Nekad je nužno odabrati stranu

Pogledao sam Sherlocka Holmesa u ZKM-u i, budimo realni, nije to velika predstava. No, ipak me zabavila

Recenzija nove predstave Telegramovog kritičara Borisa Homovca

FOTO: ZKM

Nisam siguran kako je ovakav Sherlock Holmes najprimjerenija predstava za otvaranje jedne sezone, tim više što ne vidim nikakve poveznice ove adaptacije bračnog para Dolenčić prema Conanu Doyleu, s isključivo domaćim naslovima koji nas očekuju do kraja sezone u ZKM-u: praizvedbom drame Ivana Vidića Noćni život u režiji Paola Magellija, Črna mati zemla, adaptacijom nagrađivanog romana Kristiana Novaka koji je adaptirao Tomislav Zajec u režiji Dore Ruždjak Podolski, te autorskim projektom Olje Lozice Radnice u gladovanju, po drami Gorana Ferčeca.

Možda samo ravnateljica Snježana Abramović Milković ima odgovor. No, bez obzira na to, bračni par Ana Tonković Dolenčić i Krešimir Dolenčić uspjeli su napraviti zgodnu, simpatičnu, napetu i gledljivu predstavu, koja se neće morati mučiti s vječnim problemom svih naših teatarskih kuća: kako dovući publiku? Garantirani je ovo hit za klince i srednjoškolce, koji će sigurno puniti dvoranu i nastaviti time dobru trasu ovog kazališta da se obraća i mlađoj publici, kakvu pamtimo odavno (sjetimo se samo kultne Kiczine adaptacije Knjige o džungli, koju su obožavale sve generacije , cijele obitelji gledale po nekoliko puta).

Iskompiliravši izmišljenu priču prema motivima i likovima iz pripovijetki i romana Conana Doylea, autora koji spada među najekraniziranije pisce svih vremena, zahvaljujući time što britanski i američki televizijski i filmski producenti svako malo posegnu za time, jer znaju da za te priče mitskog inspektora Sherlocka Holmesa uvijek ima interesa kod najšire publike, Ana Tonković Dolenčić i Krešimir Dolenčić napravili su predstavu koja vas od početka do kraja drži u napetosti, sve do finala.

Skroman budžet

E sad, kako smo mi ipak siromašna zemlja, kako su budžeti naših predstava miljama daleko od budžeta pravih produkcija po europskim kazališnim kućama, trebalo je smisliti kako ovu priču, koja u sebi drži osamnaest likova, te petnaestak promjena lokacija po cijeloj Europi ekranizirati, da ne izgubi na kvaliteti, a zašpara se maksimalno na produkciji. Dolenčići i vrsna scenografkinja Tanja Lacko dosjetili su se štosu. Nema na sceni ni video projekcija, ni raskošnih viktorijanskih salona, ni eksterijera sela, ni vožnje vlakovima i kočijama, sve ostaje na samoj imaginaciji gledatelja, ako im uspije povjerovati i od prve rečenice ufurati se u kompleksnu priču, koja se igra planovima i ruši četvrti kazališni zid.

Scena je crna, ogoljena od svake suvišnosti, tek s dvije stolice, jednom foteljom, nekoliko rekvizita, jednim biciklom, dva para pokretnih stepenica i paravanima koji se pomiču, a iza kojih se odvija retro radnja. Zahvaljujući zvučnim efektima vožnje vlakom, ili kočijama, sveprisutnim dimom koji svako malo prokulja scenom, dočaravši nam i mistiku i napetost i famoznu englesku maglu, te umješnosti glumaca da nam svojim tijelima dočaraju trenutnu radnju , te sjajnim oblikovanjem rasvjete Aleksandra Čavleka iluzija je uspjela.

Mi smo se uvukli u priču i krećemo zajedno u misterij rješavanja zločina i spletki. S druge strane, kad se malo odmaknete od viđenog i razmislite , onda ova predstava nalikuje produkcijama na Akademiji, kad profesor veli studentu glume, koji sjedi u sobi na jednom stolcu: „Ajd sad zamisli da si u viktorijanskoj Engleskoj, da si Sherlock Holmes i dobivaš zamršeni slučaj neke gospođe Turner!“. No, kako je Dolenčić oduvijek vrstan, maštovit i spretan redatelj sve ove manjkavosti uspio je pretvoriti u vrlinu ove predstave.

