Nekad je nužno odabrati stranu

Sjećate se fijaska s uređenjem kninske crkve? Sad bi se isto moglo dogoditi čuvenoj Gospi od Zdravlja u Splitu

Zrinka Paladino piše o najavljenoj rekonstrukciji djela Lavoslava Horvata

Sjećate se fijaska s uređenjem kninske crkve? Sad bi se isto moglo dogoditi čuvenoj Gospi od Zdravlja u Splitu

Zrinka Paladino piše o najavljenoj rekonstrukciji djela Lavoslava Horvata

Drugi članak Telegramove kolumne o arhitekturi i prostoru posvećen je jednoj važnoj splitskoj temi, kojoj se iz razloga potencijalne ugroze najvrjednijih segmenata naše kulturne baštine nužno valja detaljnije posvetiti pa će Zagreb ovog tjedna opravdano biti zapostavljen. No veze današnje i nekih bolnih zagrebačkih tema su i više no bliske pa ovaj članak, premda posvećen splitskoj, dijelom predstavlja i ugroženu zagrebačku arhitektonsku baštinu.

Pred par mjeseci do mene je, zato što sam temu o kojoj danas pišem obradila i svojim doktorskim radom i bezbroj puta o njezinoj važnosti već izlagala, doprla vijest o skoroj rekonstrukciji interijera crkve Gospe od Zdravlja u Splitu. Slična je informacija doprla i do kolega u splitskom Konzervatorskom odjelu, koji projekt planiranog zahvata još nisu zaprimili pa o njemu trenutno ne možemo raspravljati.

Ne bi se ta vijest činila ne znam kako opasnom da recentno i u Zagrebu nismo iskusili različita preuređenja najvrjednije sakralne baštine, odreda bez raspisanih natječaja za takve važne pothvate, pa se tako, primjerice, i interijeru zagrebačkog Svetog Blaža, kao zaštićenom kulturnom dobru najviše kategorije, dogodilo ono što se u kulturnim narodima ne događa.

Tihi pad najljepše zagrebačke ranomoderne crkve

Neprimjerene su te od struke i javnosti zapravo i neodobrene intervencije, jer u pravilu upitna rješenja vodstva zagrebačkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode više, nažalost, ne možemo smatrati odobrenjem struke, samo dijelom većeg plana sveobuhvatnog uređenja interijera Svetog Blaža, koji je svojim posljednjim segmentom, srećom, ipak ostao neostvaren.

Planirana bi, naime, spirala pokojnog akademskog slikara Borisa Demura unutar impozantne crkvene kupole stavila točku na ”i” svojevoljnom zahvatu kojim se ugrozilo prevrijedno kulturno dobro, koje prema zamisli velikog arhitekta Viktora Kovačića nije bilo osmišljeno kao izložbeni prostor suvremene hrvatske umjetnosti. Vrijedna su umjetnička djela u crkvama i uobičajena i poželjna, samo im valja odrediti ispravnu mjeru i mjesto, posebno kada se u naslijeđenu arhitekturu uklapaju naknadnim intervencijama, kojima se često, baš iz razloga zanemarivanja pristojne mjere, nanosi šteta.

Pa upravo zbog Zagreba, Svetog Blaža i tihog pada pročišćenog i od samog Kovačića nikad dovršenog sjajnog interijera najljepše zagrebačke ranomoderne crkve iz 1914. godine, za koji propust nitko u našoj zemlji neće odgovarati, valja barem pokušati spriječiti moguću sličnu priču i u Splitu.

Jedno od najznačajnijih Horvatovih ostvarenja

Crkva Gospe od Zdravlja, smještena uz franjevački samostan na Dobrom u srcu Splita predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja sjajnog hrvatskog akademskog arhitekta te kasnije i akademika, Lavoslava Horvata. Nužno je zbog današnje teme iznijeti nekoliko osnovnih podataka o arhitektu koji je djelatnošću uvjerljivo obilježio hrvatsku arhitekturu 20. stoljeća i u njezinoj povijesti ostvario jedan od najopsežnijih i najznačajnijih opusa.

Lavoslav Horvat, snimljen 40-ih

Diplomirao je na Školi za arhitekturu profesora Drage Iblera u Kraljevskoj umjetničkoj akademiji, a za vrijeme studija samostalno je ili u koautorstvu s arhitektom Haroldom Bilinićem ostvario brojna djela i za utjecajne investitore i mecene, Ivana Meštrovića i Božu Banca. Za obitelj Banac je tako nastalo više značajnih ostvarenja, među kojima se naročito ističe reprezentativna palača na Pločama, danas u namjeni Umjetničke galerije Dubrovnik.

