Stiže predstava o supruzi Alberta Einsteina, velikoj matematičarki koja je prošla pakao u braku s genijem

Posvećeno nevidljivim ženama i onima koje trpe nasilje

“Naša predstava posveta je i svim ženama koje su zakinule svoje karijere kako bi održale formu i dužnost dobre i brižne majke, no najviše je posveta svim onim ženama koje su i danas nevidljive i nad kojima se vrši privatno, ali i institucionalno nasilje – bez prava na glas. Predstava je ovo i o nama, našem cinizmu, ironiji, ali i pokušaju razumijevanja drugog. Uz fokusiranje i osvjetljavanje Mileve pokušavamo osvijetliti i jedan drugi kut zaboravljene povijesti“, govori mi zagrebačka redateljica Anica Tomić, tjedan dana uoči novosadske noći praizvedbe.

Ova krhka desperadosica jakog društvenog i umjetničkog garda, predvodi tim koji će praizvesti Milevu. Koprodukcija Fondacije Novi Sad – Europska prijestolnica kulture, Narodnog pozorišta Sombor i Sterijinog pozorja, otvorit će 26. svibnja (izvan konkurencije) 67. Sterijino pozorje u Novom Sadu.

Lani se na Pozorju, u selekciji Krugovi, sjajno predstavio Gavellin žestoki Hotel Zagorje, prema romanu Ivane Bodrožić, autorski projekt Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić. Reakcije publike, sjećam se jer sam sjedio u gledalištu, bile su duboko emotivne. Nagađam da li je to sugestivno Zagorčenje bilo presudno da novosadski i somborski producenti pozovu Anicu da prigrli i Milevu?

Nakon uspjeha Hotela Zagorje poziv za Milevu

Redateljica ne krije ushićenje što se Hotel Zagorje pojavio na ovom važnom festivalu: “Bilo je uzbudljivo biti dio tog programa i staviti predstavu na scenu koja je nekoliko puta veća od Gavelline. Nakon gotovo godinu i pol dana vidjela sam na okupu oko tisuću ljudi u publici. Taj trenutak ću pamtiti cijeli život. Naravno, postavljalo se pitanje na koji način će publika reagirati s obzirom na to da rane još nisu zarasle i sve to boli i dalje tutnjaju ovim prostorima, no predstava je prošla sjajno. Vjerujem kako je ona ubrzala odluku o tome koga će pozvati da režira ovaj projekt.

U prosincu 2021. dobila sam poziv od direktora Sterijinog pozorja Miroslava Mikija Radonjića, ujedno i koproducenta, koji je vrlo odlučno na moje pitanje ‘Zašto ja?’ odgovorio: ‘Ti to moraš režirati’. U trenutku poziva mi nismo imali još ni jedan tekst, to jest autorice su tek počele pisati svaka svoju varijaciju na temu Mileve Marić Einstein. Iako sam jednom davno sama sebi obećala da više neću pristajati bez viđenog materijala, naprosto kontekst u kojem se radi Mileva kao neka vrsta zaloga za budućnost svim naraštajima žena, zatim spisateljice koje pišu, a sve u kontekstu Europske prijestolnice kulture koja je i naručitelj projekta, i u suradnji sa sjajnim ansamblom Somborskog narodnog pozorišta na čelu s direktoricom Bojanom Kovačević, ta ponuda se nije mogla odbiti.“

Svoje varijacije na kompleksnu stvarnosnu ikonu kakva je bila Mileva Marić, posve odvojeno i autentično pisale su izvrsne dramatičarke iz Srbije: Milena Bogavac, Olga Dimitrijević i Tijana Grumić; Hrvatske: Vedrana Klepica te Bosne i Hercegovine: Vedrana Božinović.

Kako je više dramatičarki spojilo priču o Milevi?

Dramaturginja Jelena Kovačić u adaptaciji je brižnim vezom prošla kroz različite poetike spomenutih autorica. Kolika je bila odgovornost naći se u tom ujediniteljskom balansu? “Odgovornost je velika, jer riječ je o zasigurno jednim od najboljih autorica regije. Ući u dijalog s njihovom tekstovima bio je veliki izazov, spojiti pet različitih očišta i poetika u jedan narativ, što nam je nekako od samog početka bio cilj, a da pri tome upletemo i Aničinu i moju priču o Milevi koja spaja sve tekstove, nije bilo nimalo lako, ali s druge strane ima nečeg primamljivog u tim na prvi pogled nemogućim zadacima“, priznaje Jelena i dodaje:

“Jer je, kad ih jednom svladate, zadovoljstvo nekako veće i zaboravljate sva ona lutanja i sve one promašaje koji su se dogodili po putu. U tom smislu adaptacija zaista postoji kao tkanje različitih tekstova, različitih dramskih glasova koji se međusobno isprepliću, nadopunjuju, umrežavaju i stvaraju novi tekst – tekst predstave.

