Pričali smo s najuzbudljivijim redateljem u regiji, Igorom Vukom Torbicom koji upravo radi u Gavelli

Uoči premijere Bečkih šuma u Gavelli

U međuvremenu, Torbica je ponovno pustio bradu, režirao Ožalošćenu porodicu u Kranju te je ovih dana u posljednjom brušenju Horvathovih Priča iz bečke šume, koje se s uzbuđenjem i nestrpljenjem iščekuju premijerno 5. siječnja u Gavelli, s velikim ansamblom od čak 18 glumaca. S Torbicom sam kliknuo na prvu, još prije dvije godine.

Usprkos relativnoj mladosti (iduće godine ulazi među tridesetgodišnjake), posjeduje neku nevjerojatnu mudrost, dubinu, jednostavnost, ali i nešto šarmantno mangupsko u sebi, što je vjerojatno odraz i školovanja na Akademiji na beogradskom asfaltu.

Danas se u regionalnim kazališnim krugovima njegovo ime izgovara s popriličnom dozom respekta, dok on time nimalo nije impresioniran, razotkrivši i u ovom intervjuu kako je svjestan da je pred njim još mnogo utakmica i kako pravo vrijeme Igora Vuka Torbice, tog sjajnog, neobičnog, mudrog i beskrajno talentiranog tipa, zapravo tek dolazi.

TELEGRAM: Osjećate li breme koje vas opterećuje da se od vas ponovno očekuje nešto veliko, spektakularno, sjajno…?

TORBICA: Breme ne. Ali, svjestan sam toga pritiska, neću lagati da mi je nepoznanica. Prije no što počnem raditi, osjećam neku vrstu nervoze, ili jačeg socijalnog impakta. Ali jednom kad rad počne, bacim se na djelo koje nastaje ovdje i sad i ne uspoređujem ga s onim što je bilo prije. Pokušavam imati dijalog sam sa sobom, a ne s budućom recepcijom vani.

Ponekad je ona i sama nerealna u primanju djela. Znate, ne mislim ja o samom sebi tolike dobre stvari, koje sam mogao čuti u proteklih godinu dana. Nisam to prihvatio kao istinu. Imam gomilu izazova s kojima se želim suočiti. Znam koje su moje mane i manjkavosti u znanju i redateljskom pristupu, nikad nisam u potpunosti zadovoljan svojim radom.

TELEGRAM: Kako ste doživjeli Nagrade glumišta?

TORBICA: Jako sam bio slabo upoznat s tom dodjelom, ali znao sam da su uvijek podijeljena mišljenja i da kontroverze narastaju oko same dodjele. I mene je, recimo, začudilo što Tri zime nisu u nominaciji najbolje predstave i redatelja. Mislim da je ta vrsta nagrade dobra ideja, ali da bi veći broj ljudi trebao odlučivati o nominacijama i nagradama.

Ovako, netko će iznova i iznova uvijek biti nezadovoljan, premisu o suprotnom potrebno je odmah odbaciti, ali da bi se moglo učiniti nešto da to ima demokratičniji oblik, djeluje mi da bi moglo. Osobno nisam rad da prisustvujem bilo kakvim svečanostima, često sam i izostajao, ili čak i vraćao pojedine nagrade, kad se ne bih slagao s politikom oko nje. U ovom slučaju, moram sam politiku dodjela na neki način osjetiti iznutra…

TELEGRAM: Kako ste dočekani u Gavelli, kakvu ste interakciju imali s ansamblom s kojim radite prvi puta, to je test i za vas?

TORBICA: Imao sam poneke inpute sa strane koji su oblikovali moja očekivanja, a onda se dogodilo sasvim suprotno, imali smo bolju interakciju i ljepši rad no što sam mogao pretpostaviti. Kada radim dogodi se to da vrlo brzo napustim bilo kakav razgovor o vanjskom svijetu i posvetim se onome što nam je materija i zadatak.

Imali smo i manje uspješne trenutke, ali u svakom procesu imate one koji vam povjeruju odmah, one koje čekate, one koji čekaju vas, ali sve u svemu mislim da smo u ključnom vremenu našli zajednički jezik i zajedno stvarali rješenja buduće predstave. Gavella je stvarno stjecište vrlo čudnih i kvalitetnih individua.