U Horvatovu arhitekturu, majstorski obilježenu duhom tradicije ili pak krajnje oprečnom, pročišćenom funkcionalističkom formom, ubrajamo i brojna ostvarenja u Dalmaciji, među kojima se posebno ističe splitska Crkva Gospe od Zdravlja. Kao član progresivnog međuratnog umjetničkog udruženja Zemlja Horvat se neprijeporno uvrstio među vodeće hrvatske arhitekte međuratnog razdoblja, a njegova je poratna aktivnost obilježena mnogobrojnim industrijskim pogonima, te građevinama javne i stambene namjene.

Interijer u kojem je sve osim nužne sanacije zločin

Dovoljno govori to što je Horvat sa suradnicima među ostalim ostvario i najopsežniji opus industrijske arhitekture u tadašnjoj državi, s dvjestotinjak projekata i preko 120 tvornica u zemlji i izvan njezinih granica. Značajnim je djelovanjem obilježio Dalmaciju, Hrvatsko zagorje, Plitvička jezera, Međimurje, Slavoniju, a posebno gradove Zagreb, Split, Dubrovnik, Sinj te Beograd i Bijelo Polje.

Lavoslav Horvat je dobitnik svih najprestižnijih stručnih priznanja i nagrada, od Nagrada Vladimir Nazor te Viktor Kovačić za životno djelo, Nagrade grada Zagreba, Povelje zaslužnog člana Saveza arhitekata Hrvatske do Ordena zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom. Bio je predavačem na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i u Akademiji za likovne umjetnosti te dopisnim članom tadašnje JAZU od 1951., a redovnim od 1963. godine.

Interijer Gospe od zdravlja s Dulčićevom freskom i Bernardijevim interijerom

Umirovljen 1973. godine nakon pola stoljeća projektantske prakse, preminuo je 1989. godine u ubožnici u Novom Marofu. Iznosimo, dakle samo najsažetije o arhitektu Gospe od Zdravlja, s kojim se danas rijetko koji arhitekt može ravnopravno sučeliti i čije bi djelo valjalo pustiti na miru i očuvati. Zadiranje pak u preuređenje Gospe od Zdravlja, iziskivalo bi ogromno znanje, uvažavanje i pristojnost, koji bi pak morali rezultirati zaključkom kako bi u tom interijeru sve osim nužne sanacije predstavljalo zločin.

Neovisna povjerenstva kakva nam trebaju i danas

Godine 1928. započele su težnje za proširenjem postojeće crkve Gospe od Zdravlja na Dobrom, a budući da se bližila dvjestota obljetnica čudotvornog očuvanja stanovništva Dobroga od kuge, činilo se pravim trenutkom za oživotvorenjem takvih nastojanja. Po raspisu natječaja uprave svetišta za idejnu skicu nove crkve, kojim je natjecateljima bila preporučena izrada radova u „domaćim stilovima“, postnatječajno je, „jer nijedan nacrt nije odgovorio željama uprave svetišta”, odabran neoromanički projekt bazilike Silvija Sponze iz Šibenika.

Međutim, 1932. godine odustalo se i od Sponzinog projekta, premda prihvaćenog od uprave svetišta i odbora, jer se, ni po trostrukoj dopuni projekta, nije svidio Uresnom povjerenstvu. Jako je važno za naglasiti da je tadašnje neovisno Uresno povjerenstvo, jače i od želja investitora i lokalne zajednice, presudilo oblikovno zastarjelom rješenju i Splitu naposljetku poklonilo Horvatovu arhitekturu kojoj se i danas divimo. Trebaju nam takva, moralna i stručno neovisna povjerenstva i danas, više no ikada.

Horvatova projektna inačica crkve iz 1935. godine

Naposljetku je na preporuku arhitekta Ivana Ivačića, šefa tehničkog odjeljenja splitske Banovine, upravitelj svetišta naručio skicu svetišta od mladog zagrebačkog arhitekta Lavoslava Horvata, koja nije bila izrađena u zagovaranim neostilovima, a ipak se svidjela većini redovnika u samostanu. Nije uprava svetišta tada mogla niti sanjati da će prihvaćanjem novog, prema nekim zapisima svetišta ”ne tako lijepog” projekta osigurati Splitu i Hrvatskoj jednu od najvrjednijih hrvatskih sakralnih gradnji 20. stoljeća uopće.

