Pročitali smo knjigu koju je književni klub Oprah Winfrey proglasio knjigom godine. 'Dobar dan, ljepoto' veliki je američki roman

Ann Napolitano dugo se borila s odbijenicama. Njena četvrta knjiga prodana je u više od milijun primjeraka. Kod nas ju je objavio Profil

"Dobar dan, ljepoto" roman je o tome čemu se nadamo, o provaliji između onoga što smo zamišljali za sebe i onoga što nam je život donio, i tome kako, dozvolimo li si onaj neznatno pomaknuti pogled, pitanje tko sam ja i jesam li bitan dobiva sasvim jasan i jednoznačan odgovor.

“Je li netko smatrao da je sretno roditi se? Žurno izvještavam njega ili nju da je isto tako sretno umrijeti, i ja to znam.”

Ann Napolitano nije mogla odabrati epigraf koji bi točnije od ovog stiha Walta Whitmana sublimirao ključnu emociju njezine knjige “Dobar dan, ljepoto” (2023., Profil, prijevod Saša Stančin), prekrasne, raskošne sage o snazi ljubavi, koja cijeli ali i uništava, i često to čini na načine koje ne razumijemo i s kojima se ne znamo nositi.

Doista, “Dobar dan, ljepoto” neočekivana je knjiga. Pisana u najboljoj tradiciji velikog američkog romana, raspliće se u viticama veličanstvene, elegantne proze, od one vrste koja zahtijeva potpunu predanost.

Naglasak je na emocijama

Većim dijelom smještena u Chicago u 80-e godine prošloga stoljeća, iako rasponom zahvaća razdoblje od 1960.-ih pa sve do 2008., socijalno kontekstualizirana u mješoviti klasni milje vrlo precizno definirane sveameričke društvene stratosfere, “Dobar dan, ljepoto” u osnovi je knjiga o obitelji.

Samo što Ann Napolitano nevidljivim sponama krvi i svojte pristupa tragajući za ljubavlju kao ključnim gradivnim elementom osobne sreće, pa se njezini protagonisti razvijaju isključivo kroz emocije koje proživljavaju, dok je socijalni kontekst tek pozadinska buka koja se mijenja i razvija paralelno s likovima, ali suštinski ne utječe na njihovu unutarnju strukturu.

Kako emocije, poznato je, ne podliježu raciju, rezultat je sofisticirano iznijansirana psiho-socijalna tapiserija koja pomiče granice konvencionalnog shvaćanja braka, roditeljske i sestrinske, pa i prijateljske ljubavi.

Promo/Profil

Neka čuva parkove

Ann Napolitano dugo se borila s demonima pakla spisateljske opskurnosti, koji su je godinama progonili odbijenicama i razočaranjima. Pisala je romane koje nitko nije htio objaviti, a kad i jest, nisu se prodavali. Nakon što ju je odbilo 80 agenata napokon je našla jednoga koji ju je htio zastupati, a taj je onda uskoro umro.

Radila je kao učiteljica, urednica, osobna asistentica Stingu. Hrvala se s depresijom. Očajnički potez odlaska na razgovor za profesionalnu orijentaciju pokazao je da njezin najveći potencijal za razvoj karijere leži u onoj park rendžerice.

No, onda je došao prvi proboj. Njezina knjiga “Dragi Edwarde” (2020., Mozaik knjiga, prijevod Aleksandra Barlović) bila je trenutačni bestseler New York Timesa prodan u 400 tisuća primjeraka, prava na knjigu prodana su u 29 zemalja, Washington Post, Boston Globe i Amazon proglasili su je knjigom godine, a prema romanu je snimljena i televizijska serija emitirana na Apple TV-u.

Sve je u promjeni perspektive

Tada je Ann New York Timesu ispričala jednu priču. O tome kako je, kad je imala 14 godina, inspirirana romanom koji je čitala, napisala pismo budućoj sebi, koje će otvoriti na svoj 24. rođendan. Kad je napokon dočekala da ga otvori, bila je duboko razočarana.

Ispalo je da je s 14 godina Ann Napolitano bila “apsolutna budala”. Djevojčica koja je 24-godišnjoj sebi banalno poželjela da bude mršava i da nađe ljubav svojeg života. Sjela je i napisala novo pismo, koje će otvoriti kad napuni 34.

To joj je pismo, pak, kad je prošlo i tih deset godina, slomilo srce. 24-godišnja Ann, duboko zabrinuta oko svoje budućnosti, poželjela je sebi da se do 34. rođendana uda za svojeg dečka s faksa, rodi dijete i objavi roman na kojemu je tada radila.

A samo je iznijela smeće…

Želje joj se nisu ostvarile. Ali ostvarilo se nešto drugo: zaljubila se i udala za čovjeka s kojim danas ima dvojicu sinova, i objavila je roman, samo ne onaj na kojemu je radila kad je imala 24. Bio je to upravo “Dragi Edwarde”. Njezino sljedeće pismo, napisano 44-godišnjoj sebi, našlo ju je, “napokon uglavljenom u vlastitom životu”.

Te 2020. u razgovoru na NYT, nije se više mogla sjetiti što je 44-godišnja Ann napisala u pismu onoj 54-godišnjoj – otkrit će to 2025. godine, kad dođe vrijeme za otvaranje nove koverte – ali sasvim sigurno nije mogla predvidjeti ono što se dogodilo u međuvremenu.