TELEGRAM: Zašto ste odabrali postaviti baš Priče iz bečke šume?

TORBICA: Dobro pitanje. To djelo je tematski u krugu onog što mene u ovom trenutku zanima, tekst koji nije apriori izvor ovovremenog i kojim bi se lako moglo ući u dijalog s našim vremenom. Potrebno je počistiti prašinu s njega i izvući njegove potencijale. To je, na neki način, i moguć diptih Hinkemannu, koji se bavio više muškarcem, dok Priče u naš fokus stavljaju ženu.

Zajednička im je i jedna vrlo slična scena. Hinkemanna zatiču u cirkusu, kako grize štakorima vrat, a Marijanu zatiču u bordelu, zaplesanu u erotizirani ples. U trenutku kada se to dogodi, i u jednom i u drugom primjeru, zajednica ove protagoniste obilježava stidom i krivicom, a to je, zar ne, krajnje ovovremeni postupak? I Priče i Hinkemann su za mene, u nekom pogledu, tematsko zatvaranje kruga.

TELEGRAM: Usprkos malom redateljskom opusu, vaš fokus je na novo iščitavanje klasika i naslova, koji nisu opće mjesto.

TORBICA: Tako je. Ja volim tražiti, volim vidjeti nešto u nečemu što je skrajnuto i zanemareno. Ponekad se šalim da zbog disleksije i tužno sporog čitanja pronađem u tekstovima nešto što drugima promakne.

Nemam ništa protiv modernih tekstova, ali nisam se, nažalost, susreo s tekstom i temom, koji bi mi dao toliku slobodu. Došli smo do toga da je tekst samo jedan element kazališta, meni je upravo taj pristup nužan, ipak ta vrsta prekrajanja, pomjeranja, interpolacije i dekompozicije klasika može nekome smetati i to uvažavam.

TELEGRAM: Treba li hrabrosti, ili drskosti za takvo prekrajanje klasika, kome ste vi skloni?

TORBICA: To nisu neke odluke koje dolaze izvana, to je neka potreba iznutra. Zato dozvoljavam da se to nekome ne sviđa. Ja radim ono što osjetim da moram. Ne znam od koga bih morao tražiti dozvolu. Kada je grupa ljudi okupljena oko nečega što žele ispričati, način na koji ćemo to napraviti i sam jest umjetnički postupak, a to iziskuje slobode.

TELEGRAM : Biste li postavili Tri zime ili neki drugi tekst Tene Štivičić, da vam je bio ponuđen?

TORBICA: Da ste me to pitali prije dvije godine, da. Ali danas, mislim da ne. Tad još nisam znao kuda namjeravam krenuti. Nisam po prirodi apsolutni neoportunista i mogao sam u tom pogledu svašta odabrati. Cijenim Tenu, znam je osobno, jednom prilikom smo kratko i surađivali, smatram da je to vrlo značajan dramski tekst i autor za naše kulture.

TELEGRAM: Postoje prilično veliki mitovi koji se prenose kako su se nekad radile velike i genijalne predstave. Svjesni ste kako će i vaš rezultat sada mnogi uspoređivati s predstavom velikog Koste Spaića u Gavelli sedamdesetih godina ?

TORBICA: Znate, nekad su se radile tri, četiri velike predstave mnogo duže vremena. I nekad su kazališta imala velike radionice i pogone koje bi vam rekonstruirale Beč, njegove ulice, radnje… Danas imate u kazalištima ono što mi redatelji pogrdno nazivamo “meniji”, ne rade se budžeti prema konkretnom i specifičnom projektu, nego dobijete decimalu.

Budžeti se dodjeljuju otprilike podjednako na cijelom Balkanu. Tim budžetima ne možete stvoriti primjerice fini realizam, ili rekonstrukciju pitoresknog dijela grada. Ali, s jedne strane to je tužno, s druge strane, vrijeme se promijenilo, čovjekova psihologija se promijenila i suvremeni promatrač, spreman je vlastitim snagama percipirati sažeti zvuk, sveden prostor, nerealističan tretman prostora i mizanscena, a da to u istom tom promatraču ni na koji način ne uništi i pokvari fabulu i ozbiljnost njenog tijeka.