I Meštrović je bio Horvatov zagovornik

Prvim nacrtom hrama iz 1932. godine, s pročeljima obilježenim okruglim stupovljem i sa skupinom kipova na arhitravu, Horvat je započeo povijest dugotrajnog projektiranja brojnih varijanti svetišta, do potankosti pročišćenim oblikovanjem dovršenog tek kroz četiri godine. Crkva je naposljetku izgrađena prema četvrtom projektu, pravokutne tlocrtne osnove u cijelosti reduciranog klasicističkog izraza, ali bez arhitravnih skulptura i impozantnoga zvonika koji su obilježavali sve prethodne prijedloge.

Jasni neostilski klasični izraz primijenjen u prvoj projektnoj varijanti svetišta postupnom se oblikovnom redukcijom, uvijek praćen armiranobetonskom konstrukcijom, u sljedećim varijantama uobličio u nerazdvojivoj sintezi reduciranog klasicizma obilježenog elementima modernizma. Upravo to izvedenu varijantu, do čijeg je ostvarenja prijeđen dug put, čini suvremenom u njezinu nedvojbeno neoklasičnom izrazu, od kojega se zahvaljujući arhitektovoj inventivnosti dobio projektantski maksimum. Reducirani klasicizam Horvatova splitskog sakralnog ostvarenja postao je tako izrazom za sebe i njegovom je racionalnom arhitektonskom izrazu i specifičnoj oblikovnosti sklona većina.

Split nije pogriješio u odabiru te je iz mnoštva prijedloga mjesto “domaćeg” arhitekta mudro odabrao darovitog mladog zagrebačkog graditelja koji je poznavao materijale kojima je grad obilježen te njima baratao zavidnom zanatskom vještinom. Stoga je vjerojatno da je i sam Meštrović, “confrater provinciae” koji je već gradio crkvu u Biskupiji kod Knina, a čije su mišljenje franjevački redovnici uvažavali, bio zagovornik svojeg štićenika kao arhitekta važnog splitskog svetišta.

Bernardi je znao da mora poštovati konstrukciju

Gradnja je svetišta započela blagoslovom radova početkom 1936. godine, betoniranje poda crkve i njezino čišćenje dovršeno je krajem iste godine, a krajem siječnja 1937. godine dovršeno je i fugiranje vanjskog kamena crkve. Veliki je križ od bijelog čelika prema Horvatovu nacrtu izradila obitelj Jelaska, a postavljen je centralno nad glavnim pročeljem te je svečana posveta crkve održana 25. travnja 1937. godine u nazočnosti velikog broja crkvenih i svjetovnih uglednika, te mnoštva vjernika, koji su donacijama i pomogli gradnju. Pred ravno osamdeset godina.

Interijer crkve uzdužno oblikuje dvostruki niz s po devet četverokutnih stupova te je svetište po širini podijeljeno na širi središnji i dva uža pobočna broda. U uzdužnom smjeru prvo i pola drugog polja tvori prostor pod korom dok dva i pol zadnja polja grade baptisterij. Na čeonom je oltarskom zidu unutrašnjosti crkve slikar Ivo Dulčić naknadno, 1959. godine, izveo impozantnu fresku „Krista Kralja“, a arhitekt Bernardo Bernardi je, također naknadno, isprojektirao mobilijar interijera.

Jasno je bilo velikom majstoru interijera, Bernardiju, da u tako moćan prostor obilježen jasnom konstrukcijom stupova i gređa, sivim mramornim oblogama stupova i šahovnicom kamene podne obloge, ne može i ne smije intervenirati nego najjednostavnijim, nenametljivim drvenim inventarom. Pametan, iskusan i pristojan kakav je bio, nije pogriješio.

Sanacija i restauracija, da. Slobodne intervencije, ne

Smirenost bezornamentalnog neoklasičnog kamenog pročelja s pravilnim ritmom kvadratnih stupova ulaznog trijema prikladno se uklopila u živahno gradsko središte i već se netom po dovršetku crkve iskristalizirala spoznaja o njezinoj nesvakidašnjoj oblikovnoj vrijednosti, koja, premda nije pratila internacionalne smjernice modernizma, do danas nije izgubila ništa od svoje suvremenosti. Upravo suprotno, njezina vrijednost raste te se i danas to Horvatovo sakralno djelo potpuno opravdano svrstava u sam vrh suvremenih hrvatskih sakralnih ostvarenja.