A dogodilo se da ju je jednog dana, u listopadu 2022., dok je iznosila smeće iz svoga stana u Brooklynu, nazvala Oprah Winfrey. Njezin četvrti roman “Dobar dan, ljepoto” bit će izdvojen kao jubilarna stota knjiga koju preporučuje Oprin čitateljski klub kao best read u 2023. godini. Za one koji ne znaju, Oprah Book Club nedvojbeno je najutjecajniji čitateljski klub na svijetu.

Jake Chessum

Izvukla je zlatnu kartu

Otkad je prije 26 godina inauguriran, književni je svijet prošao prilagodbu na internet, elektronske čitače knjiga, pametne telefone i društvene mreže; male knjižare pojele su velike, u kojima je kafić postao neizostavni dio “kulturne” ponude, a za to vrijeme, klub Oprah Winfrey etablirao se kao jedinstvena zlatna karta za zvjezdanu slavu i milijunske prodaje odabranih naslova.

A “Dobar dan, ljepoto” njegova je stota odabrana knjiga. Kad je izašla u ožujku 2023., poharala je svijet. Ann Napolitano postala je globalna spisateljska zvijezda.

Roman počinje u veljači 1960., rečenicom koja nas vraća na početak ovog teksta i implikacije retoričkog pitanja Walta Whitmana o sreći dolaska na svijet: “William Waters prvih šest dana svog života nije bio jedinac”. Jasno je zašto je Ann Napolitano odabrala baš Whitmanov citat kao navještenje priče kojom će nas prikovati za stolicu sljedećih 400-tinjak stranica.

‘Male žene’ kao nadahnuće

Tragična smrt njegove trogodišnje sestre odredit će čitav Williamov život. Odrastanje s emocionalno zaključanim roditeljima i nagli rast u visinu usmjerit će ga prema košarci, u kojoj nalazi kontekst koji će ga držati na okupu: sport je utočište, zamjenska obitelj.

Košarka će mu pomoći da ode na studij, ali iako će poslije igrati bitnu ulogu u njegovom životu, “Dobar dan, ljepoto” nipošto nije klasična priča o sportskom uspjehu – naprotiv, William nije osobit igrač, a ozljeda koju pretrpi trajno će ga izbaciti s košarkaškog terena.

Fabularno, roman prati jednostavnu potku: William na studiju upoznaje Juliju, jednu od četiri sestre Padavano, s kojom se ženi i dobiva dijete. Sestre Padavano odrasle su u radničkom predgrađu Chicaga u čvrstom sestrinskom zajedništvu – autorici je kao nadahnuće poslužio roman “Male žene”.

Potraga za srećom

Dalje pratimo, kroz njihove odvojene glasove ispričane iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, njihovo sazrijevanje, omeđeno s jedne strane likom preminuloga oca, koji se tek nakon svoje smrti otkriva kao punokrvan, važan lik; s druge Williamom, s kojim svaka od sestara ima drugačiji odnos, a u toj povratnoj sprezi i jedni i drugi rastu i razvijaju se, i, s treće, figurom majke, od koje, naravno, toliko toga kreće.

Jer “Dobar dan, ljepoto” u osnovi je knjiga o ženskoj emancipaciji, o osvještavanju transgeneracijskog perpetuiranja okova zadanih uloga i oslobađanju od lanaca internaliziranih očekivanja.

Julijine ideje o njihovoj zajedničkoj budućnosti neće se poklopiti s Williamovima – u ostatku priče pratimo njezine protagoniste u potrazi za vlastitim mjestom u svijetu; zapravo, za srećom, od one vrste koja i smrt može ublažiti, pri čemu je osnovna premisa zajedništvo kroz ljubav, koja poprima različite oblike i ima različite posljedice.

Promo/Mozaik knjiga

Knjiga koja se opire očekivanjima

Ako ovo zvuči kao ljubavni roman par excellence, to je zato što to “Dobar dan, ljepoto” i jest, ali nikako na način kako možete pretpostaviti.

Oprah Winfrey roman je opisala kao knjigu koja se bavi pitanjem može li ljubav pomoći zacijeliti ono što je razbijeno. Ali ona je puno više od toga. Da, ona govori o ljubavi, i govori o zacjeljivanju. Ali ponajprije, “Dobar dan, ljepoto” govori o promjeni perspektive, onom jedva zamjetnom pomaku zjenice koji omogućuje sasvim novi pogled na kaleidoskop života.

Napolitano je knjigu počela pisati u travnju 2020., u vrijeme kada je svijet upao u razdoblje najveće pandemijske panike i izolacije. Baš tada, umro joj je otac. Smrti su u njenom romanu ključne prekretnice: smrt male trogodišnje djevojčice kojom ga otvara, pa smrt oca kojim ga presijeca napola, i naposljetku, još jedna smrt, od vrste koja konvencionalnog čitatelja u potrazi za očekivanim happy endom, izbacuje iz cipela.

Čemu se nadamo

I opet se sad vraćam na epigraf, citat kojim Napolitano otvara knjigu. Rođenja u ovoj knjizi predstavljaju kraj, a smrti početke iz kojih se granaju pregršti neočekivanih perspektiva.

U onoj priči New York Timesu iz 2020., Napolitano se zapitala što je to što se ustvari nadala da će pronaći u svojim pismima deset godina starijoj sebi. Je li to istina o sebi koja bi joj, uspije li je pronaći, omogućila da bude sretna? “Odgovor na pitanje tko sam ja, jesam li bitna?”

“Dobar dan, ljepoto” roman je o tome čemu se nadamo, o provaliji između onoga što smo zamišljali za sebe i onoga što nam je život donio, i tome kako, dozvolimo li si onaj neznatno pomaknuti pogled, pitanje tko sam ja i jesam li bitna dobiva sasvim jasan i jednoznačan odgovor.