Pulski doručak sa Semezdinom Mehmedinovićem: 'Na kraju ostaju pisac i čitatelj sa svojim samoćama, taj dijalog je dragocjenost'

Pa i da nije imao namjeru povratka u svoju zemlju, možda možemo zaključiti, s takvim poslom čovjeku dođe do pobjegne glavom bez obzira, bez obzira na materijalno blagostanje. Kako je tema ovogodišnjeg pulskog sajma upravo Povratak, Aljoša Pužar, moderator izuzetno popularnog sajamskog programa ‘Doručak s autorom’, u okvirima regionalne književnosti teško da je mogao pronaći relevantnijeg sugovornika.

Mehmedinović je posljednjih godina veoma zapažen u Hrvatskoj

I ranije u Hrvatskoj poznat autor, Mehmedinović je posljednjih godina u zaprešićkoj Frakturi objavio nekoliko vrlo zapaženih, nagrađivanih naslova: najrecentnije, to je knjiga Rat je i ništa se ne događa (u izdanju Frakturine sestrinske kuće Bodoni), a prije toga Ovo vrijeme sada i Me’med, crvena bandana i pahuljica. Potonja mu donosi nagradu Meša Selimović, ali i neku vrstu nepriželjkivane pozornosti kad je u sklopu planiranog projekta ‘Nagrade mlade kritike’, najprije uvrštena, a potom isključena s popisa suvremenih knjiga koje su trebali interpretirati hrvatski srednjoškolci, a potom se i odlučiti za najbolju.

Podsjetimo, riječ je o praksi kakva već postoji, primjerice, u skandinavskim zemljama, a za koju je Institut za promicanje čitanja dobio i potporu Ministarstva kulture i medija, no nakon što je peteročlani žiri odabrao naslove, Mehmedinovićeva proza naknadno je isključena zato što nije zadovoljavala propozicije samih predlagatelja; naime, pisana je bosanskim, a ne hrvatskim jezikom. Zbog takve intervencije četvero od pet članova žirija istupilo je van, a mjesto “zamjenskog pisca” u tim je uvjetima odbio i pisac A. Z. Stolica.

Kad je, saznavši ubrzo nepoznate detalje prvog postupka odabira, dio zamjenskog žirija za odabir knjiga također odustao od sudjelovanja, projekt je na kraju zamro. Mehmedinović o ovoj epizodi u javnosti i nije previše trošio riječi, a tako je bilo i u prostorijama krcate kavane Mozart unutar pulskog Doma hrvatskih branitelja. Razgovaralo se, međutim, o jugoslavenskoj književnoj sceni 1980-ih, ratnom Sarajevu, migracijama, američkom snu te o koječemu drugom.

Iz redova pisaca regrutiran je nezanemariv broj ratnih zločinaca

Razgovor je krenuo, očekivano, od početaka, odnosno selidbi iz Tuzle u Sarajevo na studij komparativne književnosti. Prisjetio se Mehmedinović fascinantne čitaonice tuzlanske biblioteke gdje se obrazovao kao mladi pisac, a zbog koje mu je malo što promaklo u tadašnjoj jugoslavenskoj književnosti, osobito u poeziji koju je isprva pisao.

“Poezija je bila dominantna, najpopularnija i medijski najprisutnija”. Osim toga, dodaje, “tih osamdesetih godina u smislu javnog angažmana biti pisac bilo je puno atraktivnije nego danas. Pitali su nas za sve. Ako se kopao kanal preko Titove ulice, zvali su i pitali što mislimo o tome”, tek se dijelom našalio Mehmedinović. Bilo je to drugačije od onoga što je poslije zatekao u Americi, a što će onda doći i kod nas.

O književnim osamdesetima Mehmedinović govori s velikim simpatijama, ne samo zbog veće relevantnosti pisaca. Dogodilo se i to da se – u sustavu koji je razdvajao Crkvu i državu – spiritualni sadržaj prelio u književnost, smatra on. Takva uloga, doduše, dodaje oprezno, poslije je bila i problematična ako vidimo broj ratnih zločinaca regrutiran iz tih redova.

Osim toga, može se govoriti i o veoma razvijenoj infrastrukturi za mlade pisce. “To je bilo divno vrijeme za sve ono što smo trebali, imali smo svoje kafane, svoje izdavačke kuće, važne, fascinantne kuće, svoje časopise.” Ističe da je u svojim počecima u uredničkom poslu uživao jednako kao i u književnom, gdje je primjerice sustavno surađivao s poznatim piscem i filozofom, Predragom Fincijem.