Zbog ovakvih stvari kazalište i jest uzbudljivo. Ako na ovaj način krenemo uspoređivati, nema sumnje da će moja predstava razočarati sve one koji se sjećaju Spaićeve predstave. Znate, ja i ne znam za neka davna i prošla vremena, a koja po samom svom automatizmu nisu i “bolja”. Premisa o ulasku u dijalog sa Spaićevom predstavom u tom pogledu je netočna.

Sigurno će nekim ljudima smetati što se nismo koncentrirali na Beč, nego je više naglasak na konkretnoj priči, koja se odnosi na ljude i njihove odnose. Ja, čineći i stvarajući predstavu, ne natječem se, dakle s Kostom, ja s mojim glumcima i suradnicima pokušavam progovoriti o našem vremenu, ma koliko lošije i slabije ono bilo od nekih prethodnih.

TELEGRAM: Radili ste u Beogradu, Zagrebu i Kranju, možete li povući paralelu o stanju duha i teatrima u tim sredinama?

TORBICA: Još uvijek bi mi trebalo neko vrijeme, naročito u Sloveniji, gdje sam otišao raditi u manju sredinu. Mislim da se radi o vrlo sličnim pristupima u teoretskom smislu, a onda se razlike osjete kada krenete raditi. Spomenute tri zemlje mogu korespondirati i raditi zajedno i nadam se budućim koprodukcijama.

Ono što čujete gdje god da se pojavite, jest da je ovaj trenutak “krizan za kazalište”, a eto, ja pripadam generaciji koja je s fakulteta izašla u taj krizni trenutak. Znate, nikad u zadnjih dvadeset godina scenografije, kostimi i sve što stvara predstavu nisu imale manje budžete, ne govorim o honorarima, nego o materijalima i dobrima kojima stvarate predstavu. Čudno je kako redatelji u svim tim državama, kao da su umreženi i dijele informacije, režu tu istu stavku.

TELEGRAM: Hinkemann je bio vizuelno uzbudljiv. Nadam se da će tako biti i s Pričama.

TORBICA: Ja uvijek pokušavam promatrati kontekst teatra u koji dolazim, gledali smo scenografije u zadnjih deset godina i tražili smo način na koji scena nije do kraja iskorištena. Mi smo ovdje, u tekstu, imali posla s jednim miljeom kojeg definira određeni odnos prema kiču i estetici istog, a to je sklizak teren, kako s tim stilom ne zakoračiti do kraja u neukus. Ipak, još uvijek je to jedan hinkemanovski prazan prostor, koji u ovom slučaju ima jači okvir.

TELEGRAM: Osjećate li razliku u hrvatskoj politici i kulturi danas, u odnosu na prije dvije godine kad ste prvi puta došli raditi u Zagreb?

TORBICA: Činjenica da kad dođem tu, vidim da je Zagreb ispunjen sadržajima. Da li to nastaje zbog, ili unatoč, političkog konteksta, svejedno je. Ja živim u Beogradu i uspoređujući ga s Zagrebom, moram reći da su inicijative za alternativnu i nezavisnu scenu, ovdje prisutnije i opstaju. Znate, sad bih trebao režirati prvi puta u Narodnom pozorištu u Beogradu, Tolstojevo Carstvo mraka. Dolazim u trenutku nakon što je došla nova uprava s novim direktorom Drame Hubačem, koje ima novu energiju i to je ono zanimljivo što se dešava u kulturi.

Hubač je doveo redatelje, poput Miloša Lolića koji je napravio briljantnu predstavu Mariu Stuart sa sjajnom Nadom Šargin, koji nisu po pravilu za tu kuću, desila se energija novog susreta i veselim se tom radu. Ako me, pak, pitate u strogo političkom smislu o razlici, osjećaj je da raste desnica, odnosno desničarski svjetonazor, ali to je opće mjesto, ne hrvatske politike i situacije, nego opće slike regije, retorike političara, a onda posredno i ljudi. To je sad već opća slika svega, ali zato i radimo ovo što radimo, zar ne?

TELEGRAM: Što ćete sljedeće raditi u Hrvatskoj?

TORBICA: Snježana Abramović Milković me pozvala na novu predstavu u ZKM-u. Još tražimo tekst. Razgovaram i s dramom SNG-a u Ljubljani. Ove godine sam si dao malo jači ritam, ali već sam svjestan da to, zapravo, nije ritam za mene.