Pronalaženje životne poezije u zakonima fizike Tijane Grumić, odlučnost i provokativnost Vedrane Božinović, snaga i emocionalnost Milene Bogavac, borbenost i analitičnost Olge Dimitrijević, satiričnost i pronicljivost Vedrane Klepice, kroz naše se očište povezuje u priču o jednoj Milevi ili više njih, koje postoje istovremeno i sve imaju svoju istinu – poput kaleidoskopa koji zrcali sve ono što o Milevi i njenom tragičnom životu znamo ili barem mislimo da znamo. Zato pitanje tko je bila Mileva Marić i tko je ona nama danas i dalje ostaje otvoreno.“

Patrijarhalni diskurs, diskurs koji ima moć

Jelena Kovačić ističe da je jedna od nosećih specifičnosti projekta Mileva taj nevjerojatni splet različitih energija i autorskih glasova koje je spojila baš Milevina metafizika. “Dogodio se i jedan zaista predivan i inspirativan spoj s nevjerojatno talentiranim somborskim ansamblom s kojim nismo još do sad imale priliku raditi, koji su nam dali veliku podršku i u ljudskom i u umjetničkom smislu“, zahvalno opisuje Jelena: “I zapravo mi je ovaj proces nezamisliv u bilo kojem drugom kontekstu. I svaki njegov dio na neki je način i utkan u predstavu koju smo napravili.“

Još na neviđeno, čitajući predložak, rekao bih da Mileva i Zagorje imaju dosta dodirnih organskih točaka, po tom beskompromisnom prokazivanju patrijarhata. Anica odmah naglašava da je patrijarhat uvijek diskurs, koji nije nužno rodno određen: “U svojoj sam karijeri nailazila na jednaki broj muškaraca, kao i žena koji su djelovali svojim patrijarhalnim diskursom, diskursom koji ima moć, koji određuje ne samo naše poslove, naše odnose, nego i naše privatne sfere koje ti se duboko uvlače u život i protiv kojih se moraš boriti. Za mene je patrijarhat uvijek nasilje.

Ako gledamo trenutnu svjetsku političku situaciju, konkretno rat u Ukrajini svjedočimo istom obrascu u kojem muškarci ratuju, a žene se s djecom i starcima povlače na sigurno. U komparativnoj analizi i Mileva se morala povući s djecom od sistema koji joj nije dozvoljavao da iskaže svoj potencijal, da doktorira. Pritom su tu vrstu prisile na nju vršili i oni najbliži u svojoj nepodršci prema njoj u trenutku kada postaje majka – mislim konkretno na njene roditelje, kao i Einsteinove roditelje i Alberta samog.“

Povijest ženskog roda

Mi prečesto zaboravljamo da je povijest ženskoga roda, a da ju na kraju ispisuju isključivo muški pobjednici. Naslućujem da će Mileva govoriti i o tom paradoksu. Redateljica podsjeća da povijest u pozadini ispisuju mali anonimni junaci i junakinje koji završe na marginama i kao takvi ostaju zaboravljeni.

“Ona je ženska onoliko koliko su žene kroz povijest uspijevale održavati obitelji na okupu, sastavljati rastavljeno, u kojima je njihova pozicija domaćice, majke, njegovateljice, ili brižne žene bila ta koja je na van održavala privid jednog svijeta, pritom paradoksalno jednako sudjelovala u odlukama, u važnim prevratima ili pak ispisivala važne stranice budućnosti“, kaže Tomić i nastavlja:

“Mileva je bila prva žena genijalnog uma Alberta Einsteina, neki kažu jednako zaslužna za teoriju relativnosti kao i on. No, pravih dokaza nema, progutala ih je povijest. Ona nije doktorirala jer su je majčinstvo, gubitak prvorođene djevojčice, a zatim kasnije i jedno bolesno dijete, zatvorili u tihi i nijemi svijet trpnje. Kao djevojčici otac joj je davao podršku u naukama, jer je pokazivala znakove sjajnog matematičkog uma, ali nije ju podržao i onda kad je izvanbračno zatrudnjela. Tada se malograđanski, provincijski patrijarhalni um usprotivio. Njeno tijelo je postalo vlasništvo muža, obitelji, susjeda i vlastitih sinova.“

