'Quo Vadis, Aida?' Jasmile Žbanić izniman je film o genocidu u Srebrenici. Liječi rane prošlosti
Žbanić zanima kako se jednokratna bagra koja sudjeluje u ponižavanjima dojučerašnjih bližnjih kasnije prometne u brižne očeve na školskim priredbama
Može li se o najvećem masakru počinjenom u postjugoslavenskom građanskom ratu govoriti a da se ne proda duša? Da li je moguće o udarništvu zla i njegovoj krvavo prebačenoj normi od 8372 žrtve, snimiti film a da se te žrtve ne profaniraju? Bez autorskog srama upregnutog u jednokratne ambicije i s poštenom vjerom u istinsku budućnost? Postoji li uopće vjerodostojan put umjetničke reakcije na užasnu činjenicu srpanjskog sajma istrebljenja u Srebrenici 1995. – put na kojem stvaraoci neće zaboraviti umjetnička nagnuća te zaglibiti u crno-bijelom limbu jeftine osvete i pravedničke propagande?
Na sve ove dileme bosanskohercegovačka redateljica Jasmila Žbanić pružila nam je antologijski odgovor. Vrhunaravni dokaz da je rane prošlosti itekako moguće liječiti istinskom umjetničkom pravdom, mudrošću i emocijom. Bez trunke jalovih naplata počinjenih grijeha ili provizornih ucjenjivačkih moneta za budućnost.
Quo vadis, Aida?
Njezin film starozavjetnog naslova “Quo vadis, Aida?“ (uz nosećeg bosanskohercegovačkog producenta Deblokada Film, sudjelovali su brojni strani partneri) samurajski je primjer discipline i najčišće stvaralačke esencije, beskompromisno uloženih u pročišćenje i bitku za svako zrnce preostale nam ljudskosti. Tu samurajsku vodilju nadahnuto su slijedili baš svi sudionici Jasmilina marša do mira i smiraja. Od vrhunskog autorskog tima (genijalna je epska i intimna kamera Christine A. Maier; sugestivna montaža Jaroslawa Kaminskog; tjeskobna kontemplativna muzika Antonija Lazarkiewicza …) do majestetičnog, snažnog i čojstvenog glumačkog ansambla.
Već u temeljima priče redateljica Jasmila Žbanić (koja potpisuje i prvorazredni scenarij) mudro se odlučila da tektonski mučnoj temi priđe iz vizure najprivatnije sudbine junakinje Aide, mjesne učiteljice koja radi kao prevoditeljica u UN-ovoj bazi u Srebrenici. Samo kroz sugestivno oslikanu individualnu priču moglo se ući u epsku tragediju. Priča o nadrealnom dokumentarizmu genocida što su ga armija Republike Srpske i paravojni “Škorpioni“ drilani i navođeni od Državne bezbednosti Srbije izvršili nad bošnjačkim muškarcima i dječacima u zaštićenoj UN enklavi u istočnoj Bosni, nikako se nije mogla ispričati u deklarativnom kolektivističkom modu.
Jasna Đuričić u majstorski istkanom Aidinom liku
Osobnosti samosvojnog, nekalkulantskog i istinoljubivog umjetničkog i ljudskog integriteta poput Jasmile Žbanić, strasno se poistovjećuju s pojedinačnim usudima. S ljudima od krvi i mesa koji su bačeni na obje strane polova dobra i zla, a najčešće su na brisanom prostoru sredine. Stoga je Žbanić majstorski istkala lice Aide Selmanagić, žene koja će se zvjerski boriti da izbavi svoju obitelj iz zvjerinjaka. Žene demijurga kroz čije će vene protjecati tisuće sličnih ženskih vriskova i urlika, spremnih za obranu života svojih dragih. Aida nikako nije papirnata heroina i metafora svenarodne patnje. Nego žena preko noći bačena u žrvanj najbrutalnijeg mogućeg opstanka.
Ovako majstorski koncipiranom Aidinom biću pridružena je majstorica Jasna Đuričić – jedna od najčudesnijih amazonki srpskog glumišta svih vremena. Ona će razornom umjetničkom snagom proći sve skale od najsebičnije Aidine divlje žudnje da sačuva živote muža i sinova do rezignirane žene koja je sve na ovom svijetu izgubila, poput životinje liže rane ali se mržnji nadljudski othrvala i prigrlila mrvice nade. Jasna Đuričić pod svojom tvrdokornom skrutnutom maskom izdržljivosti, sapeta u kavezu preživljavanja, emanira prebogate slojeve emocija, nudeći amblematsko ostvarenje dostojno svjetske konkurencije bez presedana.
Ledeno mučna poema o deliriju zločina
Odlučno i empatijski prolazeći Jasninom/Aidinom utrobom, Žbanić je, uz neosporno briljantno režirane masovne scene, uspjela taj demonski mračni isječak hisotrije prikazati kao intimni egzistencijalistički labirint. Tjeskobno nastojanje u nemogućoj misiji: da se preživi i još zadrže najosnovniji postulati ljudskosti. Zato je “Quo vadis, Aida?“ ledeno mučna poema o deliriju zločina bez da su oni najkrvaviji potpisi tog zločina prikazani.
Kod Žbanićeve sve ide iz skrivenog, skrajnutog, iz najdubljih ponora razapetih utroba i duša. Nju zanima kako se jednokratna bagra koja sudjeluje u ponižavanjima dojučerašnjih bližnjih (sjajna epizoda Emira Hadžihafizbegovića kao Joke) kasnije prometne u brižne očeve što bdiju nad školskim priredbama svoje djece, je li u tom prvotnom zlu njihov krvavi danak za drugi dostojanstveni život…? Nigdje Žbanićeva nije odustala od dubinske analize tih raskola u čovjeku, tragajući za odgovorima gdje su te proklete granice nakon kojih odustaneš, podlegneš đavolu u sebi i zlom se otkupiš.
Zasluženo blago?
Zato je general Ratko Mladić (u velebnom tumačenju Borisa Isakovića), dirigent srebreničke klaonice i jedan od tadašnjih eminentnih zločinačkih psihopata u mašineriji krvi i tla, gotovo smireni zanatlija, bez ijednog puštenog urlika autoriteta, nasmiješen dok ubogim srebreničkim ženama poručuje: “Ja sam zapravo vaš spasitelj.“
Iznimne studije karaktera ostvarili su i Izudin Bajrović (Aidin suprug), Boris Ler i Dino Bajrović (njihovi sinovi), Jelena Kordić, Ermin Bravo, Edita Malovčić, Johan Heldenbergh, Raymond Thiry…, blješteći performerskim autorstvom i poštenjem, nepokolebljivom vjerom da je slijediti Žbanićevu istinska katarza. Posve je nebitno hoće li se “Quo vadis, Aida?“ probiti do zasluženog Oscara. Tom je filmu uspjelo pozlatiti nam srca. Nadam se da smo zaslužili ovakvo blago.