Prvi put gostuje u Komediji. Bernard Tomić: 'Svako kazalište ima svoju specifičnu poetiku, i svaka mi je jednako izazovna'
Glumac Bernard Tomić poziva vas da pogledate predstavu 'Zapetljani interesi', koju u Komediji postavlja Aleksandar Švabić. Premijera je 20. travnja
Rad na predstavama svaki put iznova donosi to da se suočavam sa svojim lošim navikama. Iznova primjećujem da sam i lijen, i zavidan, i nemoćan, i tužan, i bijesan što nešto ne mogu postići. Potom dobro naučim tekst i pažljivo slušam upute autorskog tima. Tada problemi nestaju i slijedi faza iscjeljenja.
Velikom broju naslova iz klasične riznice što smo ih ove sezone imali prilike vidjeti na domaćim kazališnim pozornicama ove subote, 20. travnja, pridružit će se i najnovija predstava zagrebačkog kazališta Komedije, “Zapetljani interesi” jednog od najpoznatijih španjolskih dramatičara 20. stoljeća Jacinta Benavente y Martineza, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, koju u kazalištu na Kaptolu postavlja Aleksandar Švabić.
Benaventeovo najizvođenije djelo oslanja se na tipove talijanske commedije dell’arte, a u njegovu su središtu Leandro i Crispin, lutalice i probisvijeti; naizgled prijatelji, ali zapravo lažni gospodar i sluga koji, iskorištavajući brojne mane mondenog društva, uspijevaju jednome od njih priskrbiti žuđenu ljepoticu, a obojici prijeko potreban novac.
Leandra igra Ivan Magud a Crispina Bernard Tomić, “posudba” iz Teatra &TD, koji nam je otkrio najnovije razloge za posjet zagrebačkoj Komediji.
TELEGRAM: Kad ste prvi puta čuli za Benaventea i što vas je privuklo k ovome tekstu?
TOMIĆ: Da budem iskren, nisam još nikada čitao njegova djela i zato mi je osobito drago što sam imao priliku biti dio ove predstave i tako se upoznati s još jednim piscem. Tekstu me privukao redatelj Aleksandar Švabić, biranim riječima kad mi je predložio suradnju na projektu.
TELEGRAM: Ovaj je komad napisan 1907., gdje leži njegova suvremenost?
TOMIĆ: Suvremenost ovog djela leži u dvije stvari: u viziji autorskog tima spram zadanog materijala, i načinu na koji ga izvode glumci na sceni.
TELEGRAM: U kolikoj vas mjeri glumački izaziva specifična Komedijina kazališna poetika te kako se snalazite, s obzirom na to da vam je ovo kazališni debi u tome teatru?
TOMIĆ: Mogli bismo reći da svako kazalište ima svoju specifičnu poetiku, a tako i svaka predstava za sebe. U tom smislu, ne “izaziva” me ništa manje ili više od ijedne druge “specifične poetike”. Dapače, jednako me izaziva. A kako se snalazim najbolje će ocijeniti publika.
TELEGRAM: Na koji način redatelj Švabić i dramaturginja Nina Bajsić čitaju komad?
TOMIĆ: Po mome sudu, na najbolji mogući način. Ako uzmemo u obzir vrijeme u kojem živimo i kontekst “specifične poetike” institucije u kojem ga postavljaju.
TELEGRAM: Pokondirenost, lažni moral i prijetvornost vidljivi su u društvu kao nikada ranije, napose zahvaljujući društvenim mrežama, kojima vi – odolijevate.
TOMIĆ: Moj je odnos prema društvenim mrežama svima koji me poznaju – ili su me pokušali preko njih kontaktirati – dobro poznat. Nemam ih, ne zanimaju me, niti će me ikada zanimati.
TELEGRAM: Rijetko tko tu i tamo ne upadne, pa i nenamjerno, u zamku mana kojih smo se ranije dotakli. Kako se vi borite sa svojim demonima?
TOMIĆ: Borbu s demonima rješavam vrlo jednostavno. Naime, oko 18 sati posjetim caffe bar Gajbu i do 22 ili 23 sata demoni su potpuno poraženi u društvu vrlo dragih, divnih i osebujnih ličnosti koje mi pomažu u mojim borbama.
TELEGRAM: A teatar? Ima li ljekovitu moć?
TOMIĆ: Rad na predstavama svaki put iznova donosi to da se suočavam sa svojim lošim navikama. Iznova primjećujem da sam i lijen, i zavidan, i nemoćan, i tužan, i bijesan što nešto ne mogu postići. Potom dobro naučim tekst i pažljivo slušam upute autorskog tima. Tada problemi nestaju i dolazi do iscjeliteljske faze.
TELEGRAM: Kako se ova predstava uklapa u naslove u kojima trenutno igrate razasuti po mnogim kazalištima?
TOMIĆ: Uklapa se savršeno. Iznimno sam sretan da sam dio ovog projekta jer sam upoznao neke divne ljude i obnovio poznanstva s još nekima. Osim navedenih, spomenuo bih i suradnika za scenski pokret Damira Klemenića, s kojim sam već nekoliko puta radio, i jednog predivnog čovjeka i glazbenika, Matiju Antolića.