U predstavi se mogu vidjeti i lijepi kostimi toga vremena
U predstavi se mogu vidjeti i lijepi kostimi toga vremena ZKM

Autentični uvjeti i lijepi kostimi

Uvjerljivosti su doprinijeli i autentični, točni i lijepi kostimi toga vremena, koje potpisuje kostimografkinja Tea Bašić (koja je već surađivala s istim redateljom na Samsonu i Dalili i Umišljenom bolesniku) i koji savršeno funkcioniraju u duhu vremena, u kojemu se odvija radnja. Stanko Juzbašić skladao je dobre glazbene teme, koje savršeno funkcioniraju i u pravim momentima pojačavaju suspens radnje. Dolenčići su za ovu predstavu smislili svoj kod i nisu išli u krađu nijednog tipa Sherlocka i Watsona, kakvih smo se nagledali. Pitanje je samo dobre mjere s kojim krećete u formiranje jednog takvog lika, koji je opće mjesto, i o kojem i onaj gledatelj u prvom redu, kao i onaj na zadnjoj stolici u posljednjem redu, imaju vlastitu percepciju.

Ovakav Sherlock kakvim ga igra briljantni Rakan Rushaidat (definitivno danas najveća zvijezda ZKM-a), brzomisleći, pomalo nervozan tip koji puši lulu, kojemu klikeri rade sto na sat, koji nema vremena ni koncentracije čak ni za ispijanje dnevnih doza šalica čaja, a kamoli za jelo, koji je koncentriran isključivo na rješavanje zamršenog slučaja, pri tom konzultira svog brata, nema vremena ni za žene, prigovara Watsonu i sklon je prerušavanju, čini baš sve kako bi raspleo niti misterije, koja ga muči baš mi se dopao. S dužom kosom, Rakan Rushaidat čak je i vizuelno sjajan Sherlock, a o njegovom glumačkom nervu, energiji, ljepoti govora, pravilnim rečenicama i besprijekornoj koncentraciji ne treba trošiti previše riječi.

Točno se vidi kojom ležernošću i lakoćom on savladava sve zadatke, koje mu je dao zahtjevan redatelj, dok se neki njegovi kolege muče kako bi to što nam žele predočiti, bilo koliko, toliko uvjerljivo. Perfektan je ovdje i Filip Nola ( iako mislim da se , inače, radi o posve prosječnom glumcu), čiji je Watson zapravo glavni lik, koji nas uvodi u priču, ali nas i s njomoprašta. On je cool, smiren, stigne popiti i šalicu čaja, pa i nešto pojesti, savršeno slijedi svog šefa i Noli također vjerujemo.

Polić Vitez sa zrelošću postaje sve bolja

Najbolja glumica u predstavi je Dora Polić Vitez, koja je s nevjerojatnom energijom, srčanosti, prirodnošću utjelovila manje, više uvijek dosadan epizodni lik sluškinje, gospođe Hudson, koja nudi čaj, otvara vrata, uvodi goste u priču, brine o gazdi i prigovara zašto im svaki dan kuha jela, koje sutradan mora baciti, jer nitko za njih nema vremena, ni interesa. Pokazala je i sjajan komičarski nerv , u sceni kad na nju djeluje na prilično neočekivan način napitak koji je ispila, a i glasovno je vrlo moćna.

Čini mi se kako se radi o glumici, koja dok je bila mlađa bila je poprilično nezanimljiva i ne osobito primjetna, pogotovo u ovakvom ansamblu u kojem se morala boriti za mrvicu scenskog prostora u kavezu s lavicama kao što su Ksenija Marinković, Nina Violić, Jadranka Đokić, Nataša Dorčić, ili Doris Šarić Kukuljica.

