Šteta je propustiti ‘Dobro je dok umiremo po redu’ u ZKM-u. Dvoranu ćete napustiti pretužni, ali i neobično osnaženi
Kritika nove predstave prema drami Ivora Martinića
Dugo putovanje u noć bliži se kraju. Izvan zidova pustog i nikad otvorenog restorana, neutješno lije kiša. Možda je i biblijski potop tamo vani, ne znamo, vijesti su škrte i nepouzdane. U dolini suza popustile su sve brane. Tri žene, kao svedeni rezignirajući kor, dijele cigaretu. Kao da poraze dijele. Muškarac je posve skršen, tijelo mu se objesilo u pokori zaplakanog srama. „Dobro je dok umiremo po redu“, mantra majka, skupljajući krhotine smisla. „Otišlo nam dijete“, procijedi otac.
Njihov sin, jedino što ih još nakon razvoda veže, upravo je odletio u Ameriku. Ostavivši pustoš za sobom. I to je to. Cijeli jedan život stao je između te dvije rečenice. Svi gubici, beznađa i odškrinute nade. Majstorskom izvedbenom lapidarnošću a snažnom slojevitom nutrinom je Ivor Martinić istkao svoju najnoviju dramu „Dobro je dok umiremo po redu“. Ovaj dragulj minijature i teatarske moći, upravo praizveden u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Aleksandra Švabića, napaja poput blagoslova.
Nakon predstave napustio sam dvoranu pretužan, ali i neobično osnažen. Imamo se rašta boriti. Martinić i ova hrabra poštena družina nesebično su nam ponudili lekciju. Pozvali nas da jedni drugima sve manje budemo đubrad, a sve više rame oslonac, svjetionik u tami, da izvučemo klice poštenja iz podruma naših duša, čak i onda kad izgleda da je poredak umiranja/odlazaka otišao dovraga.
Prokockana mladost i porodične izdaje
U vremenu površnosti i potrošnih izvanjskih atrakcija, naprosto plijeni s kolikom je redateljskom prigušenošću Aleksandar Švabić (uz dramaturšku asistenciju Ivana Penovića) brižno pristupio Martinićevom predlošku. Često se redateljska mladost na našim scenama zamjenjuje egzibicijama i nasiljem nad tekstom. Naprotiv, Švabićevo umijeće frapantno se ogleda u mudrom, nježnom, taktilnom pristupu, finom tkanju oko izazovnih i neslućenih mogućnosti koje Martinić nesebično rastvara. Švabićevo uzbuđenje nad tajnama Martinićeve začudne drame, s jednakim uzbuđenjem su nesebično prihvatili glumci, kao i cijela autorska ekipa.
Slikom (scenografija i vizualni identitet Ane Savić Gecan; kostimografija Marte Žegure), pokretom (koreografija Petre Hrašćanec) i zvukom (glazba i cijela dramaturgija zvuka Alena i Nenada Sinkauza) jednostavnim a bogatim izražajnim sredstvima građena je atmosfera izgubljenih iluzija. U komornoj arhitekturi golog beckettovskog pejsaža pulsira dvostruki rasap: obitelji i društva u cijelosti. Švabić je savršeno osjetio i materijalizirao Martinićevu dvostruku autorsku nijansu.
Onu nesuzdržanu piščevu potragu za intimom pojedinaca, gubicima i dobicima ljubavi, paranojama srednjih godina, užasima prokockane mladosti, porodičnim izdajama i praštanjima… u primarnom sloju drame. A u drugom, pozadinskom, fresku zapuštene zemlje koja se proždire u stalnom naslućivanju apokalipse. Martinićeva i Švabićeva moćna minijatura jednako je sugestivna kao očajnička intimistička potraga za ljubavlju i snažan politički teatar.
Niti žele niti mogu s ovim sudbinama fejkati
Raskošna Martinićeva lica glumci su porodili uzbudljivim, potresnim nadahnućem. Nošeni izazovom napisanog i beskrajnom Švabićevom vjerom u njih, omađijali su nas briljantnim ostvarenjima. Noseći kvartet naprosto je čaroban. Pjer Meničanin (Janko), Doris Šarić Kukuljica (Elza), Nataša Dangubić (Nikolina) i Milica Manojlović (Lucija). Bolnu empatiju izazivaju u nama dok udišemo svaki njihov treptaj oka, jer opako su nam blizu i niti žele niti mogu s ovim sudbinama „fejkati“, pretvarati se da ih se ne tiču…
Meničanin će nerijetko iznositi tragetsko naličje „busterkeatonovskog“ sredovječnog šereta, proći čitavu skalu od egoistične kukavice i malograđanskog predatora do ranjivog muškarca u traženju pogubljenih emocija. Doris Šarić Kukuljica isplela je fascinantne faze snažne žene, umorne od života ali i žilave da taj život potroši do kraja, cinične katkad ali i pune milosrđa, njezino lice u stanju je balzamirati se u antičku masku i odmah zatim bljesnuti u drskost djevojčice. Ne znaš jesu li gore njezine rane od grijeha majčinskih propusta ili od iznevjerene ljubavi.
Nihilizam i revolucionarnost usred beznađa
Nataša Dangubić uzbudljivo se kreće po svim rubovima ljubavnice, druge supruge, Jankove iluzije i tvrde stvarnosti slučajne dublerke. Njezina je rezignacija opojnija od sveg pijanstva što će se prosuti u toj noći. Ona istovremeno igra erotičku klaunicu, divlju osvetnicu i ženu pomirene sudbine. Milica Manojlović izbacila je iz sebe cijelu paletu gorčine odbačene djevojke, one koja se žestoko bori za činjenicu da nisu manje vrijedni koji ostaju. Makar i na dnu. U njenim je sprdajućim agresijama sazdana neka nota nihilizma, revolucionarnosti usred beznađa.
Maro Martinović, Zoran Čubrilo i Kristijan Ugrina, skladno i ironijski igraju kor Jankovih frendova, otvarajući priču sarkastičnim pijančevanjem. Nevino sanjajući i pripremajući atmosferu za tjeskobnu noć kad će, kako kaže Lucija, „umrijeti snovi, a to je najteže…“ Ne propuštajte ovu predstavu. Ponijet ćete ju kući kao još jedan jastuk smisla. Kao vlastiti akumulator na kojem ćete crpiti snagu za ostanak. Ili odlazak. Ne ide to uvijek po redu.