Priča koju nitko nije uspio ispričati

Postdramski osvijetljena, priča Mileve ipak je skoro klasicistički podijeljena na žanrove: melodrama, farsa, političko kazalište… Je li takva vizija postojala već u startu, pitam dramaturginju Kovačić a ona uzbudljivo objašnjava proces: “Ono što smo od početka znale jest da želimo imati jedinstven narativ koji spaja sve tekstove i priča neku novu priču. Kada se jednom otvorio točan strukturalni okvir stvari su se počele slagati i nastao je kako kaže Olga Dimitrijević u svom tekstu Mileva u Santjagu multiverzum različitih Mileva koji nas gleda u lice. Prolazeći kroz to tkanje tekstova Mileva Marić traži svoju preminulu kćerku Ljubicu, dok mi tražimo upravo Milevu Marić.

Tražimo priču koju nikada nije uspjela ispričati jer joj nitko to nije dozvolio i pitamo se postoji li način da saznamo ili barem osjetimo što bi ona zapravo htjela da se o njoj govori, misli, piše, igra, postoji li način da ju razumijemo onkraj rasprava o tome je li ili nije bila koautorica teorije relativiteta, rasprava koje se iscrpljuju u traženju jačih argumenata…

Imamo pravo progovoriti. U njeno ime i u ime svih djevojčica, djevojaka i žena koje to pravo nisu imale ili ga još uvijek nemaju. Da progovorimo o nepristajanju na nasilje, patrijarhat, omalovažavanja, manipulaciju, ušutkavanje, na prešućivanje, jer negdje duboko u sebi vjerujemo da ni Mileva ne bi pristala, da je samo znala da može ne pristati.“

Redateljska vizija

U tekstu adaptacije već ima sadržanih dosta redateljskih vizija. Rekao bih da će ovdje ruka Anice Tomić biti čista kvantna fizika. Na moju opasku ona umre od smijeha, ali i priznaje da si je baš dala oduška u redateljskim potezima i kroz njih ispisivala neke svoje vizije, čak i neke koje još od djetinjstva nosi u sebi. Anica je prepuna zahvalnosti prema somborskom ansamblu: “Željeli su ići do kraja i podržati sve, itekako su me potaknuli da to onda i provedem do kraja. Jedna od meni važnih scena je ona u kojoj Mileva u snježnoj mećavi, to je dokumentarizam kojeg smo Jelena i ja ubacile, traži svoju djevojčicu koja je već umrla.

Scena u kojoj živi onaj očaj nemogućnosti shvaćanja smrti kao takve jer smrt je samo pretvorba energije u nešto drugo. Taj somnambulni podsvjesni strah se pojavljuje u snovima gotovo svake majke. Neke scene su arhetipske utoliko koliko je strah arhetipski. Pokušala sam nekako režirati u potezima koji su meni osobno bitni, a koji se pretvaraju u nešto u čemu će se svi nadam se prepoznati. Sve ovo bilo bi neizvedivo bez naša sad već dva stalna suradnika – čarobnjaka, scenografa Igora Vasiljeva i genijalnog kompozitora Nenada Kovačića, ljudi koji dubinski razumiju što radimo i prate nas na tom putu.“

Trema uoči praizvedbe

Budući da će predstava imati čast otvoriti Sterijino pozorje, važan festival u europskim okvirima, ima li Jelena tremu kao jedna od autorica?
“Uvijek imam tremu bez obzira u kojem kontekstu imamo premijeru. Rad na predstavi uvijek je jedan zatvoren, intimni proces koji dijeliš s autorskim timom, ansamblom i tehničkom ekipom u kojem se stvara neka zajednička energija i posebna vrsta drugarstva, i onda dođe taj trenutak kada sve što ste zajedno prošli radeći na nekom materijalu otvarate drugima. To je uvijek pomalo zastrašujući, ali i oslobađajući trenutak.

Voljela bih da sve još malo potraje, ali i jedva čekam da sve to na čemu smo svi zajedno radili, dobije svoju puninu u dijalogu s publikom. Naravno, velika je čast otvoriti tako renomirani festival kao što je Sterijino pozorje i zahvalna sam koproducentima Bojani Kovačević i Miroslavu Mikiju Radonjiću što su nam dali takvo povjerenje. Za autore je trenutak premijere trenutak u kojem, da tako kažem, puštaš dio sebe da ode u svijet. Izuzetno mi je drago, ali i dirljivo da je to u ovom slučaju upravo Novi Sad u kojem je živjela i Mileva Marić“, govori Jelena Kovačić.