Nemoguće je pobjeći od onoga što se dogodilo devedesetih

Središnje mjesto tu je pripadalo časopisu Fantom slobode, nadahnutom poznatim Buñuelovim filmom, a ne, kako se ponekad smatra, stihovima Johnnyja Štulića. O tri predratna, a onda i tri ratna broja časopisa, Mehmedinović navodi sljedeće: “To je neki model časopisa na tragu recimo The New Yorkera, neki miks kulture i politike, koji je u to vrijeme bio zapaljiv. Kad je rat u Bosni krenuo onda su u Beogradu fotokopirali stranice iz tih brojeva i dijelili to javno. Imali smo neku vrstu utjecaja.”

“Mi sad govorimo o jednoj energiji osamdesetih koja je danas vrlo prisutna. No infrastrukturno, ova djeca sada jedva da imaju to što smo mi imali, imaju u nekom limitiranom sadržaju. Ulaganje u mlade autore nije ni blizu kako je bilo ranije.” Dodaje pritom: “Najprije bi trebalo stvoriti uslove u kojima oni neće odlaziti odavde… mladi ljudi odlaze da bi radili bilo što da bi preživjeli, dakle, talentirani pjesnik iz Sarajeva kad ode u München, on je tamo konobar… zapuštenost je došla do tih razmjera da ne znam kako bi to moglo biti razriješeno.” Ipak, ne treba izjednačavati situaciju u Sarajevu i primjerice Zagrebu, gdje još postoji neka vrsta brige, dodaje.

Razgovor se, međutim, brzo vratio na ranije razdoblje. Unatoč “jakom nagovoru na zaborav”, napominje, nemoguće je pobjeći od onoga što se dogodilo devedesetih, koje su obilježile njegovu generaciju. S iskustvom rata mnoge su knjige postale manje bitne: “Imao sam malu opsesiju postmodernim idejama koje su mi postale potpuno bezvrijedne s iskustvom opsade i rata, većina pisaca koje sam preferirao postali su mi manje važni… emocije su postale važne i važnije od ideja. U književnosti je inače bitno kako miksati ta dva pojma… svaki pisac ima pred sobom tu odluku.”

‘Mi mislimo da donosimo odluke u našim životima’

Aljoša Pužar usmjerio je potom razgovor prema njegovoj knjizi ratnih zapisa, Sarajevo bluesu, koja će uz Jergovićev Sarajevski Marlboro postati jedno od važnijih književnih mjesta ovoga grada krajem prošlog stoljeća. Tekstovi su isprva nastajali za tjednik Dani, koji je iz prvotne ideje o političkom listu prerastao u kulturni, odnosno književni. Tako je i njegova kolumna prerasla u nešto između poezije, kratkih priča i mikro-eseja, dodaje Mehmedinović.

“Ta kolumna je Sarajevo blues. Ljudi su u jednom trenutku odustali od vijesti zbog toga što su u vijestima vidjeli neprestana obećanja koja se iznevjeravaju, a okrenuli se svojoj stvarnosti i tražili su objašnjenje za tu stvarnost. Zanimljivo je gledati s kojom pažnjom ljudi koji potencijalno dotada i nisu čitali književnost čitaju književnost i imaju potrebu da je komentiraju, a zapravo čitaju tu svoju stvarnost.” Slaže se s moderatorom da je književnost u tom smislu bila istinitija od onog što se prodavalo kao istina, dodajući da poslije nikad nije vidio takvu razinu povjerenja i interesa za ono čime se bavi.

Zbirkom Emigrant iz 1990. godine, Mehmedinović je gotovo anticipirao svoj odlazak šest godina poslije, primjećuje Pužar, postavivši pitanje kako je baš Amerika bila u pitanju. “Mi mislimo da donosimo odluke u našima životima; ne donosimo, nama se život događa. Izašao sam s namjerom da se odmorim… no sve se zakompliciralo. Otišao sam u Ameriku na nagovor svoga djeteta koje je željelo da snima filmove. On je kasnije završio UCLA i nakon toga American Film Institute, isprofilirao se u tom nekom svom svijetu…” Dodaje da je odluka o odlasku dijelom sigurno bila i motivirana “grižnjom savjesti oca koji je inzistirao na tome da cijelo vrijeme opsade provedemo u Sarajevu”.

Povratak u grad svoje mladosti zapravo nije moguć

Odlazak u Ameriku slučajno se poklopio s ponudom kultne Ferlinghettijeve izdavačke kuće City Lights, gdje će ubrzo izaći Sarajevo blues. Američki san imao je dvije strane. Književni uspjeh dolazio je uz nužnost rada na poslovima koje nije volio. No situacija se nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. godine promijenila; on sam je, dodaje, gotovo izgubio volju i interes da objavljuje. “U Americi su tada prilično poludjeli i oni najliberalniji… fascinantno je koliki je broj bitnih pisaca ušao u tu zamku patriotizma. Pisali su neke stvari za koje bi najsretniji bili da nisu napisane.”

