Recenzija nove, važne knjige o Titu i Krleži
'Tito očima Krleže' pisan je lako čitljivim reportažnim stilom u kojem je Damir Pilić izvrstan
Nije to danas popularno reći, a i kad se kaže naiđe se na zid šutnje ili agresivnog odbijanja, ali nepobitna je činjenica da su i prvu i drugu Jugoslaviju u ideološkom smislu pretežno formirala dvojica hrvatskih intelektualaca. Oni su na umjetničkom i idejnom polju izražavali ključne sadržaje vladajuće ideologije, ponajprije zahvaljujući vlastitoj bliskosti s vladarom, koja je potjecala od iskrene vjere u ideju koju su zastupali, a potom i zbog nevjerojatnog talenta. Ideologiju prve Jugoslavije tako je u svojim radovima najvjernije i najbolje reprezentirao Ivan Meštrović, dok je druga bila Krležina.
Ne radi se o nekoj velikoj tajni, ali je činjenica da, ne samo što posljednjih godina ne postoje studije i knjige koje bi široj javnosti objasnile ovaj fenomen, nego posve suprotno, postoje gotovo isključivo one u kojima se proučava tek Meštrovićeva posljednja faza u kojoj je potpuno napustio ideale iz mladosti i s vrhunca karijere, dok se Krleži amputira kompletno ideološko nasljeđe, inače neodvojivo od njegovog rada, da bi postao prihvatljiv u novim okolnostima, ali mu i dalje ostaje etiketa poltronstva prema Titu.
Pilić se bavio onime što su drugi izbjegavali
Postoje, istina i ozbiljni radovi o njima dvojici, poput velike dvotomne monografije Duška Kečkemeta posvećene Meštroviću ili knjige Predraga Brebanovića posvećene Krleži, ali oni nisu uspjeli doprijeti do šire javnosti. Tim je važnija knjiga novinara i književnika Damira Pilića ‘Tito očima Krleže: revolucija i zebnja’, koju je krajem upravo okončane godine objavio VBZ. Ponajprije zato što je već sada očito kako ona nije prošla nezapaženo i kako je u vrlo kratkom vremenu uspjela doprijeti do šire javnosti, potom jer je pisana lako čitljivim reportažnim stilom u kojem je Pilić najbolji, a na koncu i zbog inovativnog pristupa temi.
Pilić je dakle napisao prosvjetiteljsku knjigu u kojoj je gotovo pa oživio dvojicu glavnih junaka, tematizirajući upravo ono od čega skoro svi u posljednja tri desetljeća u Hrvatskoj bježe, a to su Krležina ideologija i njegov odnos s Titom. Štoviše, napravio je to toliko uvjerljivo da čitava knjiga funkcionira kao gotov scenarij za snimanje dinamičnog dokumentarca, kojeg ne bi bilo loše dočekati.
Priča o prijateljstvu Tita i Krleže
Unatoč tome što nije donio ništa nepoznato, autor je vrlo studiozno, uz obilje citata iz poznatih Krležinih razgovora s Enesom Čengićem, Matvejevićem i Vaništom, oslanjajući se potom na širok raspon literature od Dedijera, preko Stanka Lasića i Igora Mandića do Slavka i Ive Goldsteina i brojnih drugih s jedne strane detaljno prikazao odnos Tita i Krleže, prigodno ih imenujući kao Moćnika i Umjetnika. No, nije se na tome zaustavio, nego je ponudio i vlastito viđenje intenzivnog odnosa dvojice junaka, opovrgavajući usput sve mitove koji su se formirali prema njihovom odnosu i pitanju Krležinog poslijeratnog književnog rada.
Budući da se o svemu ovome nije ozbiljno razgovaralo, niti pisalo posljednjih desetljeća, Pilić je u neku ruku mnogima otkrio čitav niz nepoznatih stvari, što se ponajprije odnosi na generacije rođene ili formirane nakon propasti socijalizma i raspada Jugoslavije, što mu je i bio osnovni motiv za pisanje ove knjige.