Sa zrelošću postaje sve bolja i sigurnija glumica i nadam se da će redatelji to shvatiti i davati joj više prostora. Kao glavni negativci u predstavi više su no uvjerljivi Dado Ćosić, kao profesor James Moriarty (vječni Holmesov suparnik), koji je ovdje manipulativan, monstruozan zločinac, te Edvin Liverić, koji igra dvostruku ulogu: gospodina Turnera, koji se objesi u prvom dijelu predstave, te slijepi Adolf von Herder, koji svojim izgledom, kretnjama i govorom pomalo podsjeća na Herr Flicka iz kultne britanske serije Alo, alo.

Predstava Sherlock Holmes pruža sat i pol dobre zabave
Predstava Sherlock Holmes pruža sat i pol dobre zabave

Tri uloge mladog Pezdirca

Liverić je napravio sjajnu minijaturu i još jednom pokazao da se radi o glumcu, ali i redatelju s nedovoljno iskorištenim potencijalom. Petar Leventić, koji mi se baš dopao u Velikoj bilježnici, ovdje je bio za nekoliko kopalja slabiji, njegovoj ulozi Sherlockovog brata Mycrofta, genijalca koji ne izlazi iz udobne fotelje i pomaže bratu svojom lucidnošću, falilo je sočnosti i života. Bio je prilično bljedunjav i glasovno nezanimljiv, a na momente mu se omakla u melodiji govora tvrdi hercegovački govor, od kojeg ne može pobjeći.

Mlada, zgodna glumica kojoj je Dolenčić dao lijepu priliku, Dajana Čuljak kao fatalna, misteriozna i opasna Irene Adler ima sjajnu pojavnost, vrlo je šarmantna i zanosna, a oduševila me i načinom interpretacije dobro nam znane melodije People are strange, otkrivši kako posjeduje i glasovni raspon, s finim baršunastim altom. Nakon dobre uloge kod Senke Bulić u Živjet ćemo bolje, ovo je jedna međustotinu mladih glumica koja malo, po malo postaje sve primjetljivijom i pred kojom je, čini se, dobra budućnost.

Mladi Adrian Pezdirc igra čak tri role: tajnika te Arthura Holdera, no najviše se imao prilike razmahati u zahvalnoj roli Edvarda VII. Lakoćom i elegancijom kretanja u crnom smokingu s bijelim šalom, perfektnim izgovorom, šarmiranjem publike, s kojom je vrsno koketirao, od male uloge Pezdirc je napravio scenski biser i potvrdio kako je danas glumac pred kojim je uistinu velika karijera i koji bi, ako samo bude imao prilike, mogao napraviti karijeru dostojnu jednog Alića, ili Šerbedžije.

Sat i pol dobre zabave

Prilično je razočaravajuća bila epizoda Katarine Bistrović Darvaš, kao gospođe Turner, koja otvara predstavu i cijeli slučaj, nedostajalo joj je toucha životnosti, prilično je nezanimljivo to odradila. Svi ostali : Mia Biondić, Mateo Videk, Robert Budak, Danijel Ljuboja, Maro Martinović, te Kristijan Ugrina, koji se poslije dužeg vremena vječno dječačkog izgleda, sad neprepoznatljivog imagea sa sijedom bradom, vratio na scenu bili su korektni u epizodnim rolama , no ništa više od toga.

Budimo realni, nije to nikakva velika predstava. Ovo je samo komad s kojim ćete se u sat i pol dobro zabaviti. Čini mi se da će najviše u njoj uživati klinci, dok će stariji gledatelji , možda, biti razočarani inscenacijom. Gospođa pored mene, inače supruga uvaženog liječnika, bila je prilično razočarana ,komentiravši pri izlasku iz dvorane : “Kaj oni misle da ja mogu povjerovati u viktorijansku Britaniju s crnom scenom i dva stolca? Kaj god!”. A na Dolenčiće se, zapravo, i prilično ljutim. Otkud im hrabrosti , ili bolje rečeno drskosti, da u samom finalu predstave likvidiraju jednog Sherlocka Holmesa, kad je to junak koji ima sto života, baš poput Jamesa Bonda?