Južno pročelje Gospe od zdravlja u Splitu

Crkveno-kazališnim trgom, koji se uspješno uklopio u oblikovnu urbanu matricu i zaživio s građanima, oplemenjeno je vrijedno gradsko tkivo, a samo sakralno ostvarenje iskazalo je puno poštovanje arhitekturi i tradiciji Splita. Crkva Gospe od Zdravlja bi kao vrhunsko i od 2008. godine i pojedinačno zaštićeno kulturno dobro trebala biti pod posebnom paskom struke i javnosti.

Gospa od zdravlja

Na njoj se ne smiju dopustiti propusti kojima svakodnevno nemilice poništavamo sve što vrijedi. Sanacija, da. Nužno saniranje instalacija i uvođenje klimatizacije, također, da. Restauracija mobilijara, svakako. No Bernardijev i Dulčićev interijer koji se tako sljubio s Horvatovim osvajajućim prostorom nikako ne podnosi agresivnije slobodne intervencije.

Uređenje crkve u Kninu, kakvo se ne smije ponoviti

Valja se pribojavati rješenja sličnih recentno ostvarenima također za franjevce, poput uređenja interijera crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu kao primjera arhitektonske prakse nespojive i sa samim pojmom crkve Gospe od Zdravlja i njezinom pročišćenom arhitekturom. Zagrebački je arhitekt Ante Vrban, kao uostalom i neslavnim projektom preuređenja zaštićene zagrebačke Gradske kavane, interijer kninske crkve osmislio poput rajskog klizališta ulaštene bjeline i blještavog odsjaja podova, lakiranog inventara i rascvjetanih lepeza stupovnih kapitela, u cijelosti nespojivog s vrijednošću Horvatove i Bernardijeve arhitekture.

Vrbanov projekt Crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu Ante Vrban

Pa i s javno uvriježenim poimanjem o skromnom i narodu bliskom crkvenom redu franjevaca uopće. Međutim, kninska priča predstavlja uređenje unutar nove gradnje pa je i samim time nespojiva s idejom interveniranja u vrijedno splitsko kulturno dobro. Nije svatko osposobljen za sve i to bi trebali uvažiti i arhitekti, kojima je uostalom polje djelovanja dovoljno široko da talente mogu iskazivati i brusiti na puno mjesta, ali i investitori koji moraju promišljeno voditi skrb o svojim dobrima.

Interijer kninske crkve PIXSELL

Da nismo društvo kakvo jesmo, raspis bi natječaja i za minimalno interveniranje unutar kulturnog dobra poput ovog splitskog bio osnovnim preduvjetom, međutim kod nas upravo tema često upitno sastavljenih ocjenjivačkih sudova i donesenih odluka predstavlja posebnu opasnost.

Jeftinodjelujući trendovi koje treba zaustaviti

Općepoznata maksima arhitekta Mies van der Rohea ”Manje je više” nije, naravno, svugdje uporabljiva, ali postoje situacije u kojima bi i detalj više bio previše. Nismo u stanju očuvati obilježja niti najvrjednijih razdoblja pa ni kada ista predstavljaju vrijednosti svjetskih razmjera i nije nam jasno da ih samo kvalitetnim održavanjem moramo čuvati i predavati dalje.

Brojna recentna sakralna ostvarenja u pravilu nisu vrijednim sljednicima kvalitetne graditeljske prakse kojom se Hrvatska kroz povijest imala razloga dičiti, već najčešće predstavljaju neuspjele hibride povijesnih i suvremenih gradnji, upropaštenih urbanističkih i arhitektonskih šansi koje su koštale kao, a vjerojatno i više od najuspješnijih svjetskih ostvarenja. Funkcionalnost i snaga arhitektonskog izraza Horvatove Gospe od Zdravlja ne blijede ni danas, osam desetljeća od dovršetka gradnje, te premda ne oskudijeva klasičnim arhitektonskim rječnikom stupa i arhitrava ili kamena, a ne golog betona, ta nas arhitektura približava vremenu koje je težilo vlastitom izrazu u arhitektonskom oblikovanju.

Danas naime ne dvojimo da se taj tadašnji novi regionalizam, utemeljen na autohtonom i tradiciji, opravdano nametnuo kao ravnopravan čimbenik arhitekture modernih strujanja 1930-ih i kao takav se održao do našeg vremena. Ne dozvolimo novim, jeftinodjelujućim i kratkotrajnim trendovima da osvoje niti našu suvremenu, a kamoli baštinjenu arhitekturu. Ostavljali smo puno bolje tragove nekad, no što ih ostavljamo danas, stoga učimo od prošlosti i zaštitimo je.