Bio sam na premijeri Shakespearove Zimske priče u zagrebačkom HNK; predstava je, čini mi se, promašena

Boris Homovec o novom komadu Polly Tritschler i Ivice Buljana

ZADNJA IZMJENA: Feb 14, 2017
Foto: TENA PAVLETIC

I to smo dočekali. Najslabiju predstavu u mandatu Dubravke Vrgoč, Zimsku priču, prema jednom od posljednjih Shakespeareovih djela iz njegove slabije, pastoralne faze (napisana je 1610.), u režiji britanske redateljice Polly Tritschler i ravnatelja Drame Ivice Buljana, napokon smo vidjeli. Bilo bi bolje da nismo.

Predstava je toliko promašena, zamorna i neinventivna da je uistinu neshvatljivo da ju se ravnateljstvo nacionalne kuće uopće usudilo prikazati, nakon mnogih odgađanja, pretumbacija, kreativnih nesuglasica i, na kraju, napuštanja britanske redateljice. Nesretni ansambl na kraju je ostao gol, osamljen, depresivan i prepušten sam sebi, unatoč pokušaju da se u dva tjedna pokuša spasiti što se još dalo.

No, sudeći prema viđenom, odavno je sve otišlo k vragu. To je, čini mi se, shvatio i Rade Šerbedžija, veliki glumac koji se na ovim prostorima vjerojatno najviše naigrao Shakespearea, koji je sjedio par stolica od mene. Više je drijemao, podigao bi glavu tek kad su na sceni govorile Alma Prica i Jadranka Đokić, a kad bi u svom prepoznatljivom stilu zaurlao Despot, počeo se nervozno češkati po glavi.

Najveći kreativni zločin učinio je scenograf

Kao da je bio baš u svakom trenutku spreman prekinuti predstavu i iz sedmog reda viknuti: „Mlađi kolega, Shakespeareov kralj vam se tako ne igra!“. Nakon prvog čina netragom je nestao, kao da je znao da je drugi dio predstave još slabiji. Najveći zločin u kreativnom smislu učinio je scenograf, etablirano njemačko ime Johannes Schütz. Komad lociran u prvom dijelu na Siciliji pa kasnije u današnjoj Češkoj (što pruža neslućene scenografske maštarije i mogućnosti), riješio je velikom plohom nasred pozornice, koja je s jedne strane bijela, a s druge strane crna.

Postoji prolaz za ulaz, a tu plohu glumci tijekom predstave još moraju okretati lijevo, desno. Kako inovativno! Još da je predstavu sponzorski s izdašnim iznosom pokrio Jupol, možda i bi imalo smisla. Ovako se kao gledatelj osjećate pomalo nadrealno. Dok sjedite u raskošnom teatru ispod kristalnih lustera, na sceni se odvija predstava koja bi svojom estetikom bila primjerenija ITD-u. Glumci, u trednovskim crnim kostimima prema zamisli Ane Savić Gecan, kao na ispitu Akademije, svako malo izlaze iz te rupe i nešto govore, pa odu. Stoje i vraćaju se.

Sve je postavljeno zamorno, dosadno i neinvetivno

Neki pri tom loše recitiraju, neke se uopće ne čuje, a neki se nepotrebno deru. Kakva inventivna režija. U ložama sa strane glazbenici Borna i Fran Šercar ispuštaju neke tonove na udaraljkama, no sve je to neujednačeno, s lošom rasvjetom i besmislenim mizanscenom. Sadržajno, ovaj komad ima sve elemente zapleta koji bi dušu dali čak i za televizijsko sapunsko uprizorenje: ljubomorni kralj, drugi kralj koji je potencijalni ljubavnik njegove žene, kraljica koja je optužena za preljub.

Ima tu rođenja, smrti, tamnica, bjegova, djece koja se poslije šesnaest godina, s lažnim identitetom, vraćaju na Siciliju iz Češke… No, sve je to ovdje postavljeno tako zamorno, dosadno, neinventivno i na momente dramski preigrano (iako se ovaj komad ubraja u Shakespearove komedije), da vas ostavlja apsolutno hladnim. Redateljica kao da je cijepljena od bilo kakvih emocija, pa se stoga i glumački ansambl više trudi da ne pogriješi u tom moru rečenica koje su morali nabiflati, nego što ima prilike nešto sugestivno odigrati.

Problem je i glumački duet Markovina – Gojić

Posve mi je neshvatljiv drugi dio predstave, koji se događa u Češkoj, među pastirima. Predstava odjednom prerasta u mjuzikl, s nekoliko songova bez melodije koje se trudi izvesti Nikša Kušelj, te plesom, koji je koreografiran toliko jezivo, da je uistinu sramotno da ga takvog gledamo u nacionalnoj kazališnoj kući (pritom nisam ni shvatio tko u ekipi odgovara za scenski pokret). U posljednje vrijeme Kušelja više koriste za interpreta songova, nego što mu daju glumačkog prostora, iako ovdje sasvim pristojno funkcionira u ulozi varalice Autolika.

No, kad se u jednom trenu na vratima pojavi fizički lik Medjeda, to je uistinu previše i za potpisnika teksta, koji se uistinu svega nagledao. Problem je i glumački duet Damir Markovina i Dušan Gojić (Pastir i njegov otac). Na momente igraju dramski, na momente kao da su ispali iz neke Kerempuhove loše predstave. No, zapravo, nisu glumci krivi. Oni su najveće žrtve jednog posve promašenog redateljskog koncepta. Mnogi su već tjednima prije premijere na apaurinima, jer su posve izgubljeni, nakon što ih je redateljica ostavila da se sami snalaze.

