Razgovor s vodećim hrvatskim tenorom: O novoj ulozi u velikoj splitskoj operi, odlasku iz Zagreba i životu
Domagoj Dorotić u intervjuu za Telegram govori o novoj splitskoj hit operi, ali i svojoj karijeri i teškim odlukama
Ulogu prognanog vojvode Ernanija, u manje poznatoj istoimenoj Verdijevoj operi, petoj koju je napisao, pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića i redateljskim vodstvom jednog od najtraženijih europskih opernih redatelja Giancarla del Monaca, s Lanom Kos kao partnericom u ulozi Elvire, s velikim uspjehom otpjevao je na sceni splitskog HNK-a najtraženiji hrvatski tenor Domagoj Dorotić.
Nisam nepoznat splitskoj publici, koja me voli i podržava, u kazalištu su jedva čekali da dođem i ponovno im zapjevam. Unatoč ovacijama, nikad nisam potpuno zadovoljan.
Ovaj 37-godišnji Samoborac, danas živi na relaciji Zagreb-Osijek, gdje je od ove sezone u statusu solista Opere HNK-a i može ga se čuti kao Lovru Juranića u Nikoli Šubiću Zrinjskom. Još je uvijek vidno uzbuđen zbog toga što je prije dva mjeseca postao tata, što mu daje posebnu snagu. Ima dodatni razlog, kaže, veseliti se svakom novom danu.
“U veljači me nazvao maestro Lipanović, direktor Opere splitskog HNK-a i pitao bih li uskočio u naslovnu ulogu Ernanija, koju moram pripremiti u roku od samo mjesec dana. Moj je prvi odgovor bio negativan, smatrao sam da imam premalo vremena za studioznu pripremu. Tražio sam da i drugi tenor priprema rolu sa mnom, u slučaju da se razbolim i da nemam toliki pritisak, kako cijela produkcija ne bi ovisila samo o meni. I pozvan je talijanski kolega Roberto Iuliano.
Ja sam se prilično opušteno bacio na posao, a posebno me razveselila suradnja s redateljem Giancarlom del Monacom, što je za mene bila dobra prilika da, s obzirom na njegovo veliko iskustvo, dodatno radim na sebi. Na kraju je sve ispalo sjajno, zadovoljan sam. Nisam nepoznat splitskoj publici, koja me voli i podržava, u kazalištu su jedva čekali da dođem i ponovno im zapjevam. Unatoč ovacijama, nikad nisam potpuno zadovoljan. U kondicijskom i karakternom smislu svladao sam ulogu i nemam više problema s njom. Čekaju me dvije predstave do Uskrsa, a na scenu se Ernani vraća u novoj sezoni, na jesen”.
Znate, kad sam se oslobodio sve te nagomilane ljutnje i negativnih emocija tijekom godina u zagrebačkoj Operi, nekako sam se oporavio, krenuo hladne glave dalje i danas sam sretan.
Dobra poslovna odluka
Nakon što je prošle sezone napustio ansambl Opere zagrebačkog HNK-a, što je izazvalo priličnu buru u javnosti i opernim krugovima, Domagoj Dorotić je prešao u angažman u osječki HNK i danas smatra da je to, definitivno, bila dobra poslovna odluka. “Definitivno sam napravio dobar potez, danas sam 300 posto siguran. U vrijeme kad sam donosio odluku da napustim zagrebačku Operu, imao sam adaptaciju stana, a i bebu pred vratima. Sve mi se posložilo u isto vrijeme. Izuzetno sam zadovoljan statusom u Osijeku, oni poštuju baš sve što smo se dogovorili”. Koliko su dramatično prihvatili njegov odlazak direktor Opere Nikša Bareza i intendantica Dubravka Vrgoč?
“Bilo je dramatično. Kad sam otišao u Osijek, više se nisam vraćao u zagrebačku Operu. Bio sam na razgovoru kod Dubravke Vrgoč kojoj je, rekla mi je, izuzetno žao što sam donio takvu odluku. Dala mi je vremena da razmislim, čak je rekla nekim vodećim ljudima da će učiniti sve da se vratim. Sad je tako kako je.
U kontaktu smo, u vezi nekih predstava koje bih trebao pjevati u lipnju, poput Ekvinocija. Trebao sam pjevati i Onjegina, ali kako sam bio u Splitu, do toga nije došlo. A s maestrom Barezom moj je odlazak prošao vrlo diplomatski. Znate, kad sam se oslobodio sve te nagomilane ljutnje i negativnih emocija tijekom godina u zagrebačkoj Operi, nekako sam se oporavio, krenuo hladne glave dalje i danas sam sretan zbog toga. Ako me trebaju, zvat će me…”.
Oprezno s repertoarom
Svjestan je kako vrlo oprezno mora birati repertoar, da ne smije uletjeti prerano u neke uloge i kako njegovom tenorskom glasu najbolje pristaje repertoar lirico spinto.
“Ja se upravo nalazim u toj opasnosti, ta prekretnica kod mene još uvijek traje. Vrlo sam svjestan nekih svojih tehničkih problema, na kojima trebam još raditi. Volio bih otići na kvalitetan master class, o tome sam razgovarao i s Giancarlom del Monacom i nadam se da će mi se uskoro ta želja i ostvariti. Slažem se s vama, moj fah je, definitivno, lirico spinto, koji obuhvaća široki repertoar.
Mislim da moram suzbiti svoju želju da što prije otpjevam dramatične uloge. Ne stignem trenutačno pripremati novi materijal, ali morat ću ako se želim okrenuti velikim opernim kućama vani. Mislim da sam Cavaradossija u Tosci otpjevao prerano. Danas sa svojim psihofizičkim i emotivnim iskustvom moram oprezno birati uloge. Tehnički moram biti potkovan 200 posto, da bih mogao dozirati emocije na pozornici”.
