Razgovarali smo s mladim zagrebačkim skladateljem koji je osvojio najveću nagradu u zemlji
Tibor Szirovicza sklada suvremenu ozbiljnu glazbu, a ima i vlastiti festival
Suvremena ozbiljna glazba tema je o kojoj se u Hrvatskoj rijetko razgovara, barem izvan nekog uskog akademskog kruga. Mnogi će reći da je tome tako jer je riječ o većini nerazumljivoj glazbenoj praksi rezerviranoj tek za visoke, dobro upućene krugove. Možda me zato skladatelj s kojim sam se sreo kako bih razgovarao upravo o toj temi toliko iznenadio.
Tibor Szirovicza mladi je hrvatski kompozitor kojem će danas u 12 sati u Društvu hrvatskih skladatelja biti dodijeljena nagrada za najbolju kompoziciju Stjepan Šulek za 2015. godinu. Riječ je o talentiranom skladatelju koji je svoj profesionalni život posvetio baš tom, prema mnogima, opskurnom žanru, a komad za koji je nagrađen, In Between, skladao je 2014. godine za obou, ansambl i elektroniku.
S ovim glazbenikom mađarskih korijena razgovarali smo o važnosti nagrade koju će danas primiti, današnjoj poziciji ozbiljne suvremene glazbe, ali i njegovu atipičnom glazbenom putu, odnosno njegovoj strasti prema argentinskom tangu.
Što nagrada Stjepan Šulek znači za skladatelje?
Primiti tu nagradu u prvom redu predstavlja veliku čast i definitivno znači priznanje struke. Ona se naizmjence dodjeljuje mladim skladateljima i violinistima do 36 godina, s time da se oni izmjenjuju svake parne, odnosno neparne godine. Dodjeljuje je komisija sastavljena od pet stručnjaka koji između mnoštva pristiglih komada izabiru najbolji. Naravno da čovjeku mnogo znači kad takvi ljudi upravo vaš rad proglase najboljim. Osim toga, ovo je najvažnija nagrada takve vrste u Hrvatskoj. Istina, donosi i određenu novčanu korist, ali ona nematerijalna koja se odnosi na podizanje vidljivosti glazbenika kojemu je dodijeljena je za mene ipak mnogo važnija.
Kakvo je uopće stanje u našoj suvremenoj glazbi?
Realno? Pa nije baš bajno. Specifičnost suvremene glazbe jest što je drukčija i zahtjevnija za slušanje, a pogotovo široj publici. Da bi je se cijenilo jednostavno treba istrenirati uho, a to podrazumijeva da treba ići na koncerte. Osim toga, suvremenu bi glazbu trebalo bolje promovirati i kroz obrazovni sustav i na taj način navikavati ljude na ovakav tip glazbe.
Meni se čini da je najveći problem ipak promocija.
Ne bih se složio s vama. Što se tiče promocije suvremene glazbe, postoji krug ljudi koji se time bave na svakodnevnoj razini. Hrvatsko društvo skladatelja nam je baza u kojoj imamo grupu muzikologa i skladatelja koji organiziraju festivale i niz događanja vezanih uz suvremenu glazbu. A koliko je suvremena glazba zastupljena u medijima ovisi o pojedincima, to je stvar uredničke publike. Problem je i u tome što je u Hrvatskoj suvremena glazba centralizirana u Zagrebu. Ma, zapravo nije sve ni tako crno. Stalno se događaju pomaci na bolje.
Kako to mislite?
Dobar signal da se stvari popravljaju je i činjenica da se moje se skladbe izvode sve češće. Recimo, Birdsong je dosad izveden nekih 7-8 puta. Problem većine kolega starije generacije je bio taj da bi se njihove skladbe izvele jednom, a onda bi završile u ladici sljedećih 20 godina. Danas to više nije slučaj, dijelom i zbog toga što postoji sve više festivala suvremene glazbe, ali i glazbenih ansambala koji sve više traže hrvatsku autorsku glazbu.
No, može li se od skladanja živjeti?
Od kompozicije se može živjeti, ali većina nas se ipak bavi nekakvim drugim poslovima koji su obično povezani s pedagoškim radom. I sam sam počeo nedavno podučavati na Glazbenoj školi Elly Bašić. Dobro, dobivamo mi i narudžbe za nove kompozicije, ali to u pravilu i nije neki preveliki novac, ako se uopće naplati. Zatim, tu su i poticaji Ministarstva kulture i razni drugi. Neki nakon studija kompozicije odu u komercijalnije vode pa skladaju glazbu za reklame, filmove, kazalište…
Jeste li i vi imali takvih izleta?
