Što nam zatvaranje najbitnije knjižnice Berlina govori o budućnosti znanosti
Problem je što je odlučeno da ne treba čuvati arhivu , već samo recentne radove
Ne znam jeste li kad zamišljali kako izgleda prosječan dan u životu istraživača humanista/filologa. I, da, dobro sam upoznat s predrasudom o tome da je rad unutar tog znastvenog polja više-manje izjednačen s oksimoronom budući da sam i sam imao prilike iskusiti ih na svojoj koži kao pripadnik takve struke. Stoga odgovorno tvrdim da je to daleko od istine (barem u većini slučajeva) i da razloge gotovo nikakve recepcije unutar javnog diskursa treba tražiti u odgovornosti medijske scene, ali i samog akademskog miljea koji se pod naletom tržišno-gospodarske paradigme samoodrživosti dobrano trudi humanističke znanosti etiketirati kao nepotrebo skupe atavizme zaboravljenih vremena.
Veći dio znanstvenika takve provenijencije vrlo je zaposlen i to svaki dan. Ono čime se oni bave poglavito je skriveno u knjižnicama. Zavirite li u bilo koju knjižnicu koja drži znastveno relevantnu građu, sigurno ćete pronaći barem tucet ljudi zakopanih u brda knjiga koji bjesomučno nešto piskaraju ne bi li iskoristili svaku bjelinu za informaciju koja bi im mogla biti od koristi. Zamslite sad da se takve institucije zatvore. Najvjerojatniji scenarij uključivao bi masu nezaposlenih znastvenika (i studenata) i veliko zadovoljstvo tabora koji navija za gašenje znanosti duha.
Upravo ću vam otkriti malu eksluzivu. Neće promijeniti ničiji svijet, ali i dalje je sadržaj izjave eksluzivan. Autor ovog teksta nakon dugih vaganja odabrao je Humboldtovo sveučilište u Berlinu za nastavak svog akademskog puta i nemalo se začudio kad je pročitao vijest da će veći dio jedne od najvećih njemačkih knjižnica biti vrlo teško ili nikako dostupan zainteresiranoj javnosti.
Case study: Berlin
Posljednjih osam tjedana radnici su operirali po Humboltovoj knjižnici. Više od milijun primjeraka stručne humanističke literature dislociran je i uskladišten do daljnjega kako bi se stvorio prostor za nove materijale. Uprava Knjižnice tvrdi da se radi o manje čitanoj ili zastarjeloj literaturi. Pozabavimo se na trenutak konceptom ove knjižnice kako bismo razumijeli stupidnost sintagme manje čitanosti.
Radi se o rijetkom primjeru knjižnice koja svoju građu čini dostupnom nadohvat ruke. Sigurno ste imali prilike vidjeti kako to funkcionira u većini današnjih knjižnica. Postoji depo, postoje papirići na koje se ispisuju signature i postoje liftovi koji dovoze tražene knjige iz tko zna kakvih dubina. I, najvažnije, sve to konzumira određeno vrijeme – što je knjiga dalje, to će i njena nabava i dulje trajati, logično. Dakle, uviđate koliko je to rijetko da sami odete do police i izgubite se u veličanstvenosti naslova koji vabe s polica. Sve dok netko ne zabilježi svaku knjigu koju je netko uzeo s police, a da ju nije iznio iz zgrade, ne možemo govoriti o konceptu čitanosti, barem ne relevantnom.
Preostaje nam, dakle, još objasniti problem zastarjelosti znanstvene građe. Pitajte bilo kojeg teologa, povjesničara, arheologa ili kunsthistoričara što misli o micanju knjige iz 19. stoljeća s police. Većina će njih odgovoriti da se radi o iznimno vrijednoj građi i to zbog čak dva razloga: s jedne je strane takva literatura oruđe istraživača, dok je s druge predmet istraživanja. Većina tih stoljećima silovanih stranica njima ne znači ništa manje od najrecentnije literature. Osim toga, dobre ideje najčešće nastaju zbog neočekivanih blaga koja samo čekaju na policama da ih se dotakne. Znatiželja i slučajnost su najvažnije varijable koje determiniraju bilo koje istraživanje, upamtite to.
Prirodoslovlje – jedini relevatni metodološki model današnjice
Ravnatelj Humboldtove biblioteke, Andreas Degkwitz, odlučio je da je došlo vrijeme da humanistika uhvati korak s vremenom. Najbitnijim smatra da se samo najrecentniji radovi znanstvene produkcije pronađu na policama. Kako i ne bi kad čovjek živi u zabludi da je jedino dobro i moguće rješenje prekopirati prirodolovni model na cjelokupno znanstveno polje bez da se uvaži različitost sukusa priča. Jednom za svagda, ono što možda funkcionira u jednoj znanstvenoj zajednici određene struke neće nužno, a vjerojatno i nikako, funkcionirati u drugoj. Vrijeme je da se prihvati i tolerira razlike koje znanost čine toliko divnom. Diskriminacija nije ograničena samo spol, rod, boju kože, klasu ili seksualnu orijentaciju.
Uzeti si pravo odlučivanja o tome što je vrijedno znati, a što nije jedino može stabilizirati postojeće odnose moći u znanosti i narušiti, nikako proizvesti, interdisciplinarnost za kojom znanstvena suvremenost toliko žeđa – bez ravnopravnosti nema interdisciplinarnosti. A što se tiče gospodina Degwitza, koliko radikalan skok unatrag!