Pročitali smo strip-album Priče iz davnine. Ivana Brlić Mažuranić dobila je dostojan hommage u knjizi za sve one koji su nekad bili djeca
Izdanje Stripforuma u povodu 150. godišnjice rođenja naše najveće književnice za djecu scenaristički potpisuje Davor Špišić, ilustrator je Tomislav Košta
Riječ je o pričama koje svi znaju i s kojima imamo razvijen ‘odnos’. Špišić u svojim scenarijima tu ljubav i odnos – poštuje. Istovremeno, pružio je manevarski prostor crtaču Tomislavu Košti, čiji crno-bijeli stripovi potvrđuju kako je riječ o autoru koji se zna ‘eliminirati’ iz scena.
Strip-album “Priče iz davnine” izdavača Stripforuma iz Zagreba 24 je centimetra široka i 32,5 centimetra visoka knjiga koja je teža nego što biste očekivali. Lijepo je to izdanje tvrdih korica i 200 stranica kunstdruck papira koje nećete čitati ležeći u krevetu ili na kauču, već onako kako treba – knjiga je to koju treba čitati sjedeći i listajući je na kakvom stolu pred sobom.
A tako i priliči ovakvom izdanju koje je, kao što se može shvatiti iz naslova, nastalo po pričama Ivane Brlić Mažuranić, čiju adaptaciju potpisuje Davor Špišić kao scenarist te Tomislac Košta kao crtač stripa. Ova prekrasna knjiga sa stripovima po motivima bajki koje voli i zna svatko u Hrvatskoj i šire – itekako šire! – izdanje je koje je agilni urednik Mladen Novaković upriličio povodom 150. godišnjice rođenja naše slavne književnice, rođene 18. travnja 1874. godine.
Njeno najslavnije djelo “Priče iz davnine” svjetlo dana ugledalo je 1916. u izdanju Matice hrvatske, a onih šest priča koje su se našle u njemu bit će u trećem izdanju “pojačane” za još dvije. Dakako, to su “Kako je Potjeh tražio istinu”, “Ribar Palunko i njegova žena”, “Regoč”, “Šuma Striborova”, “Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica”, “Sunce djever i Neva Nevičica”, “Lutonjica Toporko i devet župančića” i “Jagor”.
Za sve koji su nekad bili djeca
Sve te priče možemo čitati kao stripove u ovom izdanju, a onaj nevjerojatni efekt prilikom svakog ponovnog čitanja bit će i ovaj put prisutan: uvijek i iznova ostajemo začuđeni i opčinjeni kvalitetom sjajnih priča Ivane Brlić Mažuranić. Ne mogu se oteti dojmu da ni kao društvo niti kao kultura još uvijek nismo svjesni koliko su velike i kvalitetne Ivanine bajke. I koliko su samo naše.
U tekstu na kraju knjige scenarist Špišić spominje kako čovjek kroz godine sve više shvaća koliko slojeva imaju ove prekrasne bajke s kojima se upoznajemo kao djeca. Nema tu ničeg spornog, klince se ne može prevariti tako lako, a svi vole “Priče iz davnine”. Ali ovaj strip jedinstvena je prilika da i ljudi koji su odavno prestali biti djeca iznova uživaju u pričama koje bez ikakve dvojbe spadaju u vrh svjetske literature.
Knjige bajki nikada ne gube na popularnosti; još uvijek čuvam veliko luksuzno izdanje “Najljepših bajki svijeta” sa zamkom u noći na koricama, na kojemu je naslov bio otisnut zlatotiskom. Čitajući bajke drugih naroda često smo ostajali zbunjeni i začuđeni – likovi i događaji u njima bili su drugačijeg pripovjednog tkanja.
Dobro obavljen posao
Naučit ćemo kasnije da se radilo o drugačijim arhetipovima, kao što ćemo shvatiti da su govorile kako o tim drugim ljudima, negdje daleko u svijetu, tako i o nama, baš kroz te razlike. Čitanje “Priča iz davnine”, pogotovo ovako ispričanih, u mediju stripa, nećemo osjećati tu distancu. Zadovoljština će biti zapravo potpuno drugačija: svaka riječ i svaki zarez, kao i izvorište u slavenskoj mitologiji, razumjet ćemo bez ostatka.
Priznajem da je postojala strepnja kad sam krenuo s čitanjem, jer Davor Špišić je – kolega. Srećom, brzo je nestala. Scenarist je obavio vrlo dobar posao, punktirajući važne kadrove iz bajki Ivane Brlić Mažuranić, pritom sačuvavši snagu ‘originala’ od dokonosti i nepotrebnih zastoja.
Strip zna biti vrlo okrutan medij, koji nema previše milosti prema scenaristima. To što je riječ o stripovima po motivima bajki koje su bez sumnje najbolje koje imamo moglo bi se smatrati olakšavajućim faktorom, no to je samo privid. Riječ je o pričama koje svi znaju i s kojima imamo razvijen ‘odnos’. Špišić u svojim scenarijima tu ljubav i odnos – poštuje. Istovremeno, pružio je manevarski prostor crtaču Tomislavu Košti, čiji crno-bijeli stripovi potvrđuju kako je riječ o autoru koji se zna ‘eliminirati’ iz scena.
Hommage dostojan umjetnice
On naprosto crta priču i nema potrebu silom dokazivati kvalitetu svoga poteza. Njegove kompozicije nisu naporne i ne pate od pretencioznosti. Na prvi pogled može se učiniti da je crtež ‘oskudan’, međutim, vrlo brzo čitatelj će uvidjeti da Košta zna izgraditi crno-bijeli svijet u kojemu je svega baš onoliko koliko treba.
Ne mogu se oteti dojmu da je Tomislav Košta trebao biti primjećeniji i prisutniji u medijima već nakon prošlogodišnjeg strip-albuma “Kartoline” koji je objavila Fibra. Preostaje nadati se da će kulturna javnost nakon “Priča iz davnina” shvatiti da je naša strip scena bogatija za još jednog crtača koji bez problema može crtati stripove na najjačim tržištima svijeta.
Doista, izdanje Stripforuma posvećeno Ivani Brlić Mažuranić dostojno je takve umjetnice – treba oprostiti pokoji tip-feler koji će biti ispravljen u idućem izdanju – i možemo samo poželjeti da će i naša oficijelna kultura napokon uvidjeti kako su domaći stripovi, pogotovo ovakva knjiga, nešto s čime trebamo ići u svijet i s čime se trebamo hvaliti. Jer ovo su potpuno i bez ostatka naše priče i naši stripovi. Sjajni, čudni i kvalitetni. Da pokažemo da znamo biti i – takvi.