Imao sam ih i imat ću ih opet. Takve mi narudžbe predstavljaju veliki izazov. Posljednje što sam u tom smislu radio bilo je vezano uz Biennale, a projekt se zvao a2 za violista, plesačicu i elektroniku. Ma zapravo, to baš i nije bilo komercijalno, ali mi je sad palo na pamet. Surađivao sam s koreografkinjom Zrinkom Šimičić Mihanović. To je bio izazov jer je sve bilo fiksirano u vremenu i nije bilo mjesta za pogreške. Prije toga sam surađivao i s jednim mladim kiparom na nekoj vrsti glazbene instalacije. No, najdraži takav projekt mi je ipak bio festival koji sam organizirao prije dvije godine.
Organizirali ste vlastiti festival?
Jesam, Festival suvremene zborske glazbe. U to sam uložio veliki trud koji je na kraju rezultirao sjajnim iskustvom. U organizaciji su mi pomagale dvije kolegice, ali do samog kraja nismo znali hoćemo li ga moći i realizirati. Naravno da je problem bio u novcu. Dva tjedna prije početka festivala smo još mislili da ćemo morati cijelu stvar otkazati. Na kraju smo organizirali 4 koncerta na 4 različite lokacije.
Spominjali ste probleme s naplatom. Nije li upravo zbog toga stvoren ZAMP?
U priče oko ZAMP-a ne bih baš ulazio jer je riječ o dosta skliskom terenu. Neki ekvivalent ZAMP-u postoji u svakoj civiliziranoj državi u kojoj se govori o autorskom pravu. Tu se vrti veliki novac, ali postoje i dvojbe jer možda i nije sve najbolje riješeno. Kako to drukčije riješiti, ne znam. No, činjenica je da se puno ljudi koji se ne bave ovim poslom pita zašto bi trebali išta plaćati. Zato jer je netko u tu glazbu uložio svoj trud, vrijeme i znanje.
Kad smo već kod toga, kako ste završili u glazbi?
Iskreno, kasno sam se počeo baviti glazbom, kasno u usporedbi s nekakvim prosjekom. Obično klinci počinju svirati sa nekih 6, 7 godina. Ja sam to osjetio dosta kasnije. Jedan dan sam rekao da idem negdje svirati klavir, pričao o tome s roditeljima i kroz neko vrijeme sam ih nagovorio da me puste na privatne sate. Shvatio sam da me to zanima i tako sam došao do škole Elly Bašić. Uz pomoć njihove inovativne metodike svladao sam u nekoliko mjeseci stvari koje se inače uče 6 godina. Primili su me na teorijski odjel, nagovarali su me na klavir, ali sam bio malo prelijen vježbati što mi je sada čak i malo žao. Nakon toga sam upisao FER.
Kako ste nakon cijele ove priče završili na FER-u?
Mnogo je mojih kolega tako krenulo u komponiranje. Uzmimo primjerice kolegu, profesora i dirigenta Mladena Tarbuka koji je studirao fiziku na PMF-u, dirigiranje i kompoziciju. Ima to veze jedno s drugim. Zbog FER-a sam nekako valjda i završio u elektronici koju danas skladam. Ipak je riječ o zvuku koji je fizikalna pojava, tako da su mi te dvije, tri godine koje sam proveo na FER-u dosta kasnije pomogle. Na Akademiju sam otišao kasnije s time da na ljetnom roku nisam čak ni upao, ali zato sam se dobro spremio za jesenski. I eto me sad ovdje.
Gdje tražite inspiraciju?
Skladatelj ozbiljne suvremene glazbe se redovito veže na tradiciju. Imam mnogo uzora skladatelja, od Stravinskog do Bouleza, iz njihovih partitura učim jer se u njima može uvijek nešto novo prepoznati. Napajam se čak i iz komercijalne glazbe, a u posljednje dvije godine plešem i argentinski tango koji sam strastveno zavolio i koji me podučio mnogo čemu o životu. Ali zapravo ja još uvijek razvijam svoj vlastiti stil. Što dulje radim, to bliže dolazim svom vlastitom sustavu i stvaram svoj prepoznatljivi zvuk. Dok neki moji kolege pišu glazbu namijenjenu isključivo instrumentalnom izvođenju, ja sebe tražim i u elektronici. Imam cijeli spektar stvari i žanrova suvremene glazbe kroz koje se izražavam.
I za kraj, na čemu radite u ovom trenutku?
Trenutačno završavam kompoziciju za francuski rog i harfu. To će biti praizvedeno na harfističkom festivalu u travnju u Zagrebu. Uskoro planiram i neku kompoziciju za jedan manji ansambl i neke druge narudžbe. Tko zna, jednog dana možda napišem i operu, kad još malo sazrim.
Tekst je objavljen 16. siječnja u tiskanom izdanju Telegrama