Spielbergov The Post već je golemi hit, a ako ga još niste pogledali, evo par stvari koje je dobro znati prije
Donosimo pregled cijelog slučaja oko Pentagon Papersa, i zašto su toliko bitni
Novi film Stevena Spielberga The Post prikazuje se u našim kinima od 11. siječnja, a već i prije premijere privukao dosta pažnje. Kod nas preveden kao Novine, film se bavi istinitom pričom o tzv. aferi Pentagon Papers, a mnogi mu predviđaju nekoliko nominacija za ovogodišnje Oscare.
Ova predviđanja nisu bez razloga, obzirom da je film osvojio šest nominacija za Zlatni globus, nagradu koja svake godine daje naslutiti tko su glavni konkurenti za osvajanje zlatnog kipića.
Osim nominacije za najbolji film, The Post je donio Stevenu Spielbergu, Tomu Hanksu i Meryl Streep nominiacije za najboljeg redatelja, najboljeg glavnog glumca i najbolju glavnu glumicu. Spielbergu i Hanksu ovo je već deseta suradnja, a među dosadašnjim zajedničkim projektima ističu se Saving Private Ryan, Band of Brothers, Pacific, Catch Me If You Can i Terminal.
O čemu se u filmu zapravo radi
Film obrađuje istinite događaje o razotkrivanju tzv. Pentagon Papersa, ali iz perspektive novinske redakcije, odnosno, koliku su ulogu u cijelom slučaju odigrale novine. Washington Post je 1971. objavio dotad tajne pentagonske dokumente, čijim objavljivanjem su njihovi novinari razotkrili brojne skrivane istine o Vijetnamskom ratu.
Njihovo istraživanje na kraju je dovelo do afere Watergate nakon koje je predsjednik Richard Nixon postao jedini američki predsjednik koji je podnio ostavku.
Glavni akteri u toj priči o novinskom otkrivanju vojnih i političkih tajni su bili Ben Bradlee (Tom Hanks), tadašnji urednik Washington Posta te tadašnja izdavačica i vlasnica eminentnih washingtonskih novina Katherine Kay Graham (Meryl Streep).
Što su Pentagon Papers
Cijela afera započela je u ljeto 1971. kad je The New York Times objavio niz tajnih službenih dokumenata američkog ministarstva obrane. Do tih dokumenata su novinari došli nakon što im ih je predao vojni analitičar Daniel Ellsberg s ciljem da razotkrije laži kojima američka vlada indoktrinira svoje građane, a u vezi s američkim angažmanom u Vijetnamskom ratu.
Dokumenti su pokazali da je američka vlada lagala javnost nekoliko desetljeća, točnije od 1945. do 1967. te kroz mandate čak četiri predsjednika – Harryja Trumana, Dwighta Eisenhowera, Johna F. Kennedyja i Lyndona Johnsona – o svojem angažmanu u Vijetnamu i okolnim zemljama.
Što su spisi točno razotkrili?
Točnije, razotkriveno je da je američka vlada povećala svoj angažman u Vijetnamu daleko prije nego što su ondje poslali svoje trupe, odrađujući tajne vojne operacije u Sjevernom Vijetnamu. Osim toga, spisi su razotkrili i zataškane bombaške napade na Laos i Kambodžu. Najosuđujuća optužba bila je ona Kennedyjeve vlade koja je, prema spisima, aktivno sudjelovala u ubojstvu južnovijetnamskog predsjednika Ngo Dinh Diema.
Ellsberg je razotrkio tajne spise zbog dva uvjerenja; prvi je bio da Amerika ne može pobijediti u Vijetnamskom ratu, a drugi da administracije navedenih predsjednika lažu ne samo američkom narodu, nego i američkom Kongresu. Zbog razotrkivanja tih tajnih, Ellsberg je optužen za špijunažu, zavjeru i krađu vladinog vlasništva, na temelju čega je osuđen na 115 godina zatvora.
Tko je Ben Bradlee?
Ellsbergovim curenjem informacija pozabavila se tek administracija predsjednika Nixona. Ukratko, državni tužitelj je u javnosti vrlo popraćenom slučaju sudskim putem iznudio zabranu The New York Timesu da objavljuju daljnje članke vezane uz tu aferu. U tom trenutku, sve je preuzeo Washington Post, unatoč svim rizicima progona od strane američke vlade.
Tadašnji glavni urednik Ben Bradlee bio je krajnje odlučan da američka javnost mora saznati istine navedene u Pentagon Papers. Zadužio je svoje reportere da istraže sve dotad objavljeno o Pentagon Papersima i da nastave posao koji je The New York Times započeo, kako bi se javnost informirala o zataškivanim istinama o Vijetnamskom ratu.