TELEGRAM: Zašto? Previše vas troši?

TORBICA: Ja sam čovjek koji voli dugo gluvariti i ljenčariti oko neke ideje. Za mene je lijenost i kontemplacija nešto nužno dobro za moj svijet. Ja volim svoj mir, volim biti kod kuće, voditi dosadan život, to mi sasvim odgovara, i onda ići napadati s idejama.

Ima redatelja koji rade po četiri do šest projekata godišnje. Neki i mogu izdržati taj ritam. Ja se radujem što su ljudi htjeli raditi sa mnom, u različitim kontekstima. To mi je bilo uzbudljivo, ali ono što sam naučio jest kako su dva projekta godišnje, zapravo, moja mjera.

TELEGRAM: Kako komentirate vaše kolege koji sve češće u projekte dovode ljude iz drugih miljea, estrade na primjer? Upravo Nives Celzijus ima probe u osječkom HNK-u u predstavi Vitez slavonske ravni, u režiji Dražena Ferenčine.

TORBICA: Nemam jasan stav. To je kao da me pitate što mislim o golotinji na sceni. Ne znam. Morao bih vidjeti. Možda postoji kontekst, ili se radi o nekoj tržišno/reklamnoj ravni. Ni protiv jednog nemam ništa, ali volim vidjeti smisao, odnosno dubinski razlog iza svega.

TELEGRAM: Biste li se upustili u filmsku režiju?

TORBICA: Pričali smo prije nekoliko dana o tome. Znajući sebe, moguće je da će jednog dana doći do zasićenja kazališta u meni. I onda će postati nužni neki novi izazovi. Ponukala me moja djevojka, koja me pitala slično pitanje. Mislim da bih to, možda, učinio kada bi mi netko dao u ruke scenarij, za koji bih mislio da je briljantan. Da ja, pak, pišem scenarij, morao bih imati gotov film u glavi. To još nemam. Upetljao sam se, ne mogu vam dati pravi odgovor na to pitanje.

TELEGRAM: Spomenuli ste djevojku, Hanu Selimović, po meni jednu od najboljih srpskih glumica mlađe generacije. Kako vam je živjeti s glumicom? Nije se lako nositi s njima ni na sceni, a kamoli u životu, jer su zahtjevne, drugačije, kompleksne…

TORBICA: Zapravo, u ženama postoji nešto apriori dramskije, bliže glumi u nekom plemenitom smislu. Ta vrsta davanja i dijeljenja s publikom, koja nije na nivou tehnike, discipline, mnogo više je na nivou emocije i iskrenosti. Na filmu je to ponekad još i vidljivije.

Hana je jedna uzbudljiva i divna glumica, potpuno posvećena, do mjere autodestrukcije, vlastitom pozivu i ja joj se divim na toj energiji. To je jedna vrsta temperamenta i životne energije koja je toliko snažna, da imamo probe i kod kuće. Uskoro ćemo prvi puta udružiti i kreativne energije i raditi zajedno Tolstojevo Carstvo mraka u Narodnom pozorištu u Beogradu.

TELEGRAM: U kojoj je fazi danas Igor Vuk Torbica?

TORBICA: U plavoj! Tek otkrivam mnoge stvari u kazalištu, jasno mi je u kom tematsko- dubinskom planu bih htio ići. Postoje mnoge ideje. Znate, imate ideju koja je jeftina, ali ubitačno snažna. Neke ideje nužno iziskuju drugu vrstu produkcije, da li spojiti neke ljude koji su nespojivi, da li dovesti neke goste koji će dovesti do novog protoka energije… Moj rad je fokusiran na glumce, iako možda tako ne izgleda nekome tko vidi moje predstave.

TELEGRAM: Redatelji su postali brend, ali slažete li se kako prosječna publika ipak dolazi u teatar gledati glumce?

TORBICA: Apsolutno ste u pravu, ali upravo je dobro da tamo zateknu i prihvate nešto drugo, osim samih glumaca. Svjestan sam vaše primisli i ta vrsta pozicije mi je sjajna. To mi odgovara. Volim kad vidim da slave njih, kad se ne bave sa mnom.