovitosti i seksepila na ekranu, Mia Petričević sve to posjeduje. Ima neku skrivenu toplinu, u nekim kadrovima je čak i klasično lijepa. Podsjeća na novi val francuskih glumica, predvođenih Charlotte Gainsbourg, koja je miljama daleko od negdašnjih filmskih diva poput Romy Schneider ili Catherine Deneuve.

Volio bih da Petričevićki ovo ne bude i posljednji film, a kako pretpostavljam da će dogodine, poslije festivala i nagrada u Veneciji, Varšavi, Rejkjaviku, Tokiju i Valladolidu, završiti u Puli, glavna glumica već sad, bez konkurencije, zaslužuje Zlatnu arenu. Par dana prije Jušićkinog filma, rađenog u maniri neorealizma, snimljen na stvarnim lokacijama, u siromašnim četvrtima, najčešće s naturščikom u naslovnoj ulozi, za koji najveće pohvale zaslužuje najagilnija hrvatska producentica Ankica Jurić Tilić, odgledao sam na ZFF-u razvikani rumunjski film “Sieranevada” Cristi Puiua, koji je bio u zvaničnoj selekciji Cannesa.

Hrvatski filmovi bez šanse u Cannesu

Oba filma tretiraju isti problem, bave se disfunkcionalnom ne baš simpatičnom obitelji. I dok kod Jušićke nema praznog hoda, Pui je priču razvukao na zamorna tri sata (da je kraći 45 minuta ostavio bi daleko bolji dojam, pritom našu Petru Kurtelu u minijaturi narkomanke praktički i ne vidimo) i u komparaciji oba naslova, Jušićkin odnosi peticu, dok Pui dobiva nategnutu trojku.

No, dok god su Rumunji miljenici Cannesa, iako svi njihovi filmovi posjeduju istu estetiku kadrovima iz ruke, prljavom realnošću i inzistiranjem na prirodnosti glume, već zbog šablone postaju poprilično zamorni, a većina filmofila prognoziraju mu još najduže godinu, dviju svjetske slave, bojim se da hrvatski filmovi, koliko god bili kvalitetni, nemaju nikakvu šansu ući u glavni program najznačajnijeg filmskog festivala na svijetu.

Veseli me da poslije odličnih uradaka Grlića i Jušićke mogu konstatirati kako je hrvatski film uistinu sve bolji (još nisam vidio Marasovićevog Gorana), a baš me zanima u kojem pravcu će se razvijati Jušićkina karijera i hoće li joj uspjeti (što nije uspjelo mnogim vrsnim debitantima poslije prvog filma) sljedećim filmom dostići malo remek djelo zvano “Ne gledaj mi u pijat”.