Na Bradleejevu sreću, pristupa mu Ben Bagdikian, cijenjeni reporter te dobitnik Peabody i Pulitzerove nagrade, koji je bio jedan od izvornih novinara kojima je Ellsberg dostavio Pentagon Papers. Na temelju spisa koje je Bagdikian dostavio Bradleeju, novinari Washington Posta nastavili su pisati o Pentagon Papers aferi.
Tko je Katherine Graham?
Bradleejeva dodatna sreća je to što je iza njegove odluke o objavljivanju Pentagon Papersa stajala Kay Graham, kći Eugenea Meyera koji je tridesetih godina prošlog stoljeća otkupio Washington Post. Firmu je naslijedio Kayin suprug Philip Graham, za kojeg se ubrzo ispostavilo da pati od onog što danas psihijatri nazivaju bipolarnim poremećajem.
Philip je počinio samoubojstvo, nakon čega vodstvo Washington Posta preuzima Kay. Unatoč tome što je bila jedna od rijetkih žena koja se bavila izdavaštvom, pokazala se izuzetno sposobnom, a uspjela je i vratiti Washington Post u sam vrh relevantnih novina.
Kako se oduprijela američkoj vladi?
Kay je uspješno vodila Washington Post više od dva desetljeća, što je uključilo i njihovo značajno pokrivanje afere Watergate (koje je bilo svojevrsni nastavak afere Pentagon Papers), a za svoju biografiju o godinama provedenima u Washington Postu osvojila je i Pulitzera. No vjerojatno najznačajniji dio njezine karijere bio je upravo onaj kad je stala iza svog urednika Bradleeja (unatoč tome što su se često sukobljavali mišljenjima).
Oduprijela se brojnim vladinim prijetnjama s ciljem da javnost dozna istinu u tajnim spisima i o tome kako američka vlada desetljećima laže svoj narod. Slučaj je završio pred američkim Vrhovnim sudom gdje je vlada Graham zajedno s Washingtom Postom optužila da krši raniju odluku u kojoj je The New York Timesu zabranjeno objavljivanje tajnih spisa. No Vrhovni sud donio je odluku u korist slobode štampe čime ne samo da je Graham uspjela pobijediti vladu, nego je javnosti pružila kompletan uvid u desetljećima skrivane tajne i laži američke administracije.
The Post je stigao u idealno vrijeme
Steven Spielberg nije mogao izabrati bolji tajming za svoj film. Aktualni američki predsjednik Donald Trump već je u svojoj izbornoj kampanji krenuo s demoniziranjem slobode medija, a u njegovom mandatu stvari su postale još gore.
Vjerojatno nema dana da ne izgovori svoju floskulu “fake news” optužujući sve medije koji se usude pisati protiv njega da truju narod lažnim vijestima. Dapače, najavio je da će u srijedu 17. siječnja javno objaviti svoje tzv. Fake News Awards.
Njegov rat protiv medija jasno naglašava potrebu upravo za – slobodom medija. Spielbergov The Post stoga dolazi u pravo vrijeme kako bi podsjetio javnost na jedan od ključnijih i dramatičnijih događaja u povijesti novinarstva, u kojem je upravo pravo na slobodu medija nadvladalo laži i tajne države te javnosti ukazalo na pravu istinu.
Donald Trump pristao da se The Post prikaže u Bijeloj kući
Američki predsjednik zorno prikazuje da cijeni Prvi amandman i slobodu govora, ponajviše preko svojih tvitova, iako to pravo koristi većinom za uvrede. U jednom od nedavnih tvitova vrlo je neprilično iskritizirao Meryl Streep nakon njezinog govora na prošlogodišnjoj dodjeli Zlatnih globusa.
Za cijenjenu glumicu, koja je dosad osvojila tri Oscara i bila nominirana još sedamnaest puta za istu nagradu, američki predsjednik je izjavio da je jedna od najprecjenjenijih glumica Hollywooda. Ipak, Trump je očito promijenio mišljenje, vjerojatno pod pritiskom svojeg osoblja, ali i Stevena Spielberga koji je izjavio da je snimio film upravo zbog predsjednikova odnosa s medijima.
“Ne mogu vjerovati koliko je sličnosti između današnje situacije s onim što se dogodilo za vrijeme Nixonove administracije koja se sukobila s The New York Times i Washington Postom. Shvatio sam da je ovo pravo vrijeme za snimiti ovaj film”, rekao je Spielberg za Hollywood Reporter. Nije objasnio zašto, no Trump je ipak pristao da se The Post prikaže u Bijeloj kući, te u predsjedničkoj ljetnoj rezidenciji Camp David.
Meryl Streep, one of the most over-rated actresses in Hollywood, doesn't know me but attacked last night at the Golden Globes. She is a…..
— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) January 9, 2017