Na javna čitanja više ga ne pozivaju kao pjesnika iz rata ili kao pjesnika općenito, nego ga pozivaju kao pjesnika muslimana, što je trebalo umiriti uplašene Amerikance. “Sad dolazi neki bijeli musliman – jer oni mene identifikuju s muslimanima – to je neka vrsta ideološke zloupotrebe bila.” Dodaje pritom: “američki nacionalizam eksplodirat će u vrijeme Trumpa, ali to je sve krenulo tada, relativno rano… javlja se neka nervoza”.

“Iz te njihove nervoze vi natrag u našu nervozu”, primijetio je moderator. Vratio je Mehmedinović, tek dijelom u šali, razgovor na Trumpa, kojeg je zbog posla bio prisiljen redovito pratiti. “Slušati Trumpa, to je ravno sluđivanju, svaki njegov tweet čitati, slušati svaku njegovu press konferenciju… gledati u Trumpa četiri godine, to je ono…”

Bilo je vrijeme za otići, bilo gdje, posebno ako je htio početi realizirati svoje književne ideje za koji nikako nije nalazio vremena. “Mislim da sam napravio dobru odluku da se vratim. Ima tu jedan mali problem kad se vraćaš nakon četvrt stoljeća u grad u kojem si bio mlad, to je kao da brišeš najljepšu svoju prošlost… povratak zapravo nije moguć jer sam se ja promijenio, grad se promijenio, bilo je neko vrijeme u kojem se grad adaptirao na mene, vrlo nervozno su postupali…”

Fascinantno lijepa zemlja usred političkog beznađa

Jednom ranijom prilikom, kad je usred oluje avion skrenuo s kursa, navodi, isprva nije iz aviona prepoznao mjesto gdje se Neretva ulijeva u Jadransko more. Shvatio je da zapravo ne poznaje zemlju u kojoj se rodio. “Zadnje tri godine ja sam počeo istraživati, otkrio tu Hercegovinu koja je čarobna, otkrio tu Bosnu koja je fascinantno lijepa država, nevjerojatno u kontrastu s tim političkim beznađem.”

Pred piscima još uvijek stoji izazov pisanja dubinske analize onoga što se dogodilo ’91. godine, smatra Mehmedinović. “Svoje prijatelje cijelo vrijeme nagovaram da napišu roman o ’91. Osim toga, tu je i brisanje onoga što je prije bilo, dodaje autor. “Počeo sam se baviti istraživanjem tih osamdesetih, započeo sam s tom jednom knjigom koja se zove Ovo vrijeme sada, gdje sam to načeo, ali mislim da ću napisati još dvije, tri, a već je dosta i napisano, gdje ću se zapravo baviti tim vremenom.”

O sebi kao piscu koji ne bježi od svoje intime, Mehmedinović govori sljedeće: “Ja sam pjesnik, pišem iz ja i sve što pišem je zapravo neka vrsta ličnog iskustva. Pišem, nažalost, onda kad mi se događaju tragične stvari, iz nekog uvjerenja da je to književno potentnije nego pisati o trenucima sreće…”

Dijalog između pisca i čitatelja beskonačna je dragocjenost

“Ja bih volio da napišem neku knjigu u kojoj bih pobrojao sve trenutke u kojima sam bio sretan… imam neku čežnju da napišem takvu knjigu, ali u stvarnosti mi se desilo da sam samo opisivao neka tragična iskustva, pritom opsesivno se baveći ovim nekim temama kao što je tijelo, prostor naše smrtnosti, temom sjećanja, zaborava, i suštinski najvažnijom stvari na svijetu, a to je ljubav… Ja kad bih sad birao da krenem ispočetka pisao bih kao Petrarca, neke ljubavne pjesme.”

Na tom tragu, ono što mu se nije sviđalo u Sarajevu osamdesetih odnosi se na neku vrstu šovinističke mačo kulture, gdje često nije bilo mjesta za neke fascinantne žene. Sada svjedočimo nekoj promjeni, ne samo kod nas, i drugdje je tako bilo, primjerice slučaj Lucije Berlin u Americi, autorice koja u formi kratke priče ne zaostaje za Raymondom Carverom, a koja je dugo bila zanemarena. Tu je i Annie Ernaux koja je upravo dobila Nobela, pridodaje Mehmedinović.

Nije sklon velikim porukama, dodaje autor na kraju, ali ipak poručuje sljedeće: “Književnost može biti bitna, ali ne mora nužno, čovjek može da se bavi bilo čim na svijetu, može i odustati od nje čak i ako ima veliki dar. Ali mislim da je književnost na neki način zamjena za raj…”

Zamjena za raj, pojasnio je Mehmedinović, u smislu da pruža mogućnost povratku propuštenim prilikama i onoga što piscu kao pojedincu donosi. “Književnost je prilično marginalizirana, ali na kraju ostaje pisac sa svojom samoćom, i ostaje čitalac sa svojom samoćom… ta samoća, i taj dijalog između njih, beskonačna su dragocjenost”, završio je bosanski pisac, popraćen dugim aplauzom ispunjene kavane Mozart.