Krenuvši inovativno od sedamdesetih prema nazad, da bi onda s početka 20. stoljeća u posljednjem poglavlju prije zaključka, skočio u osamdesete, ispričao je uzbudljivu priču o poznanstvu njih dvojice, međusobnim fascinacijama i neospornom prepoznavanju, stvarima preko kojih zbog integriteta, karaktera i uvjerenja nisu mogli prijeći i izaći u susret drugome, što ih ipak nije spriječilo u prijateljstvu koje je potrajalo do kraja te na koncu o najvažnijem, odnosno o međusobnom utjecaju.
Krležin put od izopćenika do prvog čovjeka kulture
Miroslav Krleža, koji je ipak glavni lik knjige, bio je čovjek koji je prešao put od simbolički najvažnijeg čovjeka komunističke partije u njenim ranim danima, kada je pored svega bio i aktivist, govornik na predizbornim skupovima te agitator na širim društvenim događajima, preko javnog obračuna s moskovskim procesima u romanu ‘Na rubu pameti’ i s dogmatskom socrealističkom umjetnosti, zbog čega je posve izoliran od strane partije i nije na koncu došao u partizane, do nekoga tko zahvaljujući tome što mu je Tito u svakoj prilici čuvao leđa, postaje ključni čovjek kulture u socijalističkom periodu.
Sve to korijene ima u njihovom predratnom prijateljstvu i međusobnom osjećaju da je ovaj drugi bio u pravu za vrijeme sukoba na ljevici. Upravo zbog toga je Tito provodio najviše vremena s Krležom u danima nakon razlaza sa Staljinom, što je jedna od zanimljivijih povijesnih epizoda. Sve nas to dovodi do ključnih pitanja o tome je li se Krleža na neki način prodao Titu i režimu za privilegiranu poziciju koju je imao i zbog toga što je pošteđen zbog nedolaska u partizane te je li to bio uzrok njegovom umjetničkom padu u tom periodu?
Krleža je shvaćao što će donijeti budućnost
Na oba pitanja Pilić posve utemeljeno odgovara negativno. Smiješna je zapravo tvrdnja o nekakvom izostanku rada i padu kvalitete kod čovjeka koji je u tom razdoblju napisao ‘Areteja’, ‘Zastave’ u pet tomova i stvorio Enciklopediju Jugoslavije i čitav Leksikografski zavod.
Što se pak tiče prvoga, autor objašnjava da Krleža jeste bio kritičan prema mnogim stvarima, ali da je bio itekako svjestan snage nacionalizma i stanja društvene svijesti koja se nije previše pomaknula, zbog čega je smatrao da je u datom času to bio maksimum, da je to uostalom bila njegova partija i ideja te da se iznimno bojao onoga što će se dogoditi nakon Titove smrti. Jednako jasno kako je vidio budućnost zemlje, razumio je i što će se dogoditi u odnosu prema njemu, i to u svim fazama. Od nekritičke glorifikacije, prema potpunog negiranja, do novih čitanja s razumijevanjem.
Izostavljeno je posljednjih 30 godina
Upravo zbog ovog posljednjeg je i šteta što je Pilić izostavio devedesete i dvijetisućite iz analize, što je jedina mana ove knjige. Jer bi tek tada postalo jasno zbog čega se susrećemo s pionirskom studijom u suvremenoj Hrvatskoj i zašto su općepoznate stvari novim generacijama posve nepoznate. Preciznije govoreći, upravo je navodno objektivno čitanje Krleže koje je svjesno prešućivalo njegovu ideološku poziciju, a nametnulo se kao nužno da bi se pisac mogao uklopiti u poželjan nacionalni kanon, budući da je bio prevelik da ga se iz njega izbaci, proizvelo ovu situaciju, zahvaljujući kojoj je Krleža ostao jedini čovjek iz lijeve tradicije koji je zadržao ulicu u Pilićevom Splitu.
To je jedna od rijetkih dobrih stvari ovog prešućivanja. Štoviše, takvih objektivnih studija izašlo je pregršt, mnoge od strane njegovog leksikografskog zavoda, dok je nešto o svemu tome prvi rekao tek redatelj Zlatko Paković u svojoj predstavi ‘Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo’, koja je 2018. izvedena u Zagrebu na festivalu posvećenom Krleži. Pilić je s ovom knjigom drugi, ali je napravio revolucionarnu stvar zbog toga što se ova tema više neće moći tek tako zaobilaziti.