Na svakoj audiciji vani bio sam koncentriran samo na pjevanje i tehniku, naknadno sam shvatio koliko je važno i kakva mi je frizura, ili što imam na sebi. Najvažnije je da si samouvjeren, zračiš i pun si pozitivne energije, tada će ti se vrata otvoriti.
Inozemne audicije
Koliko je spreman ući u arenu inozemnih audicija, u kojoj je borba za svaku ulogu u bilo kojoj prestižnijoj europskoj opernoj produkciji uistinu nemilosrdna?
“U pregovorima sam s agenticom u Londonu, koja planira neke audicije za mene. Savjetovala mi je da poskidam snimke s YouTubea, koje su stavljali s HRT-a ili nekih drugih kuća, bolje da imam samo jednu savršenu snimku, nego šesnaest prosječnih. U ovom poslu, PR je strahovito važan. I treba smisliti dobru priču kojom ću prodavati sebe u svijetu. Na svakoj audiciji vani bio sam koncentriran samo na pjevanje i tehniku, naknadno sam shvatio koliko je važno i kakva mi je frizura, ili što imam na sebi.
Najvažnije je da si samouvjeren, zračiš i pun si pozitivne energije, tada će ti se vrata otvoriti. Ja sam, inače, tremaroš i meni su audicije najgora stvar na svijetu. Treba trenirati takvu vrstu eksponiranja i steći sigurnost. Žao mi je što nisam više išao u inozemstvo, ali trenutačno u Hrvatskoj imam posla preko glave, čak moram i otkazivati ponude. Problem je što se još uvijek kod nas angažmani dogovaraju u zadnji trenutak, a trebali bi se znati barem dvije godine unaprijed. Kako nitko u vlasti ne brine o kulturi, ona je na zadnjem mjestu, a to je ogledalo društva.
Kuće ne mogu na vrijeme ništa isplanirati, jer ne znaju kakvim budžetom će raspolagati, ne zna se kakva će biti kadrovska križaljka i to je zatvoreni krug. Danas je klasična glazba maksimalno komercijalizirana, sve se svodi na veliki PR i show, da bi se privuklo publiku, a to nije suština prave glazbene umjetnosti”.
Dorotić me uvjerava kako ipak nije sve tako crno, postoji prava operna publika, koja ne dolazi samo na premijeru, nego i na desetu repriznu izvedbu i prati njegovu karijeru.
Danas se režije primaju ljudi koji nisu pravi redatelji, nemaju pojma o glazbi, a stvar je prestiža da režiraju operu. Određeni lobiji su dopustili da redatelji dođu danas do takve pozicije i postanu mali bogovi. Zato sam vrlo oprezan u čije ruke dođem.
“Pjevao sam na posljednjim Dubrovačkim igrama ariju Nessun dorma, koja je potpuno iskomercijalizirana, no klinci sa Straduna su mi poslije prilazili i govorili kako nemaju pojma o operi, ali kako im se moja izvedba baš dopala. Primjećujem kako je sve više mladih ljudi na predstavama. I to je ono što nam daje nadu, da sav naš trud nije uzaludan”.
Dorotić se ipak još uvijek ne uspijeva osloboditi treme. “Čini mi se kako najbolje pjevam ako cijeli dan imam tremu i tresem se zbog premijere navečer, no kad zakoračim na scenu, ona nestane kao odrezana. Sad je na Ernaniju bilo obrnuto. Mislio sam kako uopće nemam tremu, počela je predstava i onda me u jednom trenutku uhvatila na sceni. Svaki put mi se, iz predstave u predstavu, trema drukčije manifestira, nema pravila”.
Opera je stvar prestiža
Ima li na sceni bolju interakciju s redateljima ili dirigentima?
“To je dobro pitanje, ovisi kakvi su umjetnici. Da bih ulogu mogao dobro interpretirati, potrebno je da mi redatelj dobro ponese karakter tog lika i moje uloge. Nakon toga s dirigentom mogu što hoću. Jako je važno da njih dvoje imaju dobru komunikaciju. Kad ona izostane, onda smo u problemu. U procesu rada trebali bismo zatomiti vlastite taštine i koncentrirati se samo na projekt, a ne jačati ego.
Sve češće operni redatelji pretjeruju u svojim suludim scenskim rješenjima i siluju klasike, smatrajući da su geniji. Znam da je nedavno vani u jednoj produkciji postavljen Nabucco, koji je izgledao kao Pčelica Maja! Danas se režije primaju ljudi koji nisu pravi redatelji, nemaju pojma o glazbi, a stvar je prestiža da režiraju operu. Određeni lobiji su dopustili da redatelji dođu danas do takve pozicije i postanu mali bogovi. Zato sam vrlo oprezan u čije ruke dođem”.
Smatra li da su najveće operne zvijezde današnjice, poput Jonasa Kaufmanna, pod velikim pritiskom, živeći na relaciji: aerodrom, hotel, taksi, pozornica..?
“Jesu, pod ogromnim su pritiskom. Iza njih stoje veliki timovi, čije obitelji ovise o njima, što je velika odgovornost i teret. Privatnost im je apsolutno sužena ili je uopće više nemaju. Oni zarađuju ogromne iznose, imaju gurua, masera, stilista, agenta i ostalu svitu, a kad si roba koja se dobro prodaje na svjetskom tržištu, onda te menadžeri cijede kao naranču. I zato je jako važna psihička i obiteljska stabilnost. Ne čuvam se uopće. Nastojim se samo dobro naspavati. A koliko je zdravlje važno, da ne govorim. Stoga uvijek vučem sa sobom punu torbu lijekova i vitamina”.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 19. ožujka 2016.