Nekad je nužno odabrati stranu

Razgovarali smo s koreografom Leom Mujićem koji je u riječkom HNK nedavno postavio novi balet

Nakon Sna Ivanjske noći u Rijeci, u Rigi radi Šeherezadu

15.10.2015., Rijeka - Leo Mujic, bivsi baletan i koreograf u HNK Ivana pl. Zajca.
Photo: Nel Pavletic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

U subotu 23. siječnja u riječkom HNK-u bila je premijera baleta San Ivanjske noći. Riječ je o autorskom projektu našeg međunarodno priznatog koreografa Lea Mujića. A da mu ne nedostaje posla, dokazuje i činjenica da je samo dva dana nakon premijere u Rijeci odletio za Rigu gdje postavlja Šeherezadu.

Što posjetitelji mogu očekivati od vašeg čitanja Shakespeareova Sna Ivanjske noći?

Tema sna je toliko otvorena da mi daje velike mogućnosti interpretacije. No, ono što ja u cijeloj ovoj stvari želim pokazati jest činjenica da se cijelo to ludilo o kojem Shakespeare piše dogodilo u samo jednoj noći. To je najkraća noć u godini, tako da će gledatelji svjedočiti jednom ubrzanom ritmu Shakespeareove priče.

Ovo vam je već šesti projekt u kojem interpretirate neki književni klasik.

Kad sam se počeo baviti ovim poslom apstrakcija mi je bila bliža, ali su mi s vremenom priče poput ove postale mnogo interesantnije jer ih je teže raditi, a ja volim izazove. Zapravo me zanima kako se neki opsežni klasik može ubrzati. Sjetite se samo Ane Karenjine, nju sam nedavno postavljao u Zagrebu, u kojoj postoji opis od 300 stranica napretka poljoprivrede u Sibiru. Osim toga, svakako mi je drago što mogu reći da na neki način tim djelima pomažem da se očuvaju u vremenu u kojem živimo.

Mnogo ste radili vani. Kako naša baletna scena izgleda u usporedbi s inozemnom?

Balet zagrebačkog HNK-a nimalo ne zaostaje za onim što se izvodi vani. Naravno da postoje određeni problemi koji se poglavito svode na proračune kojima raspolažemo, odnosno na zastarjeli socijalistički sustav koji nas još uvijek koči, ali o napretku dovoljno govori već i činjenica da su na čelu baleta sve mlađi ljudi koji su svi odreda imali svjetske karijere. U posljednje su se vrijeme čak i plaće malo podigle pa to pomaže da na scenu dođu ljudi iz inozemstva, a to znači da se ipak nešto događa.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od baleta?

Ako ste dobri, svakako. I ne želim nikoga uvrijediti, ali u svemu postoje nivoi. Ako u nečemu niste bolji od prosjeka, potražite nešto drugo. Možda će ovo zvučati surovo, ali prosječni plesač je nešto što već samo po sebi zvuči tužno. Mi smo umjetnici, kod nas se prosječnost ne isplati, uz svo dužno poštovanje svačijeg izbora.

Govorimo o relativno zatvorenoj zajednici. Kako je približiti širem krugu publike?

Ovo mora prestati biti elitistički sport. Treba shvatiti da mi svi prodajemo nešto i da to treba prodati što većem broju publike. Mišljenja sam da svako kazalište mora početi malo više zarađivati na vlastitim produkcijama, kako ne bi ovisili samo o državnim dotacijama. Treba putovati, jer umjetnost koja ne putuje je muzej mrtvih ideja. Teatar mora biti živi organizam. Ja imam ugovor s društvom, jer sav novac koji potrošim na predstavu došao je iz državnog proračuna. Na kraju krajeva, to je i razlog zbog kojeg radim ove klasike. To je ono što ljudi žele gledati.

Umjetnici imaju predodžbu da su oni posebni zbog toga što se bave umjetnošću. Ne, posebnost ne postoji. Kad ja radim predstavu ne radim je za sebe, nego za nekoga tko nikad nije bio u teatru. Stvarati umjetnost za kolege je besmisleno.


Tekst je objavljen 23. siječnja u tiskanom izdanju Telegrama