Dragić najprirodniji na sceni u muškom ansamblu

Čak ni 40-godišnja Dora Lipovčan, koja već godinama prima plaću u nacionalnom ansamblu i povremeno igra epizodice, nije ovdje problem, jer je utopljena u masi. Barbara Vicković, Alen Šalinović, Ivan Glowatzky, Silvio Vovk i Slavko Juraga bili su korektni u zadanim okvirima. Preslatki su bili dječaci Jan Nikola Baš i Lukas Ripli, koji su profesionalno, bez trunke vidljive treme, odigrali Mamilija i Vrijeme. Luca Anić kao Perdita, kraljeva i kraljičina kćer lijepa je na sceni, ali imala je premalo prostora da pokaže i mrvicu talenta.

Luka Dragić kao Florizel, Poliksenov sin bio je u muškom ansamblu najprirodniji na sceni. Dok su ostali recitirali, on je Shakeseperove rečenice izgovarao prirodno, bez grča i treme. Mislav Čavajda kao Camillo bio je glumački uvjerljiv, scenski suveren, ali na početku predstave definitivno pretih i morao bi poraditi na tome (isto mu se već desilo u Tartuffeu). Livio Badurina kao češki kralj Poliksen bio je sjajan, u nekim scenama minijaturnim je finesama dao svom liku šarmantnu dozu humornosti, tako da su njegovi izlasci na scenu bili pravi melem na ranu.

Prica i Đokić zasluženo pobrale najveći pljesak

No, definitivno najbolje u ansamblu bile su Alma Prica i Jadranka Đokić, koje su posve zasluženo pobrale i najveći pljesak zamorene publike, koja je jedva dočekala kraj. Pricina kraljica Hermiona istinska je zvijezda ove predstave kao dostojanstvena žena zlosretne sudbine, koja je apsolutno opravdala svoj lik. Bila je istovremeno nježna, zaljubljena, odana, ali i ogorčena, nepravedno optužena kao žrtva, s kulminacijom u posljednjoj sceni kad se njezin lik ponovno se vraća među obitelj i dvorjane kao oživljeni lik kipa.

Ova uloga bila je, usprkos svemu, dostojna nacionalne prvakinje. Jadranka Đokić začudna je glumica nevjerojatne scenske ekspresije, koja je u stanju odigrati baš sve. Ovdje je briljirala kao Paulina i još jednom dala šamar kolegama kako se prirodno, tečno govori Shakespeare, ili Molière u slučaju Tartuffea. I na kraju, Dragan Despot. Bez obzira igra li Othella, kralja Leonta, ili oca u Tri zime, on je uvijek tvrd, težak, preigran, u maniri, bez dovoljno emocija, s naglaskom, kojeg se nikako ne može, odnosno, očito ne želi osloboditi. I kako da mu onda povjerujemo? Kad je uvijek Dragan Despot.

Možda bi bilo bolje da je projekt odgođen

Kad je Dubravka Vrgoč vidjela da joj se Zimska priča raspada, da redateljica Polly Tritschler koju je dovela nije ispunila njezina i Buljanova očekivanja, da nije pronašla suglasje s ansamblom, koji se tjednima mučio s ovim projektom, bilo bi daleko logičnije da je donijela hrabru odluku i povukla projekt. No dopustila je nastavak kreativnog mrcvarenja, koje je na kraju urodilo ovakvim blijedim rezultatom.

Mogla je Zimsku priču prenijeti u sljedeću sezonu (bez obzira na 400. obljetnicu smrti dramatičara, Shakespeare je uvijek Shakespeare), dovesti makar nekog domaćeg veterana, koji bi se znao nositi s tim predloškom, i s novim autorskim ekipama krenuti ispočetka. Ovako je ambiciozna intendantica ozbiljno poljuljala usklađen ritam dobrih dramskih naslova u jednoj sezoni. Šteta.

Nije dovoljna redateljica nagrađena Olivierom

Posljednji puta ovaj naslov gledali smo u Gavelli prije nekih deset godina, predstavu je režirao David Farr, a naslovne role kraljice i kralja tumačili su Goran Grgić (mnogo sugestivnije od Despota) i pokojna zvijezda hrvatske kinematografije Marina Nemet. Za posljednji naslov u ovoj dramskoj sezoni u žutoj kući na Trgu maršala Tita najavljen je divan Čehovljev Ivanov, u režiji Eimuntasa Nekrošiusa. Bilo bi posve razumljivo da se u HNK-u već danas zna glumačka podjela, no ona još uvijek nije službeno objavljena i ansambl je već pomalo nervozan.

Nadam se da će Nekrošius imati dovoljno vremena, energije, koncentracije i termina za probe za dostojnu postavu Ivanova, kakav ova kuća, ovaj grad i ova kulturna sredina zaslužuje, koji bi trebao biti kruna ove kazališne sezone, baš kao što je lani bila Tri zime. Da se ne bi ponovio ovakav scenski promašaj. Jer, nije dovoljno dovesti redateljicu nagrađenu Olivierom iz Velike Britanije i scenografa iz Goethe-Instituta da bi to bila garancija za kvalitetnu i uspješnu predstavu.

Boris Homovec
Telegram autor
120